Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je više stručnih i znanstvenih knjiga i nekoliko zbirki pjesama u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

S obzirom na to da njegovi duhovni stihovi godinama obogaćuju stranice revije Kana, a nedavno je objavljena njegova četvrta zbirka pjesama „Ja mu vjerujem“ religiozne, duhovne tematike, u razgovoru za Kanu osvrnuo se i na motive koji se protežu zbirkom kojoj je u središtu, dakako, Bog.

„Moja zadnja zbirka pjesama Ja mu vjerujem, a slično je i s prethodnim trima, posvećena je različitim odnosima. Nastala je kao blaga jeka raznih susreta. U tom svjetlu ona se može promatrati kao svojevrsno zrcalo života“, istaknuo je među ostalim dr. Tamarut te dodao: „U ovoj zbirci riječ je prije svega o susretu i odnosu s Bogom. Na njemu počivaju svi drugi odnosi. U pjesmama se često susrećem s Isusom. S njime mi je najlakše razgovarati; on mi je nekako najbliži, od svih najjednostavniji. Čim se pogledamo, već se razumijemo. (…) Razgovor s njime oslobađa me, liječi i krijepi“.

Jedan od odnosa o kojem se također govori u zbirci jest odnos prema svemu stvorenom, prožet uvijek nekim dubljim smislom, u kojem možemo osjetiti prije svega zahvalnost Stvoritelju. Na pitanje koliko je teško, ili lako, u prirodi uvijek gledati dublji smisao, Boga, vlč. Tamarut rekao je da ga priroda doista povezuje s njezinim Stvoriteljem. „Priroda je za mene svojevrsna Božja poezija, njegova lirika. U stvorenjima razabirem Stvoriteljev rukopis, divim se djelima ruku njegovih, razmišljam o njegovim nadahnućima, željama i porukama, osluškujem njegov poziv na uživanje u divnim i čudesnim stvorenjima. Dok sam u prirodi, čini mi se da sam u Božjemu umjetničkom ateljeu“, rekao je.

Protekla je godina na mnoge ostavila poseban trag, suočili smo se s pandemijom, doživjeli smo i potrese, a te teme nisu preskočene ni u Tamarutovim pjesmama. „Nisam mogao ne zabilježiti osjećaje strašne nemoći, čudne praznine, golema straha, plahe nade i bojažljive zahvalnosti u koje su nas gurnule pandemija i potresi. Te su nas nedaće podsjetile na našu ograničenost i krhkost. One su nas također podsjetile na to da svi živimo pod istim krovom, u jednoj velikoj zajedničkoj kući čiji su krajnji temelji mnogo dublji, nemjerljivi, i ne počivaju tek na nemirnoj materijalnoj podlozi“, istaknuo je među ostalim.

U razgovoru se dr. Tamarut osvrnuo i na nekoliko pitanja vezanih uz područja kojima se bavi, dogmatikom, teološkom antropologijom, sakramentologijom.

„Dogme su neka vrsta putokaza na putu vjere i kršćanskog života. One nisu polazište vjere ni svrha, pa ni sâm put. Polazište je uvijek Božja objava kako je donose Sveto pismo i Predaja, svrha je zajedništvo s Bogom, dok je put konkretno životno nasljedovanje Krista. Dogme kao putokazi imaju zadaću pomoći u orijentaciji onima koji putuju na svojem putu prema cilju“, naveo je vlč. Tamarut.

U trenutačnoj pandemijskoj situaciji otvorilo se vrlo važno pitanje o sakramentima. Na pitanje o tome mogu li vjernici bez sakramenata i koliko dugo, prof. Tamarut istaknuo je da kršćani ne mogu bez Krista. „Biti kršćanin znači živjeti s njime i u njemu. Krist je na različite načine povezan sa svojim učenicima i prijateljima. Sakramenti nisu jedini način na koji se povezujemo s Kristom i kako njegujemo svoje odnose s njime. S njime se susrećemo u molitvi, u čitanju Svetoga pisma; susrećemo ga i dodirujemo dok poslužujemo jedni druge, dok se jedni za druge žrtvujemo (…) No, sakramenti su, prema samoj Isusovoj želji, posebna mjesta i načini našega susreta i zajedništva s njime. (…) Bez susreta s raspetim, uskrslim i proslavljenim Kristom u euharistijskom slavlju, kršćanski je život na dužu stazu nezamisliv“, rekao je prof. Tamarut, a razgovor u cijelosti pročitajte u novom broju Kane, od sada dostupnom i u eIzdanju.