Maja Rončević, doktorandica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu na početku je iznijela tri teme koje je istraživala u apokrifnim spisima o sv. Josipu.

„U ovom našem radu naslovljenom: ‘Jeronimov zaokret od apokrifne prema biblijskoj slici sv. Josipa’. Istraživala sam što apokrifi govore o sv. Josipu, dok će u drugom dijelu prof. Bodrožić izložiti kako se sveti Jeronim distancirao od apokrifnih djela. O sv. Josipu se nije puno pisalo izravno nego više u kontekstu rasprava koje su se vodile oko Isusovog božanstva i obrane djevičanstva i majčinstva Presvete Djevice Marija. Evanđelja jasno svjedoče kako je Marija bila zaručena za Josipa te da su zajedno živjeli u istome domu. Stoga je bilo teologa koji su zlonamjerno ili nevješto tumačili novozavjetne tekstove pa i onih koji su nadopunjavali dijelove evanđelja. Jedno od takvih apokrifnih djela je i Jakovljevo protoevanđelje“, rekla je Rončević uvodeći u predavanje.

U nastavku je Rončević istaknula teme koje su važne za proučavanje sv. Josipa u apokrifnim djelima. „Ovdje ističem tri teme bitne za sv. Josipa. Prva je Josip kao izabrani čuvar Djevice. Prema ovom djelu Josip je najprije udovac na koga pada kocka izbora da bude Marijin čuvar. Ovaj izbor proveo je Veliki svećenik u Hramu. Josip je naime dobio znak u obliku goluba da uzme za čuvanje Djevicu Gospodnju. Druga tema je Josip kao starac, udovac i otac. Ovim se ističe Josipova dob, bračni status i djeca. Ovo Protoevanđelje jasno donosi govor Josipov u kojem navodi sebe kao starog čovjeka, udovca koji čak ima djecu dok je Marija mlada djevojka. Na ovaj su način apokrifni spisi pokušavali obraniti Marijino djevičanstvo ističući Josipovu dob i starost u kojem on ne bi imao nikakva bračna potraživanja od Marije već ima svrhu samo da je zaštiti. Treća teme je Josipova reakcija na trudnoću gdje se ističe da se udarao po licu, bacao na zemlju, gorko plakao i samooptuživao jer je primio Djevicu u svoju kuću, ali je nije uspio sačuvati neoskvrnjenu. Ovdje je prisutna i tema popisa u kojemu se Josip našao u dilemu kako da Mariju upiše na popisu stanovništva. Ne zna kako će je zapisati, kao svoju ženu ili kćer. Četvrta tema su svjedoci djevičanstva. Apokrifi navode kako je Mariji došlo vrijeme da rodi dok su išli na popis, stoga je Josip našavši pećinu sklonio Mariju i ostavio je sa sinovima dok je našao babicu koja je nakon poroda posvjedočila Salomi o djevici koja je rodila.

Govoreći o Arapskom apokrifu Rončević je istaknula da se u „Arapskom evanđelju o djetinjstvu Isusovu spominje Josip, a najizrazitije kod govora o izlječenju djevojke od gube, na što su ljudi govorili: ‘Nema sumnje, Josip i Marija i ovo dijete su bogovi, a ne ljudi’. U ovom apokrifu jasno se pokazuje Josipov posao stolara, te njegov odnos s Isusom kroz posao. Stoga kao i kod Jakovljeva protoevanđelja, osmo poglavlje ovog apokrifa govori o izboru starca Josipa za čuvara djevice Marije te Josipovu tvrdnju da već ima djecu i unuke. Kao i kod Jakovljeva protoevanđelja i ovdje se želi zaštititi Marijin lik, ali i odgovoriti na pitanja koja su kanonska Evanđelja ostavila. Nakon toga, imamo govor o povratku Josipa s posla i susret s trudnom Marijom. S tim da je u ovom apokrifu Marijina nevinost dodatno osnažena govorom da je Marija živjela s još pet djevica koje su je pazile i bdjele nad njom te time obranili Marijino djevičanstvo i odagnali sumnje. Ovaj apokrif također donosi govor o Isusovom rođenju i dvije babice, Zelomi i Salome koje su posvjedočile o Marijinom djevičanstvu u začeću, prilikom poroda i poslije poroda. Na ovaj način autor želi pokazati Marijino djevičanstvo te učvrstiti sliku Josipa kao čuvara djevice“, naglasila je Rončević.

Pseudo Matejevo evanđelje kao i Arapsko donosi priču o Jakovu, Josipovom prvorođencu kojeg je ugrizla zmija otrovnica, a kojeg je Isus ozdravio. Drugi tekst koji je bitan u ovom apokrifu je govor o Josipovoj djeci koju čak poimence spominje. Kroz ova dva posljednja teksta i ovaj autor pokušava zaštititi Marijino djevičanstvo, ali ujedno i odgovoriti na pitanje o Isusovoj braći i sestrama prikazujući kako je Josip prije nego je ostao udovac dobio šestero djece, četiri sina (Jakova, Josipa, Judu i Šimuna) i dvije kćeri: „I kad je Josip došao na gozbu sa svojim sinovima, Jakovom, Josipom i Judom, i Šimunom i njegove dvije kćeri, susreo ih je Isus, s Marijom, svojom majkom, i njezinom sestrom Marijom Kleofinom, koju joj je dao Gospodin Bog“.

Nakon doktorandice Rončević, uslijedilo je predavanje prof. dr. sc. Ivana Bodrožića koji je primijetio da se prema apokrifnim spisima teži „prema tome da se očuva status Marije Djevice. U prvim stoljećima se raspravljalo o Isusovu čovještvu i božanstvu, bogočovještvu, a ne toliko o sv. Josipu. Govorilo se o Mariji kao Djevici. Onda je u to došla rasprava o Josipu koji je čuvao Djevicu i normalno je bilo da ga prikažu kao starca jer starac nema bračnih potraživanja. Sveti Jeronim se je iza 380. godine žestoko suprotstavio jednom rimskom laiku Helvidiju osporavajući njegove zablude koje je iznosio osporavajući Marijino djevičanstvo. Sustavno je obrazlagao i opovrgavao stavku po stavku Helvidijevih izjava, te je, između ostaloga, izuzetno blistavo opovrgao tvrdnje, prema Helvidiju utemeljene na dva svetopisamska argumenta, da je Marija imala druge djece. Prvi je bio evanđeoski tekst u kojem stoji kako je Marija rodila svoga sina prvorođenca, povila ga i stavila i jasle (usp. Lk 2,7). Drugi argument je bio sastavljen od niza evanđeoskih svjedočanstva u kojima se spominju Gospodinova braća i sestre (usp. Lk 8,20; Iv 2,12; 7,3-5; Mt 13, 54-56; Dj 1,14). No, kako se Jeronimova briljantna argumentacija uglavnom na Mariju, a ne na Josipa, tako je nećemo ovdje pobliže izlagati, već ćemo se radije usredotočiti na tekstove u kojima Jeronim dodatno opisuje Josipov lik dok brani Marijino djevičanstvo.

„Kao prvo, sv. Jeronim čvrsto se drži Svetoga pisma, te u ime toga odlučno odbacuje sve ono što nije bilo zapisano u svetim knjigama: ‘Vjerujemo da se Bog rodio od Djevice jer smo čitali; ne vjerujemo da je Marija sklopila ženidbu poslije porođaja, jer to nismo čitali’. Ovakav jasan stav mu omogućuje odbaciti Helvidijeve zablude i govor o navodnom Marijinu i Josipovu braku nakon Isusova rođenja. Ali isto tako i sve apokrifne sadržaje koji su kolali u teološkom ambijentu, pa često i među teolozima Crkve, a koji su bili prisutni zbog oskudnih svetopisamskih informacija o svetom Josipu.  Jeronim će tako raspravu vratiti na područje objave koja će biti polazište svakom daljnjem teološkom promišljanju. A teološka promišljanja će potom također trebati biti dosljedna i cjelovita, ne samo u svom polazištu – Božjoj objavi, već i pri svakom koraku.

Kao druga vrlo važna Jeronimova pretpostavka bila je da Bog sebi u službu ne izabire bilo koga, već izabire svete ljude. A prema svetim ljudima treba se postaviti u duhu onoga što oni jesu, te izvoditi zaključke imajući na umu njihovu svetost. U protivnom bi se moglo banalizirati sve što piše u Svetom pismu. Zato za Jeronima govoriti o Marijinu i Josipovu djevičanstvu nije samo pitanje tumačenje svetopisamskoga teksta, već je to pitanje razumijevanja i osoba o kojima Sveto pismo piše“.

Osim što je o Josipu govorio pišući svoj polemički spis Protiv Helvidija, Jeronim će o Josipu pisati i nekoliko godina kasnije kada bude tumačio prvo poglavlje Matejeva Evanđelja. Premda neće imati previše vremena za ovaj komentar, tako njegova tumačenja neće biti preopsežna, jer će se dijelom pozvati i na raniji spis gdje je temeljitije i opširnije tumačio pojedine svetopisamske retke iz kojih je osobito morao razjasniti kakav je postojao odnos između Marije i Josipa, ipak nije ostao samo na kopiranju prethodnih razmišljanja. No u svakom slučaju, ipak će biti i poneki novi detalj koji nije postojao u spisu protiv površnoga i neupućenoga Helvidija.

„Potom je Jeronim protumačio što znači kad Evanđelist kaže da je, prije nego li se sastadoše, ‘bilo ustanovljeno da Marija u krilu nosi od Duha Svetoga’. Po Jeronimu, Josip je imao posebnu i povlaštenu ulogu jer drži kako je on bio taj koji je ‘ustanovio’. Ako je itko mogao izgovoriti onaj mjerodavni sud o onom što se događa s Marijom, onda je to mogao on, iščitava se iz Jeronimovih tumačenja. On je imao čast ‘prije nego se sastadoše ustanoviti da je Marija trudna po Duhu Svetomu’, pa veli: ‘To nije ‘ustanovio’ nitko doli Josip koji je gotovo supružničkom slobodom sve znao o budućoj ženi’. Jeronim potom, za razliku od Protiv Helvidija, ovdje samo vrlo kratko tumači ovo ‘prije nego se sastadoše’ ukazujući kako to nema veze s nečim što bi uslijedilo naknadno, već da tako Pismo govori samo o onome što se dogodilo u tom trenutku. Time jasno svjedoči kako Marija i Josip nisi kasnije živjeli bračnim životom, kako je u svojoj površnosti mislio Helvidije.

Jeronimu, međutim, trebam uputiti i jednu kritiku, smatra prof. Bodrožić i to zato što „zbog brzine, ali i zbog potrebe da obrani Josipa, čak malo i pretjeruje u svojim tumačenjima, premda ih je postavio u dobrom smjeru. No da je Josip utvrdio prije da je u Mariji začeto od Duha Svetoga, onda ne bi bio planirao kako je otpustiti. On je, istina, prvi vidio da je Marija trudna, ali se ne može reći da je odmah znao da je trudna po Duhu Svetomu. Međutim, kad je dobio objavu po anđelu da o čemu je riječ, onda je doista Josip bio prvi koji je to ‘utvrdio’, te je time bio povlašten. S druge pak strane, njegova pravednost tim više dolazi do izražaja kad se vidi da nije sve znao, a nije je htio predati na kamenovanje. On je pravednik i onda kad ne zna što se točno dogodilo s Marijom, no on nije taj koji bi je htio suditi.“

„Kako već rekosmo, ako bi Jeronim ovu Josipovu šutnju tumačio kao poznavanje, ili barem slutnja, otajstva Kristova začeća i utjelovljenja, onda bi njegovo tumačenje bilo pretjerano i ne bi odgovaralo svetopisamskom događaju. Istina je da je Josipova pravednost, pravednost šutnje, no Jeronim polazi od pretpostavke da je Josip, ako je bio pravedan, bio dužan po Zakonu Mariju prijaviti. A ako to nije napravio, znači da je znao prave razloge, to jest da je trudna po Duhu Svetomu,  što je možda presmiono rečeno. Josipova šutnja je, istina, znakovita, no njegova je pravednost u tome da nadilazi Zakon, te ne želi poduzeti ništa protiv Marije niti onda kad je otkrio da je trudna. Jeronim je, međutim, svjesno postavio ovakvu premisu kako bi istakao pravednost Josipove šutnje, koja je doista jedna velika Josipova odlika, ali ipak je treba nešto drugačije protumačiti nego što tumači Stridonac. Naime, da je Josip razumio cijelo otajstvo, onda ne bi bio planirao kako Mariju potajice otpustiti. Ali je velika stvar da je ostao u šutnji onda kad bi svatko drugi na njegovu mjesto odmah reagirao da spere ljagu sa svoga imena. U svakom slučaju stoji Jeronimova opaska da je Josip šutljivi pravednik koji je svojom pravednošću zaštitio Djevicu“, zaključio je Bodrožić.

Predavanje prof. dr. sc. Ivana Bodrožića i doktorandice Maje Rončević održano je u sklopu znanstvenog skupa „Protector Croatiae“ povodom 150. godina objavljivanja Glasnika sv. Josipa u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa dr. sc. Dražena Kutleše, predsjednika Hrvatskog sabora Gorana Jandrokovića, Karlovačke županije i Grada Karlovca, a u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije, Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu.