Donji Dolac, 26. ožujka 1944. – 26. ožujka 2025.,

crkva sv. Martina

Treći korizmeni tjedan srijeda,

Rim 8, 8-11; Ps 130, 1-8; Iv 11,3-7.17.20-27.33b-45;

Draga braćo i sestre,

1. Danas se navršava 81 godina od najveće tragedije našega mjesta u njegovoj povijesti. Na današnji dan, 26. ožujka 1944., po tadašnjim liturgijskim propisima na prvu Nedjelju Muke Gospodina našeg Isusa Krista, nedjelju Glušnicu, ovo je naše mjesto proživjelo svoju muku. Na Nedjelju Muke prekrila ga je strašna tama muke i smrti… Na nedjelju Glušnicu tvrdo se ljudsko srce oglušilo na jauke, bol i suze nevinih ljudi… Toga je dana, uvečer, spaljen je i uništen najveći dio našega sela. Život su izgubile 272 osobe samo u jednome danu. Više od stotinu djece mlađe od četrnaest godina! Među njima i jedno novorođenče. Ukupno je iz naše župe stradalo u Drugome svjetskom ratu, od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. godine, 319 osoba. Iz kazivanja preživjele rodbine i poznanika znademo da je na današnji dan ubijeno i više trudnica te se ovomu velikom broju ubijenih uz spomenute supruge i majke, treba dodati i stradalu nerođenu djecu. Sve što je začeto pod srcem žene majke, bez obzira u kojemu je satu, danu ili mjesecu trudnoće,  jest živi čovjek, osoba sa svojim dostojanstvom i pravom  na život! Sve je ovo slika – blijedi portret okrutnoga  zločina koji se ovdje dogodio na današnji dan, godinu i dva mjeseca prije svršetka Drugoga svjetskog rata. U prvim danima proljeća kada se priroda budi od zimskoga mirovanja, pupa, cvjeta, zeleni otvara se novome životu, sutradan po blagdanu Blagovijesti, ovdje je život za mnoge zauvijek stao, a cijelim našim krajem zavladala je smrtna tjeskoba i grobna tišina. Mnogim preživjelima razorene su osobnosti, uništena budućnost, a teške traume pratit će ih do kraja života. Dolac je postao dolinom smrti biblijskih razmjera! I nakon te strašne večeri, kazivali su nam naši roditelji i preživjeli, te je noći zahladnjelo i pao je snijeg koji je prekrio sav ovaj kraj, spaljene kuće, zgarišta…

Ne možemo se i nećemo se umoriti svjedočiti, govoriti, pisati o  okrutnosti i opsegu zločina! Ne radi osvete! Nego radi mira među ljudima i narodima – toga najvećeg blaga i dobra svakog naroda!  I koliko god razmišljamo o političkome kontekstu, ratnome odnosu suprotstavljenih strana, iznova se pitamo zašto se ovo dogodilo? Kroz nekoliko dana, krajem ožujka 1944., anđeo smrti – zatornik života, prošao je od sjeverne strane Mosora do južnih padina Kamešnice. Strašni zločini i masovna ubojstva ljudi i uništenja imovine dogodili su se u Docu i  selima ispod Kamešnice: Gljevu (1), Gali (3), Otoku (174), Rudi (282) Podima (87), Krivodolu (152), Rožama (22), Ljuti (156), Voštanima (330) i Kamenskome (55). U nekoliko dana, u Donjemu Docu i selima ispod Kamešnice ubijene su 1534 osobe! Svi ubijeni bili su hrvatske nacionalnosti i katoličke vjere. Tko je to učinio? Neprijatelji hrvatskoga naroda! I koliko god očevidci i svjedoci ovoga teškog stradanja kazuju kojim su jezicima počinitelji govorili, (a čuo se njemački, srpski i, najmanje, hrvatski jezik!), koje su odore nosili, koja imena su imali, s kakvim su naglascima i dijalektima komunicirali, i što se tih dana zbivalo u ovome zamosorskom hrvatskome katoličkom selu, a mi iz ovoga kraja preživjele očevidce i svjedoke događaja toliko smo puta slušali i molili da nam ponovno kazuju o tome, trajno ostaje velika tajna: kako je moguće da ljudsko biće može isplanirati i počiniti takve okrutnosti!? Kome i čemu je poslužila ta okrutna, krvoločna i morbidna strategija!? Kako i koliko u čovjeku može potamniti ljudskost, otupiti savjest da ovo učini?! Kako to da nitko nije vojno reagirao da bi obranio nedužni hrvatski puk? Po kojim su kriterijima donesene odluke da se neki dijelovi sela potpuno unište i spale, a drugi da se ne diraju?

Rat je poguba ljudske naravi. Otkako je Kajin udario na Abela, pa sve do naših dana svijet je u ratu! Hrvatski političar, akademik i sveučilišni profesor Davorin Rudolf u svojoj najnovijoj opsežnoj knjizi „Komunizam, fašizam i nacizam. Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće“ opisuje genezu i strahote ovih totalitarizama: komunizma, fašizma i nacizma koji su doboko obilježili  dvadeseto stoljeće i naše vrijeme. Svaki je totalitarizam prošloga stoljeća bio jednako izvorištem zla, smrti, strahovlade i terora, ljudskih patnji i nevolja. Ukratko: civilizacijskoga posrnuća čovječanstva 20. stoljeća.[1] Prostor od Mosora do Kamešnice u 1944. godini našao se na poprištu odmjeravanja snaga i sukoba vojski, različitih vojnih i političkih interesa i strategija, i velika je odgovornost sviju za teške zločine koji su se dogodili. Ovaj zločin i masakr promatramo u tome kontekstu. Ovdje su se sukobljavali svjetovi, političke vizije i egoistične težnje ideologijâ i država. Ovdje su se, na žalost, očitovali najniži i najkrvoločniji nagoni čovjeka. Kada mržnja zamuti čovjekov razum, on kolje gore od vuka i tigra!

2. Draga braćo i sestre! Sveti Pavao u poslanici Rimljanima govori o vjerničkome životu pod stalnom prisutnošću Duha Svetoga kojega smo primili na krštenju. On govori o životu “u tijelu”, “po tijelu” i “po Duhu”. “Biti u tijelu”  slikovit je izraz za sebične, grješne, niske ljudske nagone. Tko tako živi, ne može se “svidjeti Bogu”. Grijeh je stvarnost ljudskoga bića. Zbog grijeha ljudsko je tijelo određeno za smrt, ali ono i postaje oruđem  duhovne smrti. Svjestan toga, sv. Pavao postavlja nam za vrhovni cilj života svidjeti se Bogu. Pavao ne gubi iz vida čovjekovu potrebu za srećom i ispunjenjem svojih zakonitih težnji. Živjeti tako da se svidimo Bogu, a ne ljudima! Duh Sveti prebiva u krštenicima i u svekolikoj crkvenoj zajednici. Međutim, on nas ne mijenja bez našega dioništva i sudjelovanja! Cijeloga života se trebamo truditi da “ne budemo u tijelu”, da ne živimo po tjelesnim nagonima. Bog je dopustio smrt u svijet zbog izvorne grješnosti Adamovih potomaka, ali Duh životvorac preko tjelesne smrti vodi vjernike u zagrljaj Bogu. Duh je Božji bio na djelu u uskrišenju Isusa od mrtvih pa će biti na djelu i u uskrišenju vjernika. Uskrsnuće kršćana usko je povezano s Kristovim uskrsnućem. I kršćane i sve ljude Otac će uskrisiti tom istom snagom i istim darom Duha (usp. Rim 1,4). Za to se  pripremamo već sada novim životom kojim postajemo djeca Božja, pritjelovljena uskrsnulomu Kristu po vjeri (Rim 1,16) i krštenju (Rim 6,4). U toj smo vjeri kršteni, u toj vjeri se trudimo i želimo živjeti i umrijeti. U toj vjeri se u korizmi, molitvom, postom i pokorom pripravljamo za svetkovinu Isusova Uskrsnuća.

3. Od tragičnoga događaja, 26. ožujka 1944., do danas, svake godine okupljamo se ovdje u župnoj crkvi i groblju na molitvi za pokojne. U godinama poslije rata to je uvijek bilo ujutro rano, prije svanuća. Crkva je redovito bila prepuna svijeta, žene u crnini, “zamotane” pokrivene crnim pletovima i maramama. U zraku se osjećala žalost, ozbiljnost, ali i dostojanstvo kojim se živjelo ovu krvavu obljetnicu. Za svaku je pohvalu i priznanje što je odmah izrađen popis  svih stradalih i on se redovito čitao na sv. Misi, uvijek poslije Evanđelja. Kao i danas!  A mi svi smo u tim trenutcima u svojim rukama držali upaljene svijeće – šterike, koje bismo opet upalili na groblju za molitve odrješenja. I svijeće smo ostavljali na grobovima pokojnih! Popisu poginulih na današnji dan dodao bi se uvijek popis stradalih i nestalih naših župljana u Drugome svjetskom ratu, bez obzira na kojoj su se strani borili i od čije su ruke poginuli. Bio je to mudar, razborit u to vrijeme i vrlo hrabar čin, dugoročno najispravniji gest prema svima stradalima iz ove župe tijekom II. svjetskog rata. Kamo sreće da se tako napravilo odmah u cijeloj nam Domovini Hrvatskoj! Zacijelo bi nestale ili barem se umanjile podjele i rasprave koje nas i danas opterećuju, i kao narod i kao državu! Bilo je takovih pokušaja i u našem mjestu, pa su na spomeniku podignutom šezdesetih godina izostavljena neka imena stradalih iz naše župe.  Ovdje u župnoj crkvi na današnji dan, u zgodno i manje zgodno vrijeme, uvijek su čitana imena sviju i za sve se jednako molilo. To je put, teži  ali jedino ispravan, i onda i danas!

Slavlje sv. Mise, čitanje poginulih i, poslije, odrješenje na groblju, tada bi se obično razdanilo, bili su najsnažnija propovijed. Događaj, uvijek isti, ali uvijek i novi! Nije bilo potrebe propovijedati. Skrušena molitva, aktivno sudjelovanje sviju bez iznimke u Misi i na odrješenju nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Nikada s ovoga mjesta, s ovoga oltara ili ambona, nisu upućivane riječi optužbe, osude, mržnje prema bilo komu. Naši roditelji i stariji jako su pazili da ratne traume što su ih sami proživjeli i s kojima su se nosili ne prenose na nas. Jako su pazili da među nama djecom ne zavlada mržnja, podjele, svađe zbog ratnih događaja, aktualnih politika… I zato su radije trpjeli, šutjeli i mnoge stvari ponijeli sa sobom u grob… Ovdje se molilo za mir među ljudima i narodima. Ovdje se molilo i moli za prestanak rata! To je put Evanđelja. To je snaga  onih koji vjeruju u Uskrsnuće i život vječni. I danas s ovoga mjesta molimo za mir u našoj Domovini, u našem susjedstvu, u Europi, u svijetu!

4. Sveti Ivan u Evanđelju (Iv 11,1-45) opisuje zgodu o smrti i uskrišavanju Lazara. Bog vidi suze i patnju svih ljudi. Bog vidi suze i patnju Marije i Marte zbog bratove im smrti. Na Isusovu snažnu riječ – zov, Lazar ustaje od mrtvih, izlazi iz tamnoga groba umotan u platno u kojemu je bio ukopan. Isus naređuje da ga odriješe te mu pomognu da se opet uključi u obiteljski život i dalje nastavi biti radost i potpora svojih sestara. Isusov zov podsjeća na njegove riječi, gdje on najavljuje sveopće uskrsnuće, prilikom kojega će “izići iz grobova na uskrsnuće života koji su činili dobro, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5, 28-29). Ovim čudom Isus ispunja svoju ranije danu riječ i budi vjeru u sveopće uskrsnuće mrtvih. Dva dana prije tragičnog događaja u ovoj našoj župi,  bio je to korizmeni petak, čitalo se Evanđelje o Lazarovu uskrsnuću. Kao da je Gospodin htio da ova evanđeoska riječ koja je uvijek i utjeha i ohrabrenje, srca naše braće i sestara okupljenih tada u ovoj našoj crkvi, unaprijed pripravi i učvrsti u vjeri u Uskrsnuće koje je pobjeda nad zlom, grijehom i smrću!

Nad mrtvim prijateljem Lazarom i u znak sućuti prema njegovim sestrama Isus je i zaplakao. Time je objavio Boga koji vidi ljudske patnje, koji suosjeća s patnicima. Pred zagonetkom smrti i groba on se također očituje kao Uskrsnuće i Život te najavljuje da onaj koji vjeruje u njega neće umrijeti nikada. Već sada nosi klicu vječnoga života onaj tko se vjernički oslanja na Isusa. U predslovlju svete Mise molimo: “Kao pravi čovjek on je plakao za prijateljem Lazarom, a kao vječni Bog iz groba ga uskrisio; tako i sada nastavlja djelo smilovanja prema ljudima te ih svetim otajstvima privodi novome životu” (Predslovlje V. korizmene nedjelje). Pred zagonetkom tjelesne smrti prestaje domet egzaktne znanosti i ljudske filozofije. Vjera u Isusa kao uskrsnuće i život kršćanski je odgovor na zagonetku smrti. Gospodine, umnoži nam vjeru u Uskrsnuće tijela i Život vječni. Gospodine, neka nam Tvoje uskrsnuće bude okosnicom našega života i djelovanja. Amen.

[1] Usp. Davorin RUDOLF,  Komunizam, fašizam i nacizam. Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće, Književni krug, Split, 2023., str. 9.