U Rimu je ovih dana predstavljena knjiga Saverija Riccija “Giordano Bruno u Europi šesnaestog stoljeća”. Susret, na kojem su govorili predsjednik Papinskog vijeća za kulturu kardinal Paul Poupard, povjesničar Giuseppe Galasso i o. Giovanni Marchesi, predstavljao je prigodu za razmjenu mišljenja između svjetovnjaka i katolika o liku Giordana Bruna, glasovitog dominikanca i filozofa iz Nole kojeg je inkvizicija osudila kao krivovjerca i koji je spaljen na lomači na Campo de Fioriju u Rimu 17. veljače 1600.

“Djelovanje Crkve protiv Giordana Bruna jedno je od onih protusvjedočanstava zbog koji se Crkva kaje, tražeći oproštenje od Gospodina i braće”, rekao je kardinal Poupard u svom obraćanju na predstavljanju knjige. Podsjetivši kako su se u javnim glasilima pojavljivali mnogostruki interventi o slučaju Giordana Bruna, kardinal je zatražio razvijanje dijaloga “u ozračju posvemašnje ozbiljnosti i objektivnosti”, izbjegavajući “spektakularizacije” obljetnice njegove smrti. Kardinal je potom dao jedno pojašnjenje. “Filozof Bruno”, rekao je kardinal, “nije predmet neposrednog zanimanja današnje Crkve”. “Pitanja na koja se Crkva osjeća pozvanima odgovoriti”, dodao je Poupard, “sasvim su druge naravi i proizlaze iz svijesti koju Crkva ima o samoj sebi u ovome osobitom povijesnom trenutku”. Upravo iz te svijesti proizlazi stav čišćenja sjećanja. Među mnogostrukim Papinim izjašnjavanjima u vezi s tim, Poupard je podsjetio na riječi koje je Sveti Otac 1. rujna protekle godine izrekao u vezi s “primjenom metoda netrpeljivosti i čak nasilja u službi istine”. “Temeljna prava osobe”, rekao je kardinal, “počevši od prava na život, cjelovitosti i osobne slobode ne smiju se kršiti i gaziti uime istine, još manje istine evanđelja Krista, čovjekova otkupitelja”.
To je osnovni razlog zbog kojeg je Crkva zainteresirana ponovno razmotriti stav koji je imala prema Bruni. “Osuda na lomaču”, istaknuo je Poupard, “sigurno nije znak poštivanja čovjeka i njegove različitosti mišljenja. Lomača Campi de Fiorija jedan je od onih povijesnih trenutaka, onih djelovanja zbog kojih danas žalimo i koje oštro osuđujemo. Korištenje prisile i nasilnih metoda apsolutno je nespojivo s iskrenim i izvornim traženjem istine i potvrđivanjem evanđeoske istine”. “Čišćenje sjećanja”, objasnio je kardinal, “bitni znak Velikog jubileja, dotiče također to mračno razdoblje Crkve, poziva nas da s poniznošću i hrabrošću donesemo moralni sud o stavovima koji nisu u skladu s evanđeljem i koji su na negativni način označili hod Crkve u povijesti ova dva tisućljeća”.
U povodu predstavljanje knjige o Giordanu Brunu i obljetnice njegove smrti talijanska katolička agencija SIR objavila je razgovor s povjesničarom o. Giovannijem Saleom. “Kao što je poznato”, rekao je o. Sale u razgovoru, “njegov su lik u devetnaestom stoljeću neprijatelji Crkve (anarhisti, masoni, radikalni socijalisti) koristili kao stijeg protiv papinstva i općenito protiv Katoličke crkve. Taj sukob, zaoštren postavljenjem Brunina kipa na Campo de Fioriju g. 1899., uklapa se u političko i društveno ozračje tog doba, s još uvijek otvorenim #!rimskim pitanjem#! kojemu se rješenje nije ni naziralo. Danas su se povijesne okolnosti promijenile, talijansko se društvo učvrstilo prevladavajući na političkom i kulturalnom području ta proturječja iz prošlosti. Svi mi, svjetovnjaci i katolici, pozvani smo zajedno izgraditi pravednije i ljudskije društvo. Onaj koji nastoji instrumentalizirati slučaj Giordana Bruna, kako bi ponovno rasplamsao već prevladane polemike, čini to sa zlim pobudama i protiv općeg dobra. Ideološke instrumentalizacije i javni prosvjedi ne zanimaju vjernika, on se radije opredjeljuje za suočavanje s problemima, bili oni i najmučniji, u duhu mira i dijaloga”. Govoreći o razlozima zbog kojih je inkvizicija Bruna osudila na smrt odnosno po čemu se on udaljio od pravovjerja, o. Sale odgovara kako “neki znanstvenici tvrde da je Bruno bio utemeljitelj #!nove znanosti#!, no to nije točno; njegova misao je okrvavljena magičnom kulturom i nema ništa s načelima nove eksperimentalne filozofije. S vjerskoga gledišta, on je nijekao sve dogme kršćanskog nauka: Presveto Trojstvo, Kristovo božanstvo, postojanje duše i pakla”. Brunin slučaj treba shvatiti u ondašnjem povijesnom kontekstu. “Crkva je nakon Tridentskog koncila, u cilju obuzdavanja protestantskih ideja, djelovala maksimalno strogo u suzbijanju krivovjerja. Otud rimska inkvizicija i lomače. Ipak, u procesu protiv Bruna, suci protiv okrivljenika, za razliku od onoga što je u više navrata ponavljano, nisu zauzeli posebno oštar stav – čini se da nije bio izložen ni mučenjima – i pokazali su prema znanstveniku poštivanje kakvo se ukazuje intelektualcima i kraljevima. Suci nisu željeli njegovu smrt, samo su htjeli da se svečano odrekne vlastitih pogrešaka i pomiri sa Crkvom: to je bio cilj inkvizicijskog postupka. Činjenicu da je Bruno umro ostajući ustrajan svojim stavovima crkvena hijerarhija tog vremena doživjela je kao veliki poraz”, rekao je o. Sale.
Govoreći na kraju razgovora o mogućnostima Brunine rehabilitacije, o. Sale je rekao da ga je nemoguće rehabilitirati “kao teologa” no “ostaje problem lomače”. “Četiristota obljetnica smrti filozofa iz Nole pruža kršćanima mogućnost da razmišljaju o njegovu slučaju i prepoznaju stvarnost prošlosti u kojoj su se sinovi Crkve nerijetko vladali protivno duhu evanđelja. Nema bolje prigode za kršćane od Jubileja dvijetisućite da čiste povijesno sjećanje, pozivajući istodobno i druge da čine jednako tako”, rekao je o. Sale. (sa)
1