Poštovani Ivane i Terezijo, dragi župljani župe Krašić, vjerujem da ima koja duša sa strane − dragi hodočasnici! Kada me je vaš župnik zamolio da bih predsjedao današnjoj euharistiji i da bih s vama dijelio radost ove svete mise prigodom ovako značajnoga događaja, posebno danas kad se momci i cure žene u 40. godini (neće nikada vidjeti 70. godišnjicu braka), pa sam rekao: Pa možda koji momak ili djevojka ako budu pri maši, možda si požele da se što prije udaju i ožene da ne bi možda Bog i njima udijelio to veselje i tu radost.

Zamišljam si kako je Tereza Kovačić sred polja šarena za svoga Ivana ružice sadila. Dok je sadila, ružici je govorila: „Ružice rumena sred polja poštena, blago se junaku kome si suđena.“ Zamišljam i Ivana Burju kako na te riječi pjesmom odgovara: „Meni si suđena i mome srdašcu. Ti se za mene goj, rumeni cvijete moj. Ja za te umirem i dajem život svoj. Cvijete moj rumeni, meni si suđeni.“

Prolazi 70 godina od te sadnje i od te sudbine. Ako nas oči ne varaju, vidimo da cvijeće nije uvenulo jer Ivan i danas vjerno ljubi cvijet odabrani. Zamišljam ga pred dvorištem Ivana Kovačića iz Brlenića, kako na pitanje domaćina, kada je sa svatovima došao po svoju odabranicu, nakon što mu je domaćin doveo mladenku Terezu Kovačić, na postavljeno pitanje: „Tko se za ovo zauzima?“, Ivan odgovara: „Najprije Bog, a onda ja.“

Čestitam, Ivane i Terezo, što ste tom obećanju do danas ostali vjerni. Braćo i sestre, knjiga Ponovljenog zakona govori da će Bog podići proroka, Mesiju. Štoviše, Božja riječ nas hrabri i potiče da ga slušamo. Više od 2000 godina narod je živio u tom iščekivanju. Ako se još prisjetimo božićne pjesme, barem gore u mom Slavetiću bismo to pjevali „sve u 16“: Došao je uzdisani i od Boga obećani. Kad je došao kao Spasitelj, očitovao se i na krštenju i na preobraženju kao Sin Božji. I Otac nebeski ga je potvrdio riječima: „Sin je moj, slušajte ga.“

Evanđelje Isusa opisuje u akciji, u svakodnevici. Govori posve drugačije nego neki drugi proroci, nego naučitelji, pismoznanci, farizeji. Vidjelo se da govori kao onaj koji ima vlast. I narod koji ga sluša osjeća da je u Kristu riječ kakva se nikad prije njega nije čula. Drugačija od drugih. No, Isus ne iznenađuje samo snagom svoje riječi, nego i svojih djela. Čuli smo: izgoni Đavla i zapovijeda mu. Đavao… Ljudi kažu: „Ma kaj pripovijedaš, to su ti priče, to ti je zabava, ma nema tu ništa…“ A doista, Evanđelje nam govori da je Đavao duhovna i zla stvarnost i da se s njom treba boriti. Oni koji ne vjeruju da Đavao postoji, neka se prisjete da obolijevaju i oni koji kažu da nema bolesti!

Čuli smo još nešto. Opsjednuti je molio u hramu, ali shvaćamo iz toga da hram ne liječi po sebi. Dobrota i zloća ovise o srcu, o savjesti, djelima, o milosti Božjoj. Nije netko dobar samo zato što ide u crkvu. Može biti dobar tko u crkvi sluša Evanđelje i u životu ga provodi.

Ako prijeđete preko Jaškova tamo, preko Garduna gore, doći ćete u Završje, a gore je bio župnik… Kao mladi svećenik došao ponesen… Došao jedne subote svibanjske otac i kaže: „Rodio mi se četvrti sin. Kad bi bilo krštenje, te i te subote…“ Pa si mislim: ‘ajde, kako se novo dijete rađa, potrebno je roditelje ohrabriti; novi odnosi, novi način, stil života, novo dijete i tako dalje. Ali sam si mislio: tri polke su prošli, gdje je Gardun, tamo daleko preko onih brjegova hodati, pa poštedjet ću ih: bit će krštenje toga i toga dana. I sada, subota bila, puno srednjoškolaca, mladih, a igrali smo graničara prije svibanjskih pobožnosti i tako. Ja tu djecu častio kolačima, bombonima, čajem… Kad ono, počinje ispit. Dakle, otac je bio veseo, neću sada drugačije to reći. Postavljam pitanje: „Što tražite od Crkve Božje za dječaka?“ A otac kaže: „Sve što može.“ Onda pitam: „Odričete li se Đavla, Sotone napasnika?“ Još nisam izgovorio pitanje, a tata kaže: „Tu i tam’.“ Točno kakav život je: kad bi malo Đavlu, kad bi malo Bogu… Međutim, nas vjera naša obvezuje na potpunu vjernost jer se ne šuruje s Đavlom i ne pogađa s njime jer znamo gdje on stanuje, jer bismo mogli s njim završiti tamo gdje je on, jer ne kaže narod uzalud: „Tko s Đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.“

Ja ne znam pojedinosti od vjenčanja i svatova Ivana i Terezije. Ali s nekoliko drugih sam si ovih dana promišljao kako je to moglo biti u Krašiću i odakle je i kako Krašić čuvao svoj identitet, kontinuitet, stvarnost svoje biti i svoje opstojnosti. U studenom 1952. na jednoj svadbi… Ja neću govoriti imena da ne bi netko mislio tko su ti. Nije važno tko su ti, ono što želim reći, reći ću otvoreno. Bilo je mnogo svatova i lijepo raspoloženje. Nižu se običajne zdravice… Ja sam išao na nekoliko svadbi – da bi itko ikoga pozdravio, ma nikoga više. A ovdje u krašićkoj župi… Tako da ti, župniče, znaš da su ljudi tu nešto držali do Božjih stvarnosti. Nemoj dopustiti sada da se ti predaš nekim novim običajima koji dragim Bogom i nacionalnom sviješću nemaju ništa! Ovako su išle zdravice: Na slavu Presvetog Trojstva, Srca Isusova, Duha Svetoga, Bogorodice, Majke Božje, Lijepa naša! I onda pozdrav preuzvišenog. Djever Ivan Matko lijepo je i zanosno govorio, tako da je sav zbor, stojeći, dugo pljeskao i saživio, pozdravio preuzvišenoga. Njegov je odgovor dirnuo sve do suza. Nažalost, ne znamo što je rekao.

U siječnju 1953. na vjenčanju nadbiskup je ohrabrio mladence ovim riječima: „Najveće blago što ga možete ostaviti svojoj djeci jest vjera. Sveta vjera, ne bilo kakova vjera.“ Ja vjerujem da ovo petero sinova i kćeri naših Ivana i Terezije s ponosom mogu stati uz svoga tatu i mamu. Uz studenom 1953., za vrijeme šetnje po Drčevcu, reče nadbiskup videći kako na čelu kolone svatovske nose zastavu: „O, jadna naša zastavo. Koliko mi srce puca od boli i žalosti kad vidim na njoj taj prokleti znak!“ Petokraku. A mi danas imamo petokraku, nitko više ne cijeni i ne poštuje Hrvatsku zastavu.

Što je blaženi Alojzije i župnik Vraneković običavao mladencima poklanjati? Krunicu i svetu sliku. Tako je blaženik rekao: „Dat ću im sliku Majke Božje, neka ih to podsjeća na Boga. Neka njihova djeca gledaju uzore za kršćanski život.“ Kao što je njegova majka dobila za vjenčani dar sliku Majke Božje pa on reče: „Pod njom me je majka rodila. Tu sam sliku kitio i pred njom molio. Pod tom slikom želim i mrtav ležati!“ A što danas tata i mama ili mladi sami sebi stave? Ne znaš koju ‘prispodobu’… Najmanje je ljudskoga izgleda.

Ivane i Terezijo, vi se sjećate ili ako se ne sjećate, pokušajte se prisjetiti 14. srpnja 1957. Vidim ovdje ljudi koji bi se isto tako toga datuma mogli dobro prisjetiti. Vaša kuća bila je dom osobitog Božjeg pohoda. Mlada misa Vašega, Ivane, brata Matije. Tisućama ljudi, kaže župnik, bilo je onemogućeno prisustvovati. Mnogi su uspjeli ući u mjesto kraj tih policijskih kordona, ali do crkve nisu mogli. Nervoza je vladala. Ljudi su bili ogorčeni zbog arogancije policije. Bilo je plača. Milicija je nesmiljeno vraćala ljude i pendreci su bili u akciji. A ipak uspjeh mlade mise bio je sjajan. Uza sve prijetnje i progone, na objedu je bilo 16 svećenika, 9 bogoslova, 150 uzvanika. Deo gratias! – Bogu hvala!

Ivane, nazvala je vaša sestra iz karmela pa mi je poručila da putem kratak, da vi ne bi mogli izdržati dugo pri maši. Župnik kaže: „5 do 12 sve mora biti gotovo.“ Kao da smo, ne znam ja u kojem uredu, a on na utakmici uz produžetke ostane još 45 minuta, pa nikakova šteta nikome… Kad je vaša sestra, Ivane, Marija obukla odijelo bosonoge karmelićanke 30. svibnja 1959., blaženi Alojzije reče: „Hvale je poglavari. Iz brojne je i dobre obitelji pa se nadam da bi mogla postati dobra karmelićanka i sveta. Dobila je ime Marija Franciska Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Eno, čuli ste koji je to još pisak, dobar glas, brat Alojzije postao svećenik. Tako se obistinjuje Božji blagoslov.“

Terezijo, koliko ste ljubavi i strpljivosti trebali pokazati, ne samo svojoj djeci… Evo ih četvero tu kraj vas da vam bude ugodno i lijepo. Drago mi je da su ovdje danas dvojica bogoslova pete godine, dogodine ređenici. U vašoj su kući spavali češće i svećenici i bogoslovi koji su došli s ciljem kriomice posjetiti blaženoga Alojzija. I vi ste bili nemirni kad je svekar ili muž ili vi sama prenosili blaženikovu poštu iz Krašića prema Zagrebu ili iz Zagreba prema Krašiću. S koliko ljubavi ste od 1958. čuvali odijelo koje si je blaženi Alojzije pripremio za smrt, a u vašu kuću donijele su ga sestra iz karmela u Brezovici. Kao postulator Stepinčeve kauze, ne samo da vam zahvaljujem, nego čestitam na kršćanskoj ljubavi i solidarnosti!

Mi svi znamo da brak dolazi od staroslavenskog glagola brati, birati, uzimati, preuzeti odgovornost za izabrano. Zato je ženidba ozakonjena veza među supružnicima u svrhu osnutka obitelji. Ali znakom svetoga križa ukrijepljena pa ne samo da cmizdriš, nego da nešto i pretrpiš. Vjenčanje pak dolazi od vijenca na glavi zaručnice, a prsten na ruci zaručnice obilježava zatvoreni krug iz kojega i u kojem ne smije biti ni preljuba, ni prevare, ni nevjere. Teško je u jedan dan. Ivane i Terezijo, hvala vam što ste to uspjeli provesti u život kroz 70 godina. Od srca vam čestitam! I svi mi koji smo se danas okupili na ovu svetu misu, od srca vam čestitamo i s vama se radujemo! Amen.