Nadalje, prof. dr. Zoričić navodi: „U svijetu postmoderne zajednica je u defanzivi, stjerana u kut, povlači se u relikte društvenosti, sve više ustupajući mjesto egoizmu pojedinca, a taj egoizam ispraznošću i simbolima ne može nahraniti dušu.” Osvrćući se na ovisnosti, nadalje upozorava: „Ovisnost pak o medijima hvata sve generacije, više ili manje, i adiktolozima kao struci izazov je kako pristupiti ovisniku, pošto način života i tehnologije nalažu svakodnevno korištenje ‘ekrana’. Ovdje najviše pomaži strukturalizacija vremena provedenog za ekranom i poticanje pojedinca da kroz slobodne aktivnosti i hobije obogati život. Jer, ako ne uživa u životu, već se pati apstinencijom, uživat će u recidivu.”

U svom bogatom radu, kao psihijatar vjernik prof. dr. Zoričić između ostaloga navodi: „Svjedoci smo propitivanja stavova, znanja i samih autoriteta u okviru postmodernističke misli i razdoblja, kao i promjena što se, ili zapravo nisu, dogodile u psihijatriji u zadnjih dvadesetak godina. Ljudska psiha i misao, kao i ljudsko biće, multifaktorno su uvjetovani, čovjek je produkt kako biološkog, genetski uvjetovanog, tako i epigenetskih promjena, zatim psihologije razvojnog doba formiranja ličnosti, socijalnih odnosa u društvu, kao i duhovnosti, unutar čega i religioznosti. Međuigra svih navedenih faktora utječe na razvoj pojedinca, pri čemu međusobna komunikacija ima odlučujući utjecaj na subjektivni osjećaj kvalitete obiteljskog života, a pravednost i osjećaj mogućnosti napredovanja na zadovoljstvo društvenim odnosima“.