Draga subraćo biskupi i svećenici, dragi redovnici, redovnice, bogoslovi, sjemeništarci,  kandidatice, draga braćo i sestre!

Slušajući riječi Isusa, Dobrog Pastira, koji Petra poziva na puninu ljubavi, Dobroga Pastira koji svoj život polaže za svoje prijatelje, razmišljam o daru izabranja i zahvaljujem Bogu na tom daru i na povjerenju Svetog Oca Pape Franje.

Sveti će Augustin položaj pastira Crkve opisati sljedećim riječima: „Mi koje je na ovaj vrlo odgovorni i opasni položaj postavio sam Gospodin po svojoj milosti, a ne po našim zaslugama, dvije stvari moramo jasno razlikovati: prvo mi smo kršćani, a drugo, mi smo pastiri. Kršćani smo zbog nas, a pastiri zbog vas. Iz toga što smo kršćani imamo korist mi, a iz toga što smo pastiri imate korist samo vi.“

Palij je znak koji povezuje nadbiskupa metropolita i biskupe metropolije, s Rimskim biskupom, koji u ljubavi predsjeda, prati i vodi mjesne Crkve u nasljedovanju Krista, jedinog istinskog Pastira Crkve. Zato su danas s nama ovdje biskupi sufraganskih biskupija naše metropolije. Oni svojom prisutnošću na ovome svečanom činu svjedoče naše zajedništvo kao i naše jedinstvo s Petrovim nasljednikom.

Nadalje, palij je, kao znak jedinstva i potvrda zajedništva s Apostolskom Stolicom, vezan uz metropolitansku stolicu, ali istodobno i uz osobu nadbiskupa metropolita. Palij kao dio liturgijskoga ruha nije nešto što odvaja od naroda ili uzdiže nad sve ostale, nego upravo podsjeća i upućuje na onu duhovnu svezu koja postoji između biskupa i naroda Božjega. Krist postavlja Petru pitanje o ljubavi prema Bogu, a onda, nadovezujući se na njegov odgovor, upućuje ga na ljubav prema bližnjemu: „Pasi ovce moje.“ Tko Krista istinski ljubi, pozvan je ljubiti Kristovu sliku, čovjeka. Dakle, ovo nije samo dio liturgijskoga ruha, nego znak koji postavlja konkretne zahtjeve i odgovornosti. Svaka odgovornost je briga, nova žrtva, zato je palij urešen križevima, u nj je ušiveno šest crnih križića, koji simboliziraju Jaganjca raspetoga i probodenog za spasenje svijeta.

Koje su to odgovornosti nadbiskupa metropolita? Možda na to pitanje najbolje može odgovoriti molitva koju se izriče prilikom stavljanja palija. U toj molitvi istaknute su tri temeljne odrednice: palij je znak „metropolitanske vlasti“, „znak jedinstva i potvrda zajedništva s Apostolskom Stolicom“, te „veza ljubavi i poticaj jakosti“. Dakle, pred nadbiskupa metropolita stavljena su tri važna zadatka: služiti drugima, graditi zajedništvo i umnažati pravu ljubav.

Prvi zadatak je služiti drugima. Služenje je vrhunac svake vlasti. „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće među vama biti prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao biti služen, nego služiti i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“, kaže Isus (Mk 10,43-45). Stoga, svaka uprava mora voditi računa o konkretnim potrebama naroda Božjega i o onome što Bog želi.

Koja je najveća potreba čovjeka? Donijeti čovjeku istinu o njemu samome – služiti istini. Svjedoci smo da naši suvremenici žive površnim, vjerski indiferentnim životom koji završava u osobnim i obiteljskim brodolomima. Iskrivljuje se i zamagljuje istina o samoj naravi čovjeka i njegovu dostojanstvu. Zato je navijestiti Isusa Krista, pravu Istinu o Bogu i čovjeku, postala najveća hitnost. Mi ne posjedujemo tu istinu, primamo je po Objavi koju autentično tumači Katolička Crkva. Mi kršćani živimo od te istine. Toj istini vjerni smo služitelji i svjedoci, i dužni smo je čuvati i po cijenu života.

Što Bog od nas želi? Krist, Dobri Pastir, želi da sudjelujemo u potrazi za čovjekom koji luta izgubljen ili pak otvoreno odbacuje Boga, da „neprestano pronalazimo sredstva i prikladan jezik“ (Evangelii nuntiandi, 56) da bi se Crkvu razumjelo i donijelo ljudima dragocjeni dar vjere. „Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu“, govori Gospodin po proroku Ezekielu. (Ez 34,16) To je zadatak koji je po krštenju primio svaki član naroda Božjega (usp. Mt 28,19), kojega na srcu ima svaki Pastir Crkve, zadatak koji „nije nekakvo usamljeno djelovanje pojedinca nego je duboko crkveni čin.“ (EV, 60).

„Svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi i stupnju vjerske izobrazbe, aktivni je nositelj evangelizacije“ (EV, 120). Palij je znak upućen svima, cijeloj Crkvi, da svatko iz svoga položaja, staleža i službe na koju nas je Bog postavio, naglašava papa Franjo, „sve više postajemo ono što jesmo – u pozivu na zaređeno svećeništvo, da budemo oruđe Kristove milosti i milosrđa; u pozivu na posvećeni život, da budemo na slavu i hvalu Bogu i proroštvo novoga čovječanstva; u pozivu na brak, da budemo u znaku uzajamnog darivanja, otvorenosti životu i učenja životu. Općenito, u svakom pozivu i službi u Crkvi, koja nas poziva da gledamo na druge i na svijet Božjim očima, kako bismo služili dobru i širili ljubav djelima i riječima.“ (Poruke za 59. Svjetski dan zvanja)

Drugi zadatak nadbiskupa metropolita jest graditi zajedništvo. Naša je misija i poslanje zajedničko. Cijela je Crkva pozvana hodati zajedno, tražiti izgubljeno, nositi na svojim ramenima ranjeno, brinuti se o najkrhkijima i najslabijima s nježnošću. Nekad smo i mi, koji mislimo da smo dio Božjega stada, zapravo izgubljeni i potrebiti skrbi. Tada nam Bog po milosti zajedništva Crkve pritječe u pomoć. Kako je silno potrebno čuvati naše jedinstvo!

Crkva ima organsko i hijerarhijsko jedinstvo. U Crkvi postoji mnoštvo karizma i darova koje jedna drugoj nisu suprotne, nego ravnane Duhom Božjim pokazuju organiziranost i sklad kakav pronalazimo u tijelu. Zato sveti Pavao kaže: „Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas’. Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. (…) I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi“ (1Kor 12,21-27). Suparništva, rivalstva, nadmetanja, zavisti, licemjerje, podmuklost i dvostruki život, nagrđuju Tijelo Kristovo i uništavaju sklad koji je nužan da bi Crkva navijestila Evanđelje. Naše zajedništvo ne može biti propisano i nametnuto odredbama. Ono će nastati kada nam u srcu bude poniznost a u pameti ono što je Božje.

Krist Gospodin je Petra izabrao da bude stijena na kojoj će izgraditi svoju Crkvu. No, istodobno, Evanđelje nam nije prešutjelo Petrove slabosti ni njegovo zatajenje. Ali upravo nam to pokazuje Petrovu veličinu. Upravo zato što je Petar mogao ispovjediti da je Isus Mesija, Sin Boga živoga, ima snagu zazvati Božje milosrđe poslije svoga grijeha i pada. Vjernost i odanost Petru ne uključuje samo priznanje prave vjere, nego i zauzimanje poučljivog i poniznog stava pred Bogom. Tko je odan Petru, odan je onomu koji svakodnevno u Crkvi ispovijeda Krista, Sina Božjega, onomu koji, tonući u vodu, pruža ruke Kristu i vapi: „Gospodine, spasi me!“

Djelovanje Crkve i pojedinaca u njoj danas se do u tančine propituju, katkada čak se i objektivno loši postupci prokazuju, ali nerijetko takve procjene ostaju na razini sociološke ili psihološke analize i ponavljanja stereotipa s rezultatom da se crkveni nauk treba prilagoditi zahtjevima modernog svijeta, dok reakcija na njih dovodi do zatvaranja današnje stvarnosti i bijega u shematsko ponavljanje prošlosti. No, realnu sliku Crkve steći ćemo tek očima vjere koja u njoj vide otajstvenu stvarnost, to jest stvarnost u kojoj se „bez miješanja i bez dijeljenja“ sjedinjuju Božanski i ljudski čimbenik. Svu dramatiku Božje milosti koja ulazi u krhku ljudsku stvarnost možemo na sažet i fokusiran način pronaći u osobi Pape. Nadbiskupi metropoliti na sebi svojstven način, u svojim mjesnim Crkvama, sudjeluju u tom sveopćem poslanju Rimskoga biskupa.

Zanemarivanje Božansko-ljudske naravi Crkve i papinske službe prouzrokuje prema vani tromost u evangelizaciji ili neučinkovit aktivizam, a prema unutra ogorčeni pesimizam i pasivnost ili okorjelost srdaca i dvoličan život. Stoga se valja u poniznosti preispitati o motivima i razlozima propitivanja, sumnjičenja i donošenja sudova. Propitujemo možda iz raznih prizemnih razloga, iz skrivenih oblika mržnje, podjela i suparništava, kleveta, ocrnjivanja, osveta, ljubomora i želje da pod svaku cijenu nametnemo svoje ideje i svoju osobu. Ovo ne znači da je zabranjeno govoriti i propitivati, ali na izgradnju a ne razgradnju naroda Božjega, uzimajući u obzir uvijek posljedice na cjelovitost i dobro svega naroda Božjega.

Treći zadatak nadbiskupa metropolita jest umnažati pravu ljubav. Palij, protkan janjećom vunom, slika je ljubljene, tražene i pronađene ovce, koju Dobri Pastir nosi na svojim ramenima s nježnošću i ljubavlju, te tako postaje i znak zajednice pastira, biskupa, koji su pozvani prepoznati prije svega sami sebe kao ovce Kristova stada, da bi se potom stavili u službu drugih ovca, hraneći ih nježnošću, vodeći ih s ljubavlju, braneći ih hrabrošću.

Ovaj se zadatak na osobit način pokazuje u Presvetoj Euharistiji, u „sakramentu ljubavi“ (sv. Toma Akvinski): Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, realno je nazočan pod prilikama kruha i vina koji su plod zemlje i rada ruku čovječjih. Opet imamo čudesan spoj nebeskoga i zemaljskoga, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, kako ističe papa Benedikt XVI.: „Euharistijsko zajedništvo, uključuje obje dimenzije: biti ljubljen te sam ljubiti druge. Euharistija koja ne prelazi u konkretna djela ljubavi sama je u sebi krhka i nepotpuna“ (Deus caritas est, br. 14).

Na kraju se možemo zapitati što je sv. Petru donijela ljubav prema Kristu.  Donijela mu je zadatak. Isus kaže Petru ako me voliš onda daj svoj život za moje ovce. Možemo dokazati da volimo Isusa samo tako što volimo druge.  Ljubav je najveća privilegija na svijetu, ali donosi najveću odgovornost. Donijela mu je križ. Isus je rekao Petru: “Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.” Došao je dan kada je Petar u Rimu trebao dokazati i pokazati tu ljubav prema Gospodinu. Otišao je na križ ali tražio je da ga razapnu glavom okrenut prema dolje, jer nije bio dostojan umrijeti kao što je umro njegov Gospodin. Ljubav je Petru donijela zadatak i donijela mu je križ. Ljubav uvijek uključuje odgovornost i uvijek uključuje žrtvu. Zapravo ne ljubimo Krista ako nismo spremni suočiti se s njegovim zadatkom i preuzeti njegov križ.

Velika mi je želja da se kao novi nadbiskup metropolita zajedno sa svima vama usmjerimo upravo na taj zadatak i preuzmemo njegov križ djelujući karitativno prema najpotrebnijima, da u zajedništvu sa Svetim Ocem i braćom biskupima idemo u potragu za onom zalutalom ovcom, da siromašni i odbačeni, stari i bolesni osjete blizinu i potporu nas kršćana, da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta ovoga dezorijentiranog svijeta, u konačnici da donesemo Krista u najmračniji i najudaljeniji kutak ljudskog srca. Amen.