Propovijed kardinala Josipa Bozanića

Draga braćo i sestre!

Blagdan Tijelovo: svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Isusove počeo se slaviti u Belgiji, početkom XIII. stoljeća. Među prvima su ga prihvatili benediktinski samostani. Papa Urban IV. ga je 1264. godine propisao za čitavu Crkvu, čini se, pod utjecajem euharistijskog čuda koje se dogodilo u Bolseni, a danas se časti u Orvietu. Blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Isusove uvijek iznova budit zahvaljivanje i divljenje pred tim otajstvom.

Zašto je bilo potrebno uvesti svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Isusove? Ta, Crkva slavi spomen ustanovljenja Euharistije na Veliki četvrtak. Crkva slavi Euharistiju svake nedjelje, štoviše, svaki dan tijekom čitave godine. Blagdan Tijelova je odgovor na potrebu vjernika da svečano ispovjede svoju vjeru. Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Isusove potiče na otklanjanje opasnosti da se zanemari i ne prepozna Isusova euharistijska prisutnost među nama, da se ne bi i na nas odnosio ukor Ivana Krstitelja: «Među vama stoji koga vi ne poznate!» (Iv 1,26).

Tijelovska procesija je dugi niz godina bila najsvečanija procesija u katoličkom svijetu. U toj se procesiji stavljalo pred Euharistijskog kralja slave sve najljepše što su revnost i goruća vjera naroda mogli izmisliti, kako bi što pobjedonosnijim učinili njegov prolazak ulicama sela i gradova, praćen mnoštvom vjernika. Svaka Biskupija čuva bogata sjećanja o tome.

Danas, iako su te procesije drugačije, ako je i nestao njihov izvanjski sjaj, nedirnuto je ostalo duboko značenje toga blagdana i razlog koji ga nadahnjuje: trajno divljenje i zahvaljivanje pred najuzvišenijom i najljepšom tajnom vjere.
Današnje liturgijsko slavlje nam u tome pomaže. Svi misni tekstovi; čitanja, antifone, pjesme, molitve; prožeti su osjećajima divljenja. Mnogi od njih završavaju usklikom: «O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje!»

Blagdan Tijelova nam pomaže u razumijevanju i pravom odnosu prema svetoj Euharistiji. U odnosu na Euharistiju, danas postoji opasnost u koju vjernici lako mogu upasti. Nekada se nije tako često pričešćivalo, bili su potrebni post i ispovijed. Danas se na svetoj Misi gotovo svi pričešćuju. Nemojte pogrešno shvatiti, dakako da je to napredak. Dobro je da se sudjelovanje na svetoj Misi zaključi pričešću. To je vrhunac pravog sudjelovanja. Međutim, u svemu tome krije se i opasnost. Sveti Pavao nas u prvoj poslanici Korinćanima upozorava: «Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela» (1 Kor 11, 27-29).
Uvjeren sam da je za svakog kršćanina znak milosti kada doživi strahopoštovanje primajući presvetu pričest, i svi mi, draga braćo i sestre, osjećamo vlastitu nevrijednost pristupajući Presvetom Tijelu i Krvi Isusovoj svjesni onoga što se tog trenutka događa te s Ivanom Krstiteljem trebamo bez prestanka ponavljati: «Ti da k meni dolaziš?» (Mt 3, 14). Mi Boga ne možemo primati bez Boga. On želi doći k nama, nastaniti se među nama.

Sada kada je pričest postala uobičajena i «pristupačna» – moramo često ponavljati riječi iz Poslanice Hebrejima: «Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječi. Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori… Nego, vi ste pristupili Bogu, sucu sviju… Posredniku novoga Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove» (Heb 12, 18-24). U prvim vremenima Crkve, u trenutku pričesti, zborom bi odjeknuo glas: «Tko je svet neka pristupi, a tko nije neka se pokaje!»
No, Božja veličina i njegovo veličanstvo ne bi trebali biti tolikim uzrokom našeg divljenja pred euharistijskom tajnom, koliko njezina bliskost i ljubav. Euharistija je nadasve spomen čin ljubavi od koje nema veće: život svoj položiti za prijatelje. Priča jedan duhovni pisac kako je jednoga dana neki dječačić bio na Misi sa svojim roditeljima. Budući da se, poput sve djece, vrtio i galamio, tata ga je kretnjama i pogledom pokušavao smiriti. Kad je došlo vrijeme posvete rekao mu je da sada uistinu mora biti dobar. Dječak se smirio i pažljivo slušao. Dok je svećenik izgovarao riječi posvećenja dječak je počeo plakati i plakao je sve do kraja Mise. Kad su izašli iz crkve roditelji su ga ožalošćeni upitali zašto je toliko plakao, a on im je odgovorio: «Zar niste čuli? Netko je umirući govorio o svojoj krvi!» Taj je dječak razumio više od svih. U njegovim su ušima riječi: «Uzmite i jedite; uzmite i pijte; ovo je moje tijelo; ovo je moja krv» odjeknule snažnije od uobičajenog govora.
Draga braćo i sestre, neka nam današnji blagdan pomogne da s većim divljenjem, zahvaljivanjem i ljubavlju pristupamo redovitoj svetoj pričesti. U tome neka nam pomogne zagovor Presvete Bogorodice Marije, žene Euharistije kako ju naslovljavao blagopokojni papa Ivan Pavao II.

Kard Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački