Profesor dogmatske teologija na KBF-u u Đakovu dr. sc. Ivica Raguž govorio je o temi „O dobroj nadi, lažnoj nadi i beznađu“.

Prof. Raguž rekao je da se „kršćanska nada uvijek proteže prema onome što je naprijed, a kršćanin kao onaj koji ne gleda unatrag u pogreške prošlosti, nego zadržava pouzdanje u Boga“.

Obrazlažući temu nade, prof. Raguž istaknuo je tri načina kako ju zadržati, a to su stalna molitva, pouzdanje i Božja providnost.

Prvi način kako zadržati nadu u svom umu i srcu je stalna molitva, ostajanje u molitvenom ozračju. Čovjek stalne molitve je onaj koji „visi “o nadi, „uzdignut“ iznad zemlje. S molitvom je povezano pouzdanje u Boga, u svim životnim situacijama, ne dopustiti da se u srce uvuče samodostatnost ili oholost, kao ni očajavanje ili strah. Treći način je truditi se ostajati u Božjoj prisutnosti. Bliskost s Bogom jako je vezana za kršćanski život, kao i za odgoj djece kako tijekom odrastanja ne bi pala u beznađe.

„U današnjem vremenu sve je manje iskrene poezije, a jedan od razloga za to je nedostatak nade, čežnje, ufanja, nadanja. Biblijski primjer poezije i najbolji biblijski lijek protiv beznađa i depresije su psalmi“, istaknuo je predavač izdvojivši neke od njih, kao što su 25., 31. i 37. psalam koji obiluju Božjom snagom, pouzdanjem te zahvalom.

Naposljetku, prof. Raguž istaknuo je važnost osvješćivanja teme nade kod djece te da se osim ovozemaljske hrane, trebaju hraniti i onom duhovnom.

Docent na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Damir Miholić održao je predavanje „Dramsko izražavanje i kreativnost – pomoć u poticanju razvoja učenika“.

Doc. dr. sc. Miholić istaknuo je da „u okviru odgojno-obrazovnog procesa, dramsko izražavanje može postati važan motivacijski element u smislu nadilaženja prepreka u spontanoj realizaciji dječjih znanja, mašte, kreativnosti, tjelesnoj i emocionalnoj izražajnosti, a sve u skladu s postavljenim ciljevima te ovisno o individualnim karakteristikama djeteta“.

Upravo karakteristike djece utječu na razinu njihove uključenosti u društvo i zajednicu te je doc. dr. sc. Miholić istaknuo da će upravo „kreativno stvaranje (dramsko, likovno, muzičko, literarno…) pretvoreno u čin zajedničke igre, potaknuti procese doživljavanja, iskustvenog učenja i suradnje, koji u konačnici mogu dekonstruirati stavove prema kojima populacija djece s teškoćama ima izričitu potrebu za intenzivnom (re)habilitacijom, terapijom i rješavanjem edukacijskih poteškoća te nisu u mogućnosti sudjelovati u većini životnih aktivnosti u kojima sudjeluje ‘tipična’ populacija“.