Oproštaj od pokojnog Miklavža Nike Hribara bit će u četvrtak, 17. ožujka. Njegovo tijelo bit će izloženo od 16.30 sati u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu, a misu zadužnicu služit će u 18 sati mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit u zajedništvu s mons. Lucianom Surianiem, apostolskim nuncijem u Republici Srbiji i ostalim svećenicima katoličkih (nad)biskupija u Republici Srbiji. Na kraju mise biti će izmoljeno opijelo, a tijelo pokojnika potom otpremljeno u Ljubljanu gdje će biti i pokopano. O vremenu ukopa Pokret fokolara naknadno će obavijestiti.

Pokret fokolara ujedno zahvaljuje svima na izrazima suosjećanja te moli sve prijatelje Pokreta i g. Miklavža Nike Hribara da umjesto cvijeća koje su namijenili na spomen pokojnika, predviđena novčana sredstva daruju za potrebe Caritasa.

Miklavž Niko Hribar rođen je 17. listopada 1954. godine u Ljubljani, od oca Zorana Hribara i majke Elizabete, rođene Obereigner. Bio je četvrto i najmlađe dijete u obitelji uz dvije sestre Moniku i Angeliku te brata Aleša.

Nakon rata u montiranom političkom procesu (Nagodetov proces) oca su mu osudili na 18 godina zatvora, a majku, tada je već imala troje djece, su oslobodili, ali su joj oduzeli stan pa je bila prisiljena s djecom vratiti se svojoj majci. Godinu dana prije Nikovog rođenja u Jugoslaviji je proglašena amnestija pa se otac Zoran vraća kući iz nepravednog zatočeništva. Kao sin industrijalca Dragotina Hribara bio je navikao na neke bolje životne uvjete, ali rat i socijalistička revolucija su mu „pomogli“ da živi kao proleter i to još nezaposlen, jer kao bivšem političkom zatvoreniku za njega nije više bilo mjesto u školi gdje je ranije poučavao matematiku. Tako je kompletna obitelj živjela od majčinog umjetničkog talenta. Radila je malu plastiku u glini, drvu i bronci, a otac je s davanjem privatnih sati matematike doprinosio koliko je mogao.

Karizmu jedinstva Chiare Lubich, Pokreta fokolara, Niko je upoznao preko sestre Angelike koja je početkom šezdesetih godina otišla s jednom grupom mladih u Rim. Kada je Niko završio gimnaziju u Ljubljani 1972. godine, trebao je napraviti konkretne poteze kako bi mogao otići u Loppiano, u Italiju, u međunarodnu školu za fokolare. Nakon Loppiana, godine 1974., vratio se u Ljubljanu i upisao je Fakultet građevinarstva gdje je i stekao zvanje građevinskog inženjera. Godine 1979. otišao je na odsluženje vojnog roka u Leskovac, a na povratku iz Leskovca vratio se na radno mjesto inženjera građevinarstva u Ljubljani. Od 1983. do 1985. godine boravi u fokolaru u Novom Sadu. Godine 1985. stigao je u Križevce jer je tada križevački vladika mons. Slavomir Miklovš dao Pokretu fokolara na korištenje svoju rezidenciju i ondje je intenzivno radio na osposobljavanju prostorija kako bi se 1986. godine u srpnju mogao održati Marijapoli. Kasnije je to mjesto postalo duhovni centar za Pokret fokolara – Djelo Marijino gdje je bilo potrebno obnoviti kurije, rezidenciju i ostale kuće. Cijelu obnovu i rekonstrukciju u velikoj je mjeri pratio, ali i konkretno radio, i sam Niko.

Godine 1990. suosnivač je tvrtke ARBI d.o.o. na Kaptolu u Zagrebu koja djeluje još i danas, a osnovna djelatnost joj je arhitektonsko projektiranje. Niko je svojim profesionalnim znanjem i umijećem vođenja tvrtke kao direktor, a u njoj je radio više od 30 godina, dao veliki doprinos za napredak posla i opstanak tvrtke. Između ostalih projekata, radio je i na obnovi zagrebačke katedrale, a svoje poslanje u Hrvatskoj je vršio 32 godine.

Posljednjih pet godina života proveo je u Beogradu, a bio je suodgovoran za Pokret fokolara u Republici Srbiji. Kao posvećeni fokolarin vršio je i službu tajnika Asocijacije redovnika i redovnica u Republici Srbiji. Više godina, kao stručni suradnik i član Odbora za obnovu Marijanuma, sudjelovao je u obnovi katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu i zgrada koje ju okružuju. Njegov istančan odnos prema arhitekturi i umjetnosti posebno je dolazio do izražaja kroz fotografiju kojom se amaterski bavio.