Propovijed biskupa Svaline na svetkovinu sv. Dimitrija

Poštovana braćo nadbiskupi i biskupi! Dragi svećenici, redovnici i redovnice! Poštovani vladiko Ireneju, sveštenici i monasi! Poštovana gospođo Gradonačelnice Sremske Mitrovice! Poštovani predstavnici društvenih vlasti iz Republike Srbije i Republike Hrvatske, gradonačelnici, župane i načelnici! Dragi hodočasnici!

Draga braćo i sestre!

Večeras se u duhu vraćamo više od 1700 godina unazad, točnije u 304. godinu u ove naše prostore, drevnoga Sirmijuma, kada je svoj život za Krista položio i podnio mučeništvo, đakon Crkve: sveti mučenik Dimitrije. Želimo si posvijestiti činjenicu/sliku da je upravo na ovim prostorima obnašao službu đakona, hodao ovim ulicama, samo nekoliko metara ispod našeg tla. Pridružio se brojnim suvremenicima, koji su, kao svjedoci vjere u Krista Gospodina, bili žrtve progona zloglasnog rimskog cara Dioklecijana i njegovog suvladara Maksencija. Tako je i on ispunio zapovijed i poslanje što ga je ostavio Krist prije svoga uzašašća: “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu i do kraja zemlje”. Pridružio se sveti Dimitrije velikom broju hrabrih Kristovih svjedoka. Onih koji su bez puno premišljanja pokazali svoju odlučnost i hrabrost svjedočiti za Krista.

Svjedočiti znači javno, svečano, odlučno priznati stvarnost, u koju čovjek čvrsto vjeruje i snagom te vjere biti spreman prihvatiti sve posljedice. Svjedočanstvo susrećemo osobito i kod proroka staroga zavjeta. U Starom zavjetu Bog je izabirao proroke kao »svjedoke« da ukazuju na nevjernost njegova naroda, da ga upozore na opasnost, sve dok ga ne dovede do obraćenja. Te da budu oni koji se svečano svjedočiti Božju ljubav prema njegovom narodu. Zbog svoga svjedočenja često su bili predmet protivljenja, progona koji ih je nekada silio da bježe ispred progonitelja kako bi spasili život. No potaknuti i pozvani od samoga Boga nisu se ustručavali svjedočiti primljenu riječ, koliko god to bilo zahtjevno. Kao primjer spominjemo samo poziv i poslanje: Jeremije, Izaije, Ilije… Svaki od njih pokazao je veliku hrabrost u prihvaćanju i ispunjavanju Božjega poziva.

Isusovo svjedočenje

Najuzvišeniji svjedok svakako je sam Isus. On je proglasio da je došao na svijet da svjedoči Istinu i to je svjedočenje iznosio sve dok nije položio i svoj život. On svjedoči što je vidio i čuo od Oca, u čije je ime i došao. Svjedoči da je On »Svjetlo svijeta«, da je »Put, Istina i Život«, svjedoči da izvršava »djela« Očeva, da je »Sin Božji«, »Uskrsnuće i Život«. Svima, a osobito svim svojim protivnicima, poručuje da »onaj koji vjeruje u njega, ako i umre živjet će“. Vjerodostojnost njegova svjedočenja potvrđuju i Ivan Krstitelj i Otac s neba. Potvrđuju Pisma i čudesa. Nakon svoga uzašašća Krist zadaću svjedočenja prenosi na apostole.

Svjedočenje apostola

Dvanaestorica kojima je povjereno poslanje da prenesu vijest evanđelja, »postavljeni su za Isusove svjedoke«. Silaskom Duha Svetoga, apostoli su obdareni božanskom moći i preobraženi u neustrašive svjedoke. One koji će svečano svjedočiti svim ljudima, bez straha, sve događaje koji su se dogodili Isusu od Ivanova krštenja do uzašašća. Svjedočit će iznad svega središnji događaj naše vjere Kristovo uskrsnuće, koje je vrhunski dokaz Kristova božanstva i mesijanskog poslanja. Često su govorili u svojim nastojanjima da svima približe Krista: “Mi smo tome svjedoci”.

Jedan od najvećih svjedoka među apostolima je sv. Pavao, koji je pred Damaskom preobražen, od progonitelja u apostola, postavljen je svjedokom Krista pred svim ljudima, napose pred poganima. To svjedočenje otvara putove širenja vjere i na tom svjedočenju se temelje prve kršćanske zajednice. Njih nije moglo smesti podrugivanje, neprijateljstvo, prijetnje, progoni,  ni smrt.

Svjedočenje kršćana

Svjedočenje Isusa i apostola treba nastaviti: potpuni smo kršćani tek onda ako postanemo »svjedoci«. Sjetimo se riječi sv. pape Pavla VI, koje su i danas vrlo aktualne: “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje (…) ili ako sluša učitelje čini to jer su oni ujedno svjedoci” (Evangelii Nuntiandi br 41). Braćo i sestre, našem Gospodinu i apostolima to svjedočenje, bilo je naučavanje i život. Zato su i kršćani pozvani da prenose evanđeosku poruku i da je žive

Crkva veliku ulogu i pozornost stavlja na sve članove Crkve napose laike te veli: »U Crkvi postoji različitost službi, no i jedinstvo poslanja. Krist je podijelio apostolima i njihovim nasljednicima službu da u njegovo ime i njegovom vlašću uče, posvećuju i upravljaju. No i laici doista vrše apostolat svojom djelatnošću u evangelizaciji i posvećivanju ljudi, u prožimanju i usavršavanju vremenitog reda evanđeoskim duhom, tako da njihova djelatnost u tom redu očito svjedoči Krista i služi na spas ljudi. « (AA 2). Iz ovoga proizlazi jasan poziv svima nama: Svjedočiti Krista i služiti na spas ljudi.

To svakako za sobom povlači i trpljenja. No upravo ta trpljena će biti kao i Kristova trpljenja – izvor života za Crkvu i izgradnju Božjeg kraljevstva sve do kraja zemlje. Da su kršćani tako shvatili svoj život, svjedoče plejade mučenika, djevica, svetaca, svetih očeva i majki…od doba sv. Dimitrija pa sve do naših vremena.

Svjedočenje usred svijeta kulture

Svjesni smo da biti svjedok u današnje vrijeme nije lako. Trebamo biti svjedoci današnjem čovjeku koji zbog silnog napretka tehnike i znanosti napose digitalnoga svijeta i ne  traži više oslonac na božanskoj poruci ili pozivu, i ne gradi na kršćansko – ljudskim načelima nego vlastitim silama polaže “čvrste” temelje svoga života.

Još veću poteškoću doživljavamo u svom svjedočenju kad se sjetimo kakvo je  mjesto i ulogu čovjek zauzeo pred svijetom i poviješću. Namjesto Boga postavio je svoje “ja”. Te se čini da nakon svega toga sve ide dobro. Još više, današnjem se čovjeku tradicionalni odnos s Bogom čini  otuđenjem, zaprekom da bude ono što jest. Zato ne prihvaća uplitanje Boga u povijest putem objava koje dolaze odozgo, nego sebe smatra jedinim graditeljem svoga života i vlastite budućnosti. Pozvani smo biti svjedoci upravo takovom čovjeku, čovjeku koji je desetljećima odgajan u vrednotama sumnjiva sadržaja i koji je izgubio svoje ideale.

Imajući sve ove činjenice pred sobom svjesni smo da ne možemo današnjem čovjeku pružiti makar kakvo svjedočenje. Upravo zbog toga, u duhu evanđeoske poruke predlažemo i svjedočimo vjeru kao odlučni odgovor životne drame, kao nadzemaljsku snagu, sposobnu da u nadi nadiđe granice vremena i prostora. Pozvani smo svjedočiti živoga Gospodina vjere koji, uvijek poštivajući slobodu koju je stvorio, želi ući u život svakoga čovjeka. Koji dolazi na ovaj svijet, jer ga ne želi ostaviti sama.

Pozvani smo svjedočiti Gospodina koji je došao među nas da nas spasi, da nas otme od igre privremenog i, poslije iskušenja zemaljskog života, uvede u zajedništvo svog božanskog života.

Pozvani smo svjedočiti Gospodina koji želi biti sudrug svom preljubljenom biću što ga je stvorio na svoju sliku i priliku, drag i nenametljiv vodič, spreman da zajedno s njim trpi slabosti, padove i gubitke. Sklon hrabriti, tješiti i podizati. U svojoj dubini vjera je popudbina (hrana za put) za svakog putnika koji hodi po zemaljskoj kugli. Baš onako kako su hodili i mnogi prije nas, osobito i na ovim prostorima od drevnoga Sirmija do danas.

Sumnja i strah

Naše svjedočenje bit će to teže, jer današnji čovjek u sve oko sebe sumnja, ne dopušta išta nadnaravno. Svjedočenje otežava i činjenica što današnjeg čovjeka hvata strah od svega što se ne uklapa u njegov način mišljenja i života. Čovjek se boji da ne bi previše radio protiv sebe, da ne bi morao uskladiti strasti prema nekom zakonu.

Naše svjedočenje nailazi na zapreku i u tome što se današnji čovjek želi sakriti, želi se izjednačiti s drugima, ne želi biti iznimka, ne želi biti istaknut, pa se često poistovjećuje s drugima i u dobru i u zlu. Upravo zato moramo svjedočiti da ga izvučemo iz mrtvila kako bi hrabro koračao putem prema svome Stvoritelju i Otkupitelju. Želimo to činiti na isti način i sa istim žarom kako su to činili oni koji su hodili ovim gradom prije nas. Danas se osobito spominjemo i molimo njegov zagovor, svetog i velikog mučenika Dimitrija.

Molimo i majčinski zagovor prve vjernice i vjerovjesnice Crkve, drage nam Gospe, one koja je prihvatila i svjedočila cijelo Evanđelje. One koja ja toliko puta pokazala da je naša Majka i zaštitnica. Koju u našoj Srijemskoj biskupiji častimo i  zazivamo čudotvorna Gospo Tekijska, čuvaj nas i brani.

Neka nas Gospodin po njezinu zagovoru učini hrabrim svjedocima: istine i pravde, slobode i ljubavi, tj. svjedocima Krista Gospodina, poput našeg zaštitnika sv. Dimitrija.