Prilog Živka Kustića u raspravi na 2. sjednici Predsjedničkog Vijeća

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je na tu sjednicu osim redovitih članova pozvao i više drugih političara, stručnjaka i javnih djelatnika, među njima i glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića i glavnog urednika Ike Živka Kustića koji se je uključio prilogom koji ovdje prenosimo. Sjednica je bila posvećena aktualnom međunarodnom položaju Republike Hrvatske, posebno u vezi s europskim integracijama i u svjetlu neočekivanog odbijanja primanja Republike Hrvatske u Vijeće Europe.

Gospodine predsjedniče, gospođe i gospodo, mislim da ne moram dokazivati da ne bi bilo mudro govoriti o europskim integracijama i o Hrvatskoj u toj svezi, a zanemariti utjecaj koji na to u cjelini ima Katolička Crkva na čelu sa Svetom Stolicom, sa svojom diplomacijom i mnoštvom svojih ustanova: biskupija, biskupskih konferencija, škola, fakulteta, znanstvenih ustanova i javnih glasila s kojima ulazi u sve pore javnoga mnijenja, kako u širokom svijetu, tako i u domovini. Ističem, jer je to ponekad važno, da ne govorim ni u čije ime, ali govorim iz vrlo dugoga i bogatog iskustva na tom području. Danas bi nam bilo vrlo potrebno i taj potencijal, te mogućnosti, mudro iskorištavati u interesu hrvatske države i hrvatskog naroda. I izbjegavati moguće zabune do kojih, nažalost, dolazi.
Mi smo u razdoblju prije demokratskih promjena u niz desetljeća jugokomunističke vlasti vrlo sustavno upotrebljavali utjecaj Katoličke Crkve u domovini i u svijetu. U domovini smo, osobito u posljednjih tridesetak godina onoga režima razvili snažnu i uspješnu djelatnost na očuvanju i utvrđivanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, osobito od godine 1971. kad su pod pritiskom režima gotovo sve hrvatske institucije bile zagušene. Onda su nam oni koji su nas pozivali na saslušanja i tzv. informativne razgovore govorili kako smo “preuzeli barjak poraženoga hrvatskog proljeća”. To smo u stanovitom smislu mogli jer smo imali na raspolaganju snažnu crkvenu strukturu u zemlji i vatikansku diplomaciju u svijetu koja nama je silno pomagala. Naš je zadatak bio hrvatskom narodu u Božje ime sačuvati ponos i slogu. Upravo u Božje ime, jer smo uvijek mogli razložiti da to nije stranačka politika, nego integralni kršćanski humanizam, budući da se čovjekovo biće ne ostvaruje samo na razini pojedinačne osobe, nego i na razini naroda, odnosno nacije. Ako čovjeku priječiš da bude elan svoga naroda, sa svim manifestacijama te pripadnosti, onda mu priječiš da bude čovjek, priječiš mu njegov identitet. Imali smo, dakle, i vjersku i teološku podlogu za takvo crkveno djelovanje.
Ne treba dokazivati što smo u tome postigli. Onaj veliki pothvat devetogodišnjeg slavljenja “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” bio je svojevrsni hrvatski katolički odgovor agresorskom populizmu, “događanju naroda”. S krunicama i rodoljubno pobožnim pjesmama, s vrlo discipliniranom nacionalnom i crkvenom svijesti, vrlo smo promišljeno od Solina g. 1976. s oko 140.000 tisuća nazočnih, preko Nina 1979. s oko 300.000, do Marije Bistrice 1994. s oko 500.000 okupljenih hodočasnika pokazali protivniku, koji je bio i jak i nazočan, da ovaj narod ima snažnu svijest i da njegova Crkva zna što radi. No, kad kažem “njegova Crkva”, odmah ističem da je to “Katolička Crkva u hrvatskom narodu”, a ne “Hrvatska Katolička Crkva”, jer nikad nam nije palo na pamet, nama koji smo u tome bili svjesno odgovorni, govoriti o državnoj Crkvi ili o crkvenoj državi, nego o Crkvi koja u tom narodu živi zajedno sa sunarodnjacima i sugrađanima drugih vjerovanja i uvjerenja, koja tom narodu služi, nikome ne namećući svoju vjeru. Istodobno smo, koristeći postojeće ustrojstvo Katoličke Crkve u mnogim državama i izravnu naklonost Sv. Stolice, širom svijeta razvili vrlo gustu mrežu hrvatskih katoličkih misija. One su bile i prava skloništa hrvatskoga nacionalnog duha tako da je hrvatski iseljenik, bilo politički, bilo ekonomski emigrant, posvuda u svijetu mogao naći kutke domovine. Po samoj Europi jedva ste mogli proći 100 kilometara, a da ne naiđete na koji hrvatski katolički centar. Uspješno smo pazili da te naše centre jugodiplomacija ne zarobi, odnosno podčini svojim interesima, a morali smo stoga paziti da se ondje ne ističe ni hrvatska politička emigracija, kao takva. Ali, uspjelo je sačuvati snažne jezgre u kojima su hrvatski iseljenici zaista razvijali i nacionalnu i crkvenu svijest, a ti su centri pokazali svoju vrijednost osobito u doba domovinskog rata. Ne znam kako bi nam bilo da nam te stotine hrvatskih katoličkih misija širom svijeta nisu izdašno pomagale. To je, dakle, onaj kapital s kojim i danas raspolažemo u inozemstvu i kod kuće.
Što se, pak, događa nakon demokratskih promjena? Imamo taj kapital – imamo crkvenu, odnosno vatikansku diplomaciju, imamo mrežu katoličkih ustanova po cijelom svijetu, imamo razvijenu Crkvu u domovini, ali dolazi do nesporazuma i stanovitih zabuna koje nas mogu kočiti u vršenju toga služenja svome narodu. Jedni, naime, u Crkvi gledaju napast neke katoličke nadnacionalne općenitosti ili kozmopolitizma, što bi navodno moglo zapostavljati ili ugrožavati nacionalne interese, dok drugi istodobno tu našu Crkvu demoniziraju kao šovinističku. Dolazi do toga da brzopleti prigovarači toj Crkvi vrlo često ne ostavljaju prostor njoj vlastitog autentično crkvenog djelovanja. Jer, čim mi progovorimo – a moramo progovarati dok smo Crkva – kritičku riječ koja pogađa, uvjetno govoreći, desnicu, odmah nam plješće tzv. ljevica, počevši od Feral Tribunea, kao da smo postali njihovi saveznici, a tzv. desnica odmah nas proziva i optužuje da nismo rodoljubni ni državotvorni. Ako, pak, javno prigovorimo stanovitim postupcima tzv. lijevih snaga, one nas odmah žigošu kao zagrižene desničare, natražnjake, čak ulizice vlasti.
Mislim da treba na to skrenuti pozornost i kad razmišljamo o mogućem utjecaju Katoličke Crkve s obzirom na ulaženje Republike Hrvatske u europske integracije. Ova konkretna Crkva, odnosno konkretni djelatnici crkvenih ustanova, vijeća i komisija biskupske konferencije i crkvenih javnih glasila, u najtežim je desetljećima vrlo snažno i uspješno služila ovom narodu, nikoga ne isključujući niti se namećući. Te crkvene ustanove i ti crkveni djelatnici i danas rade svoj crkveni posao u narodu, ali ne po direktivama ni ljevice ni desnice, ni stranke na vlasti ni opozicije, nego na svoj vlastiti dobri stari katolički način, obogaćen iskustvima katoličke diplomacije u svijetu i Drugoga vatikanskog koncila. To opravdava naše zahtjeve da nas se, kad nešto progovorimo i prigovorimo, ne svrstava ni na političku ljevicu, ni na političku desnicu. Crkva je tu samo evanđeoska svijest i savjest u narodu koja želi tom narodu pomoći. Htio bih upozoriti – vrijeme nam je ovdje kratko, ali držim da znate o čemu govorim – da danas u svijetu doživljavamo teške pritiske stanovitih ustanova, čak katoličkih, koje su pod snažnim utjecajem nama još uvijek neprijateljskih propagandi. Iz takvih nam ustanova dolaze zamjerke da smo kao Crkva i crkveni djelatnici previše povezani s ovdašnjim vlastima, previše državotvorni, pretjerano nacionalisti. Mi svjesno i uporno mnogima otvaramo oči i suzbijamo utjecaj protuhrvatske propagande u svijetu. Takvim djelovanjem moguće je ne samo paralizirati protivničke utjecaje, nego i stjecati djelatnu sklonost važnih i odgovornih čimbenika u procesu europskih integracija. To činimo, to možemo i dalje činiti, ali nam je zato ovdje u domovini nadasve potrebno imati prostor nezavisne crkvene kritičnosti. Jer samo se s otvoreno kritičkim stavovima postiže povjerenje i katoličkih krugova u Europi i u svijetu. Tko god našu crkvenu djelatnost pokušava politički zlorabiti, bilo s ljevice, bilo s desnice, vezuje našim crkvenim djelatnicima ruke i onemogućuje našoj Crkvi uspješno djelovanje u korist pravih probitaka hrvatskoga naroda i njegove države.
Da je vremena, trebalo bi ovdje posebno upozoriti na poznate stavove i zauzimanja Sv. Stolice u prilog europskih integracija, na Papino poimanje Europe – istočne, zapadne i cijele – na njegovo vrlo jasno učenje o dužnosti očuvanja nacionalnih identiteta i državnih nezavisnosti u procesu neizbježnih europskih i svjetskih integracija. Mnogo je od toga Papa vrlo razgovjetno istaknuo upravo u nizu svojih govora u Hrvatskoj prije dvije godine i ovih dana u Sloveniji. Upoznavanje s tim govorima i stavovima moglo bi spriječiti razna brzopleta i neutemeljena uznemirenja i optuživanja u redovima nekih, zacijelo dobronamjernih, rodoljuba.