Ivan Golub, svećenik, sveučilišni profesor emeritus, teolog, povjesničar kulture, pjesnik rodio se na prvi dan ljeta, 21.lipnja 1930. u Kalinovcu u Podravini kao petnaesto i najmlađe dijete Luke i Bare Golub. Osnovnu školu polazi u rodnome mjestu, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu gdje 1950. godine maturira. Od1950. do 1952. studira filozofiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, potom teologiju do 1958. gdje postiže licencijat odnosno magisterij iz teologije, s prekidom zbog odsluženja vojnog roka u Beogradu i Zemunu 1952.-54. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1957. u zagrebačkoj katedrali polaganjem ruku zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera. Od 1957. je privremeni upravitelj župe Posavski Bregi i Dubravčak Lijevi, a od 1958. do 1960. je kapelan u Krapini. Pomaže u župi sv. Jeronima u Zagrebu 1960-1961. Tu čekajući osamnaest mjeseci da mu se izda putovnica za studij u Rimu započinje rad na doktorskoj disertaciji o JurjuKrižaniću.

Od 1961. do 1964. kao pitomac Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu studira na Papinskom sveučilištu Gregorijani gdje 1963. doktorira disertacijom o ekleziologiji Jurja Križanića „De mente ecclesiologicaGeorgii Križanić“ i na Papinskom biblijskom institutu gdje 1964. postiže akademski stupanj licencijata odnosnomagistra biblijskih znanosti.

Od 1964/65. predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, habilitiravši se radnjom „Čovjek slika Božja“ i drugim radovima kao docent od 1969., kao izvanredni profesor od 1976. i kao redovni profesor od 1979. Pročelnik je Katedre za dogmatsku teologiju od 1969. do umirovljenja 2000. Od 1971/72. do 1976/77. obnaša dužnost pročelnika Katedre fundamentalne teologije; nakon smrti pročelnika dr. Josipa Turčinovića, deset godina obnaša dužnost pročelnika Katedre za ekumensku teologiju. Promotor je ujedno dogmatske i ekumenske specijalizacije. Predstojnik je Instituta za ekumensku teologiju i dijalog „Juraj Križanić“ od njegova osnutka 1986. Prvi je pročelnik Odjela za kršćanski istok istog Instituta.

Od 1984/85. pozvani je profesor Papinskog orijentalnog instituta u Rimu, gdje predaje kolegije iz područja povijesti istočne teologije i ekumenizma (Juraj Križanić) i vodi kao mentor doktorske disertacije. Od 1969.do 1972. je rektor Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu.

Pokreće gradnju bogoslovskog sjemeništa na Šalati i pregradnju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta na Kaptolu, o čemu su izrađeni građevinski elaborati i osiguran novac. Sa suradnicima radi kao odgojitelj na preustroju tridentskog lika sjemeništa, naličnog samostanu, u lik sjemeništa prema misli II. vatikanskog koncila, smještenoga u mjesnu Crkvu.

Od 1992. do 1997. član je Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Član je Mariološkog instituta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika, Međunarodnoga društva književnika P.E.N.a, Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, Hrvatskoga mariološkog instituta, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva povjesničara umjetnosti, dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Austrijske akademije znanosti, član stranac Talijanske književne akademije Arkadije s arkadijskim imenom Arione Geresteo, akademik Papinske akademije Tiberine u Rimu, te Međunarodne udruge katolika esperantista.

Utemeljitelj je časopisa „Spectrum – prinosi i ogledi studenata teologije“ (1967), Hrvatske kršćanske bibliografije (1968) i „Hrvatske sakralne bibliografije – Bibliographia Sacra Croatica“ (1981), biltena za komunikaciju klera Zagrebačke nadbiskupije„Zajedništvo“ i suutemeljitelj (sa sveučilišnim profesorima Tomislavom Jankom Šagi Bunićem i Josipom Turčinovićem) ekumenskog biltena „Poslušni Duhu“, a od 1999. i glavni urednik istoimenoga biltena preobraženog u ekumenski časopis. Također je utemeljitelj Konferencije profesora dogmatske, fundamentalne, otačke i ekumenske teologije (1998.) i njen predsjednik u dva mandata. Utemeljitelj je i glavni urednik edicije „Monumenta sacra croatica“. Član je uredništva više jezičnog izdanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti „Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost“ i urednik III. sveska „Barok i prosvjetiteljstvo. XVII. i XVIII. stoljeće“ iste edicije (Zagreb 2003); također je u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti član uredništva za izdavanje djela Jurja Križanića i djela o Križaniću; član uredništva za izdanje Časoslova Farnese s minijaturama Julija Klovića.

Stupa u starosnu mirovinu 2000. godine u 70. godini života, nakon 70 semestara predavanja i djelovanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2001. izabran je od Sveučilišnog senata u počasno-nastavno zvanje profesor emeritus.

Pojedinačna predavanja držao je na sveučilištima u Europi (Rim, Genova, Udine, Milano, Beč…) i u Sjedinjenim Američkim Državama (Columbia Universityu New Yorku, University u New Havenu, Harvard University u Cambridge Massachussets, Mary Washingtom College u Fredericksburgu.)

Kao prvi katolički teolog i svećenik nakon revolucije 1917. godine 1981. drži predavanje „Ususret 300. obljetnici smrti Jurja Križanića“ u Sovjetskoj/Ruskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Lenjingradu u SSSR. Sudjeluje na brojnim znanstvenim skupovima u domovini i u inozemstvu.

O 60. obljetnici života posvećena mu je spomenica„Homo imago et amicus Dei“, Rim 1991. O njegovu teološkom i književnom radu Anton Tamarut je na Papinskom sveučilištu Gregorijani s najvišom ocjenom obranio doktorsku disertaciju „Bild Gottes als LocusTheologicus der Gnadenlehre. Die Gnade als NäheGottes in den Werken von Ivan Golub“ (objavljena u Rimu i u Rijeci 1994). Na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču Werner Gruber obranio je 1998. također s najvišom ocjenom doktorsku disertaciju o poetskoj teologiji Ivana Goluba „Dein Licht ist in Dir – Eine Deutung des Menschen vom Imago Dei zumAmicus Dei in der poetischen Theologie Ivan Golubs“.

Na natječaju za pjesmu na talijanskom jeziku Ivan Golub dobiva povelju „Casa della poesia 1976“ od UnioneLegion d’oro u Rimu. Jedan je od desetero finalista među više od dvije stotine natjecatelja svjetskog natječaja „Fernando Rielo – Poesia mistica“ 1996. u Madridu na španjolski prevedenu, neobjavljenu zbirku „Peregrino“, a 2002. na istom natječaju zbirkom „Encuerpo y alma“ nalazi se među deset finalista od 201 natjecatelja iz dvadeset zemalja.

Ivan Golub dobitnik je nacionalne nagrade Vladimir Nazor za književnost (1994.), te odličja Republike Hrvatske Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za književnost i odličja Republike Hrvatske Reda Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanost.

Rodna Koprivničko-Križevačka županija dodjeljuje mu (2001.) povelju za „doprinos razvoju županije, unapređenju kvalitete življenja, te promicanju ugleda Županije u zemlji i svijetu.“ Godine 1998. dobiva maslinov vijenac za poeziju od sve hrvatskog poetskog skupa „Croatia rediviva – kaj, ča, što, quid“ u Selcima na otoku Braču. Godine 1999. dobiva nagradu Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj za dijalektalnu poeziju. Godine 1999. Osnovna škola u Kalinovcu, čije je nekoć bio učenikom, podjeljuje mu zahvalnicu „za nesebičnu podršku i pomoć“. U Podstrani dobiva priznanje – plaketu na 12. pjesničkim susretima „Dobro jutro more“ 2008., a 2009. u Drenovcima povelju „Visoka žuta žita“za sveukupni književni opus i za trajni doprinos hrvatskoj književnosti.

Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku, 2009. godine dodijelio mu je Ekumensku povelju, i to „slici i prijatelju Božjem, graditelju mostova između vjere i umjetnosti, kao izraz duboke zahvalnosti i priznanja za izvrsno i postojano promicanje ekumenske kulture“. Godine 2010. papa Benedikta XVI. imenovao ga je kapelanom (počasnim) Njegove Svetosti s naslovom monsinjora.

Ivan Golub je povrh osamdesetak knjiga, objavio niz znanstvenih rasprava, arhivskih izvora, književnih radova i raznih ogleda s područja teologije, književnosti i povijesti kulture u domaćim i inozemnim časopisima, na hrvatskom, latinskom, slovenskom, češkom, poljskom, ruskom, engleskom, esperanto, francuskom, španjolskom, njemačkom, talijanskom, portugalskom…

Više mu je pjesama uglazbljeno. Također je autor nekoliko filmskih scenarija o životu Jurja Klovića i Rimu.