Izvanredna skupština Konferencije viših redovničkih poglavara u BiH

Žepče, 3. rujna 2022.

Mnogopoštovani oci provincijali i sestre provincijalke! Dragi redovnici i redovnice! I dragi narode Božji!

Vrlo je lijepo što su redovničke zajednice našle svoj organizirani izričaj također u Konferenciji svojih viših redovničkih poglavara i poglavarica kako bi dogovorno, zadržavajući svaka svoju karizmu i identitet vlastite ustanove, pronalazile odgovore na zajednička pitanja. U službi širenja i jačanja Crkve Kristove i kraljevstva Božjega u ljudskim srcima i društvima, redovničke zajednice imaju svesrdnu podršku hijerarhijskoga dijela Crkve. U tom smislu i ja sam danas s vama na vašoj skupštini kao predstavnik ostale braće biskupa, članova naše Biskupske konferencije, kojima ste izravni suradnici u naviještanju Božje poruke i u svjedočenju njegove dobrote i ljubavi. U njihovo i u svoje ime zahvaljujem vam za sve što, svojim svjedočenjem, naviještanjem i pastoralnim radom, činite radi jačanja Kraljevstva Božjega i njegove Crkve, radi duhovnog rasta svih pojedinih članova i radi napretka cijelih zajednica.

I.

Božjom providnošću danas je blagdan svetoga pape Grgura Velikoga. On je, kao vrlo nadaren potomak ugledne rimske obitelji, rođen 540. godine i najprije bio započeo svjetovnu karijeru te je, još kao vrlo mlad, 572. godine dospio čak do službe prefekta grada Rima, koju je obnašao na opće zadovoljstvo. No samo dvije godine nakon toga, poslije smrti svoga bogatog oca, napustio je javnu službu i odlučio započeti monaški život te je podigao više manastira a prvi, onaj svetog Andrije, u obiteljskoj kući. Na nov način živio je međutim samo četiri godine jer papa Pelagije 579. godine ga je zaredio za đakona i poslao u Carigrad kao svoga poklisara (nuncija) na carskom dvoru gdje je ostao šest godina. Nakon toga, na radost sugrađana, vratio se u Rim među svoje monahe i namjeravao poći u anglosaksonske krajeve kao misionar. Ipak, Grgur nije postao misionar već je nekoliko narednih godina proveo na službi papina tajnika. A kad je 590. godine papa Pelagije umro, đakon Grgur je izabran za papu te je doslovce u jednom danu, u svojoj pedesetoj godini, postao svećenik, biskup i papa. Bilo je to točno na današnji dan, 3. rujna 590., kad je započeo pontifikat 64. rimskoga biskupa koji je trajao sljedećih 14 godina. Umro je 12. ožujka 604. a njegov pontifikat općenito se smatra jednim od najuspješnijih u cijeloj povijesti Crkve.

Grgur je bio odličan organizator u pastoralu, upravi, misijama i diplomaciji. Iako je mnogo dublji trag ostavio na području rješavanja praktičnih pitanja, bio je i plodan pisac. Ali kao što je zapazio Benedikt XVI.: „Grgur se u svojim spisima nikada ne očituje zabrinut da bi oblikovao ‘svoj’ nauk, neku svoju originalnost. Uglavnom, on je nakan biti odjek tradicionalnoga naučavanja Crkve, jednostavno želi biti usta Krista i njegove Crkve u hodu koji se mora proći da bi se stiglo do Boga“ (Opća audijencija, 4. lipnja 2008.). Pa ipak, ono što je je pravilo svetoga Benedikta značilo za monaški život i duhovnost, to značenje otprilike je za pastoralni rad imalo Grgurovo djelo Liber regulae pastoralis (Knjiga pastoralnih pravila).

II.

Načelo koje je nadahnjivalo Grgura, i koje povezuje njegovo razmišljanje i djelovanje, sažima se u riječi: propovjednik. Pri tomu Grgur misli da zaređeni službenik Božji i svaki kršćanin, uključujući naravno i monahe, ima obvezu biti propovjednik onoga što je iskusio u svojoj intimi o primjeru Krista koji je postao čovjek da bi svima donio navještaj spasenja. Tako je svaki kršćanin propovjednik i svakom kršćaninu se propovijeda, a pri tomu svatko ima naviještati prema svojim sposobnostima i uvijek primjereno stanju osoba kojima se naviješta.

Prema Grgurovoj jasnoj pastoralnoj psihologiji, koja je jednostavna i uvijek suvremena (P. Meloni, „La visione del sacerdozio…“, u Dizionario di spiritualità biblico-patristica. Sacerdozio-Sacrificio…, Rim 2013.), propovjednik, da bi dopro do srdaca ljudi, mora znati prilagoditi sadržaj i način izlaganja različitim vrstama slušatelja: u Crkvi i svijetu, a i u samostanima također. Ta njegova tipologija uvijek je u paru prema suprotnostima pa neka budu spomenute neke vrste, jer nam to može biti od koristi u našem poslanju a nije isključeno da se i prepoznamo u nekoj od njih.

Tako veli Grgur, siromasima treba ponuditi utjehu a bogatima nagovijestiti strah, kako bi siromasi shvatili da posjeduju bogatstva koja ne vide a da bogati saznaju da ne mogu sačuvati bogatstva koja vide.

Različit je način pristupa veselima i žalosnima: veselima treba predočiti da postoje i žalosti, a žalosnima obećane radosti kao plod Kraljevstva.

Sluge neka nauče ponizno ne prezirati svoje gospodare, a gospodari neka priznaju sluge sebi jednakima po zajedničkoj naravi smatrajući sebe u njihovoj službi.

Mudre treba opominjati snagom razmišljanja da napuste ludu mudrost i nauče mudru ludost Božju; neuke treba ohrabriti snagom primjera da bi željeli znati što ne znaju i da nasljeduju nebesku mudrost.

Neuljudne najbolje popravlja onaj tko im se suprotstavi snažnom opomenom, dok je za sramežljive dovoljno da ih učitelj oprezno podsjeti na njihove manjkavosti.

Umišljeni, koji su vrlo sigurni u sebe i nedostojno prigovaraju drugima, trebaju otkriti da, upravo u onomu u čemu se dopadaju sebi, ne dopadaju se Bogu; s plašljivima, koji se zbog svoje slabosti obeshrabruju i razočaraju, često se postiže najkorisniji rezultat ako ih samo podsjetimo na dobro koje su učinili.

Nestrpljivi trebaju shvatiti da zbog nepredviđene reakcije razvaljuju možda sve što su izgradili dugim naporom i znati da ljubav, ako nije strpljiva, nije ljubav; a također strpljivi trebaju ujediniti strpljenje s ljubavlju.

Dobrostive treba ohrabriti da se raduju zbog dobra drugih tako da ih žele imati sami nastojeći nasljedovati dobro koje odobravaju svojom pohvalom. Zavidni trebaju shvatiti da zavist zbog radosti drugoga čini srce slijepim, da postaju lošiji kad tako vide dobrotu drugih, da brzo upadaju u nepravdu i žive nesretni kao što se dogodilo Kainu u kojemu je zavist bila sjeme bratoubojstva. Kao što sveta mudrost kaže: „Mirno je srce život tijelu, ljubomor je gnjilež u kostima“ (Izr 14,30).

Jednostavni trebaju znati dodati razboritost u svoju jednostavnosti. Neiskreni neka nauče ljepotu istine jer dvoličnost ih uvijek čini uzbuđenima zbog sumnja koje ih čine strašljivima. Dvoličnost je poseban grijeh kojim ljudi varaju druge i hvale se kao da su snalažljivi od njih.

Zdravi neka budu zahvalni za milost dobra zdravlja i neka znaju čuvati zdravlje tijela na korist zdravlja duha. U protivnom riskiraju otkriti veličinu dara tek nakon što ga izgube. Bolesni neka na patnje tijela gledaju kao na izvor zdravlja duha, jer bol vodi do poznavanja sebe i hrani krepost strpljivosti u nasljedovanju patnja Kristovih.

Šutljivi neka shvate da, zaustavljajući jezik preko mjere, moraju u srcu nositi prevelik teret riječi. Brbljavi trebaju znati da, ako propuštaju uzdržavati se od beskorisnih riječi, dolaze do štetnih riječi. Ustvari, u početku se uživa govoriti o drugima a kasnije se ujeda ocrnjivanjem života onih o kojima se govori i na kraju se završi u uvredama te se siju provokacije, nastaju svađe, užiže se plamen mržnje i nestaje mir srdaca.

Lijene Grgur podsjeća na izreku: „Lijenčina u jesen ne ore: u doba žetve on traži, i ništa nema“ (Izr 20,4), a naglima upućuje poticaj iste biblijske mudrosti koja ih potiče da razmisle prije nego djeluju.

Pokorni trebaju bdjeti da svojom blagošću ne oslabe snagu stege. Srditi, što se više prepuštaju žestini srdžbe i nespokoju pameti, uznemiruju život drugih, razbijaju mir i u opasnosti su da vlastitu srdžbu protumače kao žar za pravdom.

Ponizni i uznositi neka se sjećaju Božje riječi: „Na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće“ (Iz 66,2).

Proždrljivi neka znaju da njihovo najedanje vodi u požudu i pohlepu, a umjereni neka budu poslušni opomeni svetoga Pavla: „Tko jede, neka ne prezire onoga tko ne jede; tko pak ne jede, neka ne sudi onoga tko jede“ (Rim14,3).

Sijači nesloge neka imaju u pameti da se time odvajaju od zelene stabljike ljubavi, suše se, i ako rađaju plodom dobrih djela u svom djelovanju, ti plodovi ne vrijede jer ne nastaju iz ljubavi. Mirotvorci pak već na zemlji uživaju blaženstvo koje je Isus obećao: „Oni će se sinovima Božjim zvati!“ (Mt 5,9).

III.

Grgur je cijeloga života u svom srcu ostao običan monah i slobodan od svakog oblika ljudske slave. On se jednostavno potpisivao servus servorum Dei. Ta izreka za njega nije bila samo neka pobožna formula nego istinsko očitovanje njegova načina života i djelovanja (usp. Benedikt XVI., Opća audijencija, 4. lipnja 2008.). On je intimno bio vrlo dirnut poniznošću Boga, koji je u Kristu sebe učinio našim slugom, koji je prao i pere nam prljave noge. Zato je bio uvjeren da posebice biskup treba nasljedovati ovu Božju poniznost i tako slijediti Krista. Njegova je stvarna želja bila živjeti kao monah u stalnom razgovoru s Božjom Riječi, ali iz ljubavi prema Bogu znao je biti sluga svih koji Bogu služe. I upravo zato što je bio takav, sluga slugu, on je velik i svima nama, koji smo dragovoljno izabrali biti sluge slugu Božjih, pokazuje mjeru istinske veličine.