Preminuo o. Mato Rusan
Zagreb, (IKA) – Okrijepljen otajstvima vjere u Zagrebu je 27. kolovoza u 65. godini redovništva i 55. godini svećeništva preminuo isusovac o. Mato Rusan. Posljednji ispraćaj bit će na zagrebačkom groblju Mirogoj u srijedu 31. kolovoza u 14.10 sati, a misa zadušnica u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj nakon ukopa u 15.45 sati.
Otac Mato Rusan rodio se u mjestu Brčevec, župa Vrbovec, na blagdan Gospe Lurdske tj. 11. veljače 1930. godine kao jedanaesto i posljednje dijete Jurja i Ane Rusan, rođene Bemanec. Imao je još tri brata i sedam sestara. Otac je u župi bio poznat po uzornom gospodarstvu i životu. Godinama je bio povjerenik Glasnika Srca Isusova i Marijina i drugih vjerskih listova. Oba roditelja kao istinski i duboki vjernici čeznuli su i molili da im barem jedan od 4 sina postane svećenik. Pater Rusan se prisjeća kako je svake godine s roditeljima odlazio na hodočašće u Mariju Bistricu. Kada je bio prvi puta sjeća se kako ga je majka pred Gospinim kipom podigla i zamolila: “Majko draga, daj da Matek postane svećenik”. Veza prema Gospi bila mu je još jača i preko kapelice Majke Božje koju je, na raskrižju pred njegovom rodnom kućom, dao izgraditi njegov otac da ispuni zavjet iz prvoga svjetskoga rata. Prolazeći 1941. godine uz dominikanski samostan u Maksimiru, Matekov otac je pročitao obavijest da dominikanci tu osnivaju gimnaziju pa je svojega najmlađega sina Mateka odlučio upisati u tu školu. Nakon što su komunisti ukinuli dominikansku gimnaziju Matek je 5. razred upisao u 2. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Na prijedlog mons. Leopolda Rusana, župnika u Remetama i očeva bratića, prešao je u sjemenište na Šalati. Tu se u njemu rodila misao da postane svećenik, a onda i isusovac. Želju da želi postati isusovac očitovao je o. Anđelku Juriću koji mu je preporučio da se moli na tu nakanu i da se o toj svojoj želji molitvom obraća Gospi. Gospa je uslišila njegove molitve. Tako je upravo uoči svetkovine Velike Gospe, 14. kolovoza 1947. godine, nakon završenog 6. razreda gimnazije, sa 17 godina života Matek stupio u novicijat na Fratrovcu. Nakon novicijata s odličnim je uspjehom položio maturu i nastavio formaciju: studij filozofije i teologije. No, zbog slabijega zdravlja Matek je u formaciji imao puno poteškoća pa su mu poglavari čak i savjetovali da napusti Družbu. Žarko je molio da mu dopuste da ostane u Družbi. Koliko je čvrsta bila ta njegova želja vidljivo je iz njegove autobiografske zabilješke: “kad bih trebao ponovno živjeti, bio bih opet jedino svećenik, i to isusovac!”. Pater Rusan je 19. srpnja 1957. godine bio zaređen za svećenika. U Dubrovniku je 1958. na 1959. obavio treću probaciju, a 1964. godine položio je svoje zadnje redovničke zavjete.
Kao svećenik o. Rusan je većinom obavljao župničke poslove. Tako je 4 godine bio župnik u Savskome Nartu, 5 godina u Borovici pokraj Vareša, te 10 godina na Veprincu iznad Opatije. Potom je 2 godine bio ekonom na Fratrovcu, pa kapelan u Podvinju i Beogradu, od 1987. do 1989. godine upravitelj crkve svetoga Antuna na Šalati u Zagrebu. Za vrijeme domovinskoga rata našao se u Osijeku, a onda je bio premješten u Zagreb, u Palmotićevu gdje je do prije dvije godine bio traženi ispovjednik i pisac duhovnih knjiga. Boležljiv, ali po naravi pričljiv, sklon svojevrsnom humoru, pater Rusan je bio veoma pobožan redovnik. Posebno je štovao Srce Isusovo, Euharistiju i Gospu. Rado je propovijedao o duhovnim zvanjima, osobito o svećeništvu. Napisao je mnoštvo popularnih članaka, osobito u časopisima “MI” i “Glasniku Srca Isusova i Marijina” te nekoliko knjiga duhovnoga sadržaja. Posebnu ljubav o. Rusan je imao prema cvijeću. Ono ga je odmaralo i kako piše “davalo mu radost i pomoć u duhovnom i apostolskom životu”. Kada je bio župnik u Veprincu njegovo cvijeće (osobito kaktusi – imao ih je oko 250 vrsta!) bili su prava turistička atrakcija.
U posljednjim je pak danima ovozemnoga života strpljivo podnosio svoju bolest pripremajući se za susret s Gospodinom. Bio je svjestan da svaki križ i patnja, prihvaćeni i nošeni vjerom, predanjem i ljubavlju, jesu poput pšeničnih zrna koja u zemlji sebi nestaju i umiru, ali zato donose obilat rod.