Sprovod će biti u četvrtak 21. kolovoza u 10 sati na groblju na Dančama u Dubrovniku, a misa zadušnica odmah potom u crkvi samostana Male braće.

Fra Pijo Mate Pejić rođen je 1. listopada 1937. godine u Sovićima, od majke Anice rođene Zorić i oca Andrije, u obitelji koje je imala devetero djece. Osmogodišnju školu završio je u Sovićima, a klasičnu gimnaziju u Pazinu. Novicijat je proveo u franjevačkom samostanu na Košljunu. Jednostavne zavjete položio na Košljunu 1956., a svečane u Zadru 1961. Vojsku je služio u Ohridu i Skoplju 1958. – 1960.

Studij teologije pohađao je na KBF-u u Zagrebu te na Filozofskom učilištu Hrvatske franjevačke provincije u Samoboru i Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru. Za đakona ga je zaredio nadbiskup Mate Garković 21. ožujka 1964. u zadarskoj katedrali, a za svećenika isti nadbiskup 29. lipnja 1964. također u zadarskoj katedrali.

Na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu (1965.–1968.) studirao je kanonsko pravo. Doktorsku disertaciju „De fontibus et argumentis iuridicis in Constitutione ‘Lumen Gentium’“ (O izvorima i pravnom sadržaju u konstituciji „Svjetlo naroda“) obranio je 1969. i iste godine proglašen doktorom kanonskog prava. Disertacija je u cijelosti objavljena u „Edizioni Francescane – Roma“, 1969.

U redovničkoj zajednici obnašao je razne službe. Bio je magister bogoslova i profesor teologije na Visokoj bogosloviji u Dubrovniku i Makarskoj, gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku (1973. – 1979.), definitor Provincije sv. Jeronima, tajnik Provincije sv. Jeronima, gvardijan samostana Krapanj – Brodarica, gvardijan samostana u Cavtatu, a od 1994. godine do smrti član samostana Male braće u Dubrovniku.

Bio je kateheta srednjoškolaca i studenata u Dubrovniku (1973. – 1979.), nastavnik vjeronauka u Klasičnoj gimnaziji „Ruđer Bošković“ u Dubrovniku (1978. – 1979.), nastavnik vjeronauka u osnovnoj školi u Cavtatu (1992. – 1993.) te predavač kanonskog prava i logike na Katehetsko-teološkom institutu u Dubrovniku (1995. – 1996.).

Obnašao je i razne sudske službe u biskupijama, bio je član Svećeničkog vijeća Šibenske i kasnije Dubrovačke biskupije, član Pravne komisije Biskupske konferencije Jugoslavije, generalni vizitator Provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu, povjerenik Komisije stručnjaka za kauzu kanonizacije službenice Božje Marije od Isusa Raspetoga Petković, kapelan Opće bolnice Dubrovnik (od 1997. do 2012.), predsjednik HKD „Napredak“ – podružnica Dubrovnik (1997. – 2000.), član Etičkog povjerenstva Opće bolnice Dubrovnik te član Matice hrvatske – podružnica Dubrovnik i Društva prijatelja dubrovačke starine.

Odlikovan je Redom hrvatskog trolista – odlukom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, 26. svibnja 1998. te Nagradom Grada Dubrovnika za životno djelo 2021. godine.

Objavio je brojne članke u časopisima kao i stručna djela.

Rado je susretao ljude i s njima razgovarao uvijek ih hrabreći ne samo riječima, nego i svojim vedrim duhom. Posljednjih godina nije služio misu, povremeno je ispovijedao, a posljednjih mjeseci bio je vezan uz bolesničku sobu. Zbog sve slabijeg zdravstvenog stanja premješten je na odjel palijativne skrbi u Općoj bolnici Dubrovnik gdje je i preminuo.