Budi dio naše mreže
Izbornik

Priopćenje vrhbosanskog nadbiskupskog ordinarijata o stradanju u BiH

Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu uputio je 19. srpnja Priopćenje za javnost, koje je potpisao pomoćni sarajevski biskup i generalni vikar Pero Sudar. Priopćenje, koje govori o tragičnom stanju u BiH, odgovor je na izjave reis-ul-uleme dr. Cerića od 16. srpnja u Tuzli, kojom je pozvao islamski svijet da učini nešto za muslimane u BiH, jer je “kršćanski svijet pristao na moralno samoubojstvo u Srebrenici, jer u Bosni su žrtve Muslimani, a njihove ubojice su ljudi koji za sebe tvrde da su kršćani”, te na intervju predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića Televiziji BiH od 18. srpnja u kojem krivi kršćanski svijet da iskorjenjuje Muslimane na bosanskim prostorima, objavljujemo u cijelosti:

Dok se zadnjim snagama duha i razuma branimo da nam se Srebrenica, kao kulminacija našeg stradanja i patnji ali i zlokobna potvrda potpune prepuštenosti samima sebi, ne pretvori u presudni udarac svim našim nadanjima s tugom i sa zebnjom nas ispunjuju izjave najviših vjerskih i državnih vrhova ove Republike. Pitamo se zar nam se kao po pravilu uz tragedije koje nas tako nemilosrdno zatiru a nismo ih skrivili moraju događati i nesreće u koje sami upadamo. I dok kršćani današnjice glasom Ivana Pavla II. bez prestanka osuđuju zlodjela protiv čovjeka u Bosni i Hercegovini pletući čvrsti lanac karitativne ljubavi, koji nas već četiri godine drži na životu, ovdje ih se bez ikakve diferencijacije optužuje za zločin u Srebrenici i cijeloj Zemlji.
Kako je moguće tako nešto ustvrditi nakon što je ta ista vojska i ista ideologija poručila ili popalila stotine crkava i samostana, grobalja preorala, stotine tisuća na isti našin kao i Srebreničane prognala i desetine tisuća u ovoj Zemlji katolika, a to znaši krčćana pobila?! Tko u takve tvrdnje može povjerovati nakon što su istu sudbinu doživjele crkve i džamije Jajca, Posavine, Banja Luke? Ako “krčćani” ili bilo tko ruči ne samo svoje – kršćanske nego bilo čije svetinje i zatire najveću svetinju – čovjeka, svima bi nam, a napose vjerskim službenicima, trebalo biti jasno da nisu nazovi vjernici. Čemu onda zbog njih optuživati one koji s njima nemaju ništa zajedničko ili one koji su njihove žrtve kao i vjernici muslimani? Uvjereni kršćani, vođeni vjerom u Boga i ljubavlju prema čovjeku, traže danas puteve dijaloga i zajedničkog djelovanja s braćom muslimanima za dobrobit čovjeka i čovječanstva. To je uvjerenje i nastojanje Katoličke crkve u svijetu ali i u ovoj zlom napaćenoj Zemlji. Zato su katolici ovoga grada i u nedjelju u katedrali iskreno molili za prognanu braću ljude iz Srebrenice ali im i u pomoć materijalno pritekli. Oni u njima ne mogu ne prepoznati svoje tragično jučer i ne plašiti se svog žalosnog sutra.
Unatoč sve težeg stanja, koje se nad nas nadvilo, i osjećaja gorčine koji nas sve ispunja jer se svakom istinskom čovjeku i sinu ove Zemlje u Srebrenici po tko zna koji put ponovila Srebrenica, ne možemo ne upozoriti na svu pogubnost nerazboritog pristupa ovom kao i svim našim stradanjima. Zbunjuju nas sve učestalije neprihvatljive izjave prema kojima agresor ljude izgoni s njihovih ognjišta i iz ove zemlje samo zato što su muslimani. Te ocjene u službenim novinama zbunjuju a izjave s najvećeg vrha vrijeđaju! Zbog čega je onda iz ove Zemlje od Banja Luke i Krajine s ognjišta istjerano viče od pola milijuna katolika? Jesu li oni brzo zaboravljeni ili se s njima kao građanima ove zemlje viče ne računa? Ili se pak identitet drugih ovdje viče ne priznaje? Ne možemo ne osuditi političke Poncije Pilate današnje svjetske politike, koji peru ruke od nedužne ovdašnje ljudske krvi, produžavajući našu agoniju. Ali ne možemo ne upozoriti na domaća posve kriva tumačenja njihovih “kršćanskih” namjera.
Jedan od glavnih ciljeva ove agresije jest zapaliti sve moguće vatre u kojima bismo trebali izgoriti. Crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji poziva sve odgovorne na razboritost kako nam zajednička tragedija ne bi postala povodom rastakanju preostalih snaga dobra, koje ovoj Zemlji i njezinim ljudima trebaju da bismo se uspješno odupirali zajedničkom zlu i gubljenje u nepovrat prilike da sami sebi pomognemo.