Prikaz radnog dokumenta Vijeaa “Islam u Europi”

UZAJAMNI ODNOSI ISLAMA I KRŠAANSTVA U KRŠAANSKIM I ISLAMSKIM ZEMLJAMA

Ni govora o tome da bi grubost i nepravda s jedne strane morale izazvati isto takav postupak s druge strane – Osobito je važno ne dopuštati da se razlieiti ogoreeni nacionalizmi zaodjevaju u religijsko ruho

Francuski easopis “La documentation catholique” u rujnu ove godine prenosi radni dokument Vijeaa “Islam u Europi” koji je to Vijeae objavilo u Ženevi u proljeae ove godine. Spomenuto Vijeae su godine 1987. zajedno ustanovile Konferencija europskih Crkava (KEK) i Vijeae europskih biskupskih konferencija (CCEE). Zadaaa je Vijeaa služiti Crkvama u svemu što se tiee odnosa s muslimanima, višestoljetnog suživota u Istoenoj Europi i novih susretanja do kojih dolazi useljavanjem muslimana u zapadnoeuropske zemlje. Vijeae ima 12 elanova i nekoliko pridruženih struenjaka a sastavljeno je od katolika, pravoslavnih, protestanata i jednog anglikanca.
Potaknuto od CCEE i KEK Vijeae “Islam u Europi” je pod naslovom “Islamsko-kršaanska uzajamnost” priredilo spis namijenjen odgovornim djelatnicima u dušobrižništvu i kršaanskim zajednicama koje su zauzete za dijalog s muslimanima. U tim je odnosima osobito važno pitanje uzajamnosti. Kad muslimani u nekoj europskoj zemlji sagrade svoju džamiju ili na neki drugi naein istaknu svoju nazoenost, tamošnji su kršaani u napasti podsjetiti kako kršaanske manjine u islamskim zemljama ne uživaju takva prava.
Ovaj, dakle, spis ne predstavlja službeni stav Vijeaa europskih biskupskih konferencija, niti Konferencije europskih Crkava. Rijee je o radnom dokumentu kojemu je svrha potaknuti razmišljanja i raspravljanja u samim Crkvama i u susretanju kršaana s muslimanima. U tekstu je istaknuto da ae to Vijeae s velikim zanimanjem prihvaaati sve primjedbe i savjete za postizanje boljih rješenja. (Adresa je Pastor Jean-Claude Basset, Comite islam en Europe, C.P. 3158, 1211 Geneve 3, Suisse)

Naeela
Neke su države postigle dogovore po kojima se gra?anima tih država osiguravaju jednaka prava u obje, odnosno u više takvih država. Me?u nekim državama postoje i ugovori o izrueivanju. Spomenuto Vijeae upozorava da i u tome može biti nepravilnih postupaka koji izazivaju i produbljuju uzajamno nepovjerenje. Ako je tako kad je rijee o primjeni jasnih zakona, koliko li može biti teže kad treba nadvladati neujednaeenost religijskih tradicija, osobito kad dvije takve tradicije imaju milijune vjernika koji pripadaju vrlo razlieitim uljudbama i narodnostima. Važno je stoga jasno uoeiti u eemu bi trebala biti takva uzajamnost izme?u kršaana i muslimana. Spis istiee da je rijee o odnosu koji se temelji na uzajamnom poštivanju i pomaganju. Ni govora o tome da bi grubost i nepravda s jedne strane morale izazvati isto takav postupak s druge strane.
To treba istaknuti, jer eesto europski kršaani suprotstavljaju dobro ponašanje prema muslimanima u europskim zemljama (ovdje nije rijee o Bosni) lošem postupku prema kršaanima u islamskim zemljama. Iz takvih bi usporedbi neki htjeli zakljueiti da dokle god muslimani zlostavljaju kršaane nema nikakva razloga da kršaani budu dobri prema muslimanima. No, tako shvaaena uzajamnost, odnosno reciproenost, sasvim je negativna, suprotna biblijskom ueenju da se na zlo ne smije zlim uzvraaati (usp. Rim 12,7; Sol 5,15; 1Pt 3,9).

Zemlje “kršaanske” i zemlje “muslimanske”
Treba uoeiti da europske i sjevernoamerieke zemlje, koje se eesto smatraju kršaanskima, nisu onako kršaanske kao što su zemlje srednjega Istoka, sjeverne Afrike te srednje i južne Azije muslimanske. Islamska Republika Pakistan ne može se u tom smislu usporediti ni s kojom suvremenom kršaanskom državom.
U mnogim zemljma zapadne i istoene Europe kršaanstvo se uvažava kao bitna sastojnica nacionalne baštine. Nije sasvim oeito u kojoj mjeri sve te države žele biti pluralna društva, a u širokim se slojevima eesto susreae protivnost etniekoj i religijskoj pluralnosti. Dosta se je sjetiti progona Židova u nekim europskim zemljama. Usprkos tome što su Crkve ozbiljno preispitale svoje stavove prema židovstvu, vrlo su prisutne predrasude prema muslimanima.
Posvjetovnjaeenje zapadnoeuropskog društva je u tijeku stoljeaa dovelo do sve manjega crkvenog utjecaja u državnom ustrojstvu. U nekima od tih zemalja manje od 10% žitelja redovito poha?a bogoslužja a sve više mladih izme?u 16. i 34. godine izjašnjavaju se kao nereligiozni. Istodobno su religijska pitanja u tim državama toliko važna da se vlade redovito savjetuju s vodstvima vjerskih zajednica i ozbiljno uvažavaju crkvene kritike. U istoenoj pak Europi crkvene su ustanove razmjerno manje utjecajne zbog dugotrajne ateistieke vlasti. Prema tome nije lako toeno odrediti po eemu bi se neka europska zemlja mogla zvati kršaanskom.
Nije jednostavno ni odgovoriti na pitanje može li se za ikoju zemlju reai da je zaista muslimanska. Unatoe tome što je u nekima od tih zemalja me?u žiteljstvom eak do 90% muslimana, islamski radikalisti neae svakoj od tih zemalja priznati da se smije zvati islamskom. Neki tu razlikuju izraze “muslimanski” i “islamski”. Narav i sustav državne vlasti može biti oznaeen ljudima koji se zovu muslimani, ali u veaini tih zemalja nije rijee o islamskom vladanju u skladu s Kuranom i šerijatskim pravom. U zemljama koje su dugo bile europske kolonije i dalje se osjeaa snažan ekonomski i kulturalni utjecaj Zapada. Neki dovode u pitanje sam pojam nacionalne države, jer vjerojatno sanjaju o povratku na nekadašnje kalifate, kada za putovanje od Španjolske do Indije nije trebalo nikakve putovnice i kad je samo pripadanje islamskoj vjeri posvuda jameilo prava koja pripadaju državljanima. S tog stajališta i nacionalizmi i nacionalni identiteti zapravo se protive duhu islama.

Gdje je i kada bilo više tolerancije?
Muslimanska su društva uvijek znala za etnieku i uljudbenu pluralnost. Muslimani su se od poeetka susretali s kršaanima i židovima, osim naprimjer u Saudijskoj Arabiji i Afganistanu. Njima su priznavali stanovita, premda manja, gra?anska prava smatrajuai ih “vjernicima Knjige”. Pripadnici drugih religija nisu uopae imali odre?eni položaj u državi. Jedino su u Indiji muslimanski vlastodršci nastojali s milijunima podanika hindusa postupati kao s “vjernicima Knjige”. Što se kršaana tiee, islamski propisi uzeti iz Kurana i iz “Sume” dovoljno su jasni te se može reai da su ih se u muslimanskim državama vlasti uglavnom pridržavale. Bez sumnje je bilo i nepravilnosti, ali opaenito treba priznati da su uvjeti života za židove i kršaane pod islamskom vlašau najeešae bili bolji od uvjeta života židova i muslimana pod kršaanskom vlašau, premda je u Španjolskoj neko doba kršaanska vlast priznavala muslimanima vjersku slobodu.
Muslimani mogu tvrditi, i ne bez razloga, da Novi zavjet ništa ne govori o tome kako bi kršaanski vladari trebali postupati s pripadnicima drugih religijskih baština, te da su stoga kršaani zapravo potonuli u greka i rimska državna ustrojstva. Kad je rijee o zapadnom kršaanstvu, došlo je do totalitarizma koji nije priznavao prava manjinskim vjeroispovjestima. Ne smije se, uostalom, zaboraviti iskustvo europskih kršaana u doba reformacije. U mnogim zemljama vladari su ostvarivali društveni mir po cijenu odvajanja religijski eistih podrueja po naeelu “cujus regio, ejus religio”. Tek nakon vjerskih ratova u 16. i 17. stoljeau, s nastupom prosvjetiteljskog doba u 18. stoljeau, židovi i druge religijske manjine poeele su stjecati gra?anska prava po kojima se danas prepoznaju civilizirana društva. Kad se sve to uzme u obzir, teško je odrediti pravu mjeru ponašanja s religijskim manjinama. Kršaani na Zapadu mogu reai da muslimani, premda su žrtve odre?enih predrasuda, diskriminacija i eak nasilja, uživaju opaenito uzevši jednaka prava na vlastito bogoštovlje i promicanje svoje vjere kao što ih imaju druge manjine. Dokaz te slobode su sve brojnije džamije i islamske zajednice po zapadnim zemljama. U više europskih zemalja ima gra?ana koji prelaze na islam, a me?u njima ima i vrlo poznatih i uvaženih ljudi. Mnogi kršaani smatraju da te vjerske slobode ne ugrožavaju kršaanstvo, nego pozitivno unapre?uju, usprkos baštini kršaanske politieke misli o teokraciji kako ju je naueavao sv. Augustin. Ipak treba priznati da europske zemlje ne dopuštaju muslimanima živjeti po njihovu šerijetskom pravu, odnosno po tom pravu ure?ivati svoje društvene odnose.
S druge pak strane muslimani imaju razloga tvrditi da su, izuzevši stanovite pueke predrasude i pothvate nekih ekstremistiekih skupina, kršaani uvaženi i eesto povlašteni gra?ani u nekim muslimanskim zemljama. Zaista u tim zemljama ima kršaana na važnim službama. Kršaanske škole i druge odgojne ustanove, te ustanove na podrueju zdravstva i socijalne skrbi imaju ondje znatan utjecaj. Vlade im uglavnom odobravaju djelovanje bez mnogo nadzora. No, ima i poznatih iznimaka.
Poznato je da Saudijska Arabija kršaanima na svom podrueju zabranjuje molitvena, makar i samo privatna, okupljanja. Sveaenici koji ondje prebivaju moraju biti prijavljeni kao nastavnici i ne smiju graditi nikakve crkve. To je u vezi s predajom da je Prorok izjavio kako Arabijski poluotok mora biti slobodan od bilo kojeg neislamskog bogoštovlja. Razumije se da je to teško ogranieavanje slobode mnogih tisuaa kršaana iz raznih zemalja koji ondje rade. Iran je poznat po tome što ondje na kršaane vrebaju razne zakonske opasnosti. Me?u ostalim, zabranjeno je prodavanje Biblije na perzijskom jeziku. Sudanska vlada nastoji nametnuti šerijatsko zakonodavstvo i arapski jezik kršaanima na jugu zemlje. Više malezijskih država zabranilo je prijevode Svetoga pisma koji upotrebljavaju za Boga i druge svetinje iste nazive kojima se služe muslimani. U Pakistanu je donesen zakon koji predvi?a smrtnu kaznu za svako vrije?anje proroka Muhameda. Praksa pokazuje da se taj zakon može vrlo široko tumaeiti, tako da je u tim zemljama opasno svako kršaansko govorenje o islamu. No istina je tako?er da ima vrlo odgovornih pakistanskih muslimana koji traže ukidanje toga zakona.
Promatraeima iz zapadnih zemalja teško je razlikovati koliko je u takvim pojavama rijee o puekim predrasudama i možda zloporabama uvriježenih tamošnjih shvaaanja, a koliko je sve to izraz protuzapadnjaekog raspoloženja koje je izazvano dugim zapadnjaekim kolonijalnim pritiskom. Kršaani su osobito zabrinuti zbog islamskih zakona koji teško kažnjavaju, praktieki onemoguauju, da netko od muslimana prihvati kršaansku vjeru. Dok u europskim zemljama svaki gra?anin, bez obzira na svoje kršaansko podrijetlo, može prihvatiti islam – što su mnogi vea i ueinili, kao što se i svaki musliman može opredijeliti za kršaanstvo – u islamskim se zemljama prijelaz na kršaanstvo smatra zloeinom, premda u Kuranu stoji da se nikoga ne smije siliti glede religije. Muslimani to redovito tumaee da se nikoga ne smije siliti da postane muslimanom, ali da musliman nema pravo zanijekati svoju vjeru. Islamski vjernik ne smije se naprosto iznevjeriti svojoj zajednici. Zacijelo ae u skoroj buduanosti morati doai do jasnijih razlikovanja religijskih zakona i ovlasti državnih vlasti na tom podrueju.

Duhovni poticaji
Kad se sve to uzme u obzira razumljivo je da kršaani oeekuju od muslimana da oni sami iznova razmisle trebaju li u naše doba tumaeiti svoje svete spise baš onako kako su tumaeeni u Arabiji u 7. stoljeau. Kršaani imaju bogato povijesno iskustvo s vlastitim tumaeenjem Svetoga pisma i primjenom svetopisamskih zahtjeva u razlieitim povijesnim prilikama. I me?u kršaanima ima radikalnih, rigorista, ima i relativista, ima i onih koji samo nastoje iskoristiti vjerske obieaje i tradiciju u svoje politieke svrhe.
Kršaani zacijelo ne traže od muslimana da se oni odreknu svoje baštine, nego da svi zajedno razmislimo i pokušamo shvatiti što Bog od svih nas, koji dolazimo svaki sa svojom baštinom, zapravo oeekuje u ovo naše doba. Svi se moramo razvijati da bolje shvatimo volju Božju, a to se zacijelo ne može postiai pritiscima i zakonima. Potrebna je promjena mentaliteta što se može postiai samo odgovarajuaim odgojem. Prava uzajamnost može se temeljiti samo na uzajamnom obogaaivanju. Sredine u kojima vea postoji prava religijska pluralnost, koje vea jesu višereligijske, trebaju postati kvasac za promjenu širih zajednica.
Na završetku ovoga radnog dokumenta Vijeaa “Islam u Europi” nalazimo poziv na duhovnu inicijativu koja bi na prikladan naein poticala muslimane da zajedno s kršaanima pronalaze naeine uzajamne pravednosti i obzirnog poštovanja, uzajamnog povjerenja i razumijevanja u kome bi svaki mogao biti potpuno vjeran vlastitoj vjeri. Treba priznati da ima razloga za nerazumjevanje, da ima nezacijeljenih rana iz prošlosti, da ima i obieaja i predrasuda koje prijeee takvu uzajamnost. Osobito je važno ne dopuštati da se razlieiti ogoreeni nacionalizmi zaodjevaju u religijsko ruho. Tko god iskreno vjeruje u Boga koji se javio našem zajedniekom ocu Abrahamu, ne može prihvaaati da bi zbog razlieitih religijskih baština smjelo dolaziti do uzajamnih krvoproliaa.
Na kraju spomenuti dokument posebno istiee da odre?ena iskustva iz Bosne pokazuju kako je, unatoe svim opasnostima i poteškoaama, ipak moguaa muslimansko-kršaanska suradnja za ublažavanje tamošnjih sukoba i pomaganje žrtvama bez razlikovanja

po vjeroispovijesti i podrijetlu. (ŽK)