Manipulacija žrtvama je sramotan čin osobito kada je riječ o ubijenoj djeci. Za svako normalno društvo smrt svakog djeteta je tragedija. Ubojstvo nevinoga čovjeka, a posebice djeteta, odvratan je zločin i u ratu i u miru i zaslužuje svaku osudu. Osim toga, spominjati žrtve samo jedne strane i pritom optuživački upirati prstom u nju, dok se istovremeno prešućuju žrtve zločina druge strane kao i bol nanijeta obitelji ubijenih, dovodi do pitanja zar životi ubijenih, nestalih Hrvata iz Hrvatske i iz Vojvodine tijekom 1990-ih ne vrijede baš ništa, čak i ako je među ubijenima dijete!

Svjesni da su u razdoblju srpske agresije na Hrvatsku ubijena mnoga djeca i mnoge obitelji, dobronamjerni ljudi nikada neće isticati smrt samo jednog djeteta ili samo jedne obitelji.

Moramo se podsjetiti da su za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na području Srbije, gdje nije bilo rata, ubijane i cijele obitelji samo zato što su hrvatske nacionalnosti: poput obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca ili imamo primjer obitelji Abjanović iz Morovića (dva brata), koji su u nepoznato odvedeni u službenom vozilu JNA u pratnji uniformiranih osoba 1991. i od tada im se gubi svaki trag. Nažalost, kada je riječ o obitelji Matijević iz Kukujevaca, među ubijenim članovima te obitelji je i maloljetno dijete Franjo Matijević. Tijela Franje Matijevića i njegovih roditelja ekshumirana su 30. travnja 1998. godine iz masovne grobnice u selu Mohovo u blizini Iloka u Hrvatskoj, oko 35 kilometara od Kukujevaca. Maloljetni Franjo pronađen je s rukama vezanim žicom na leđima. Prilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine. https://www.maxportal.hr/kolumne/nekaznjena-ubojstva-hrvata-u-vojvodini-nema-pravnog-temelja-za-progon-zlocinaca/

Nameće se pitanje zar život Franje Matijevića koji je završio etnički motiviranom nasilnom smrću, nema vrijednosti kako u srpskoj i hrvatskoj javnosti, medijima, ali i među političarima? Ima li pravde za njega u očima mjerodavnih institucija, predstavnika vlasti Republike Srbije i Republike Hrvatske? Prema dosadašnjim potezima, nažalost, nema.

U Republici Srbiji, ni nakon tridesetak godina od tih ubojstava, nema nigdje nikakvog spomen-obilježja za zločine počinjene nad Hrvatima u Vojvodini tijekom 1990-ih, a kamoli da se po njima nazove neka ulica ili trg u mjestima gdje su ubijeni. Svaki uloženi napor Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u proteklih 30 godina da se po tom pitanju nešto promijeni i konkretno učini, ne dovodi do rješenja. U Republici Srbiji među mještanima hrvatske nacionalnosti u mjestima, gdje su počinjeni zločini i provođeno etnički motivirano nasilje, još živi strah zbog tragedije srijemskih Hrvata iz 1990-ih, ali i od odmazde u slučaju da se javno postavi spomen-obilježje u znak sjećanja na to teško razdoblje. Uz to, konkretna podrška i volja da se riješe te nepravde nanesene vojvođanskim Hrvatima, od dosadašnjih predstavnika vlasti Republike Hrvatske uporno izostaje. Sve ostaje na rijetkim usmenim izjavama tijekom prigodnih skupova na ovu temu. Dakle, sve ostaje na riječima, a konkretnih djela zasad nema.

Prigodom 30. obljetnice Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata koja se obilježava ove godine, upućujemo zahtjev svim mjerodavnim institucijama i u Republici Srbiji i u Republici Hrvatskoj da se to ispravi, da se da prostora u javnosti žrtvama među vojvođanskim Hrvatima iz tog razdoblja, da se krivci sankcioniraju, da se nestali pronađu, da pravda napokon bude zadovoljena, jer obitelji nestalih i ubijenih to zaslužuju, to im je slaba, ali jedina utjeha koja im preostaje u odnosu na gubitak i tragediju koju su doživjeli.

Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata
predsjednik Mato Jurić, dipl. iur.