Draga subraćo u biskupstvu!
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!
Dragi Božji narode!

1. Srdačno vas pozdravljam, želim i molim svima ovdje nazočnima i onima koji nas prate preko Hrvatske radio televizije i drugih medija, blagoslovljenu 1052. Festu sv. Vlaha. Pozdravljam subraću biskupe, braću svećenike, cijenjene redovnike i redovnice. Osobiti pozdrav upućujem domaćem biskupu, mons. Roku Glasnoviću i zahvaljujem na srdačnom gostoprimstvu. Pozdravljam generalnog vikara Dubrovačke biskupije i rektora Zborne crkve sv. Vlaha, mons. Ivicu Pervana.

Pozdravljam sve Festanjule svetoga Vlaha kao i sve nazočne predstavnike društvenog, gospodarskog, kulturnog, političkog i drugih oblika javnog života.

2. Papa Franjo je na Nedjelju Božje riječi, 21. siječnja 2024., nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, objavio da je toga dana počela Godina molitve, ususret Svetoj godini – Jubileju 2025. Sveti Otac je ovom prigodom pozvao vjernike diljem svijeta na intenzivniju molitvu tijekom priprave za Svetu godinu, čije je geslo „Hodočasnici nade“. „Idući mjeseci“, rekao je tom prigodom Sveti Otac, „dovest će nas do otvaranja Svetih vrata, čime ćemo započeti Jubilej. Molim vas da intenzivirate svoju molitvu da biste se dobro pripremili za proslavu tog milosnog događaja i iskusili snagu Božje nade. Zato danas započinjemo Godinu molitve, odnosno godinu posvećenu ponovnom otkrivanju velike vrijednosti i nasušne potrebe molitve u osobnom životu, u životu Crkve i svijeta“, rekao je Papa.

Jubilarne ili svete godine obilježavaju se, počevši od XIV. stoljeća, svakih dvadeset i pet godina. I ova Jubilarna godina 2025. koja je pred nama može imati važnu ulogu na duhovnom, crkvenom i društvenom području i za nas. Papa Franjo, u prvoj najavi ove, Godine molitve, i iduće, Jubilarne godine, 11. veljače 2022., je rekao: „Sveti narod Božji živio je ovo slavlje kao posebni milosni dar sadržan u oproštenju grijeha, osobito potpunom oprostu, izričaju punine Božjeg milosrđa… U ovo vrijeme priprave već sada me veseli pomisao“, rekao je nadalje, papa Franjo, „kako bi se godina koja prethodi jubilarnom događanju, 2024., oblikovala u veliku `simfoniju` molitve. I to ponajprije kako bi nas ponovno obuzela želja biti u Gospodinovoj nazočnosti gdje ga slušamo i klanjamo mu se. „Molitva“, nastavio je Sveti Otac, „koja zahvaljuje Bogu na mnogim darovima njegove ljubavi prema nama i molitva hvale za cjelovito njegovo djelo stvaranja, koja uključuje obvezu svakoga djelatno i odgovorno uključiti se u njihovo očuvanje. Molitva kao glas ´jednog srca i jedne duše´ (usp. Dj 4,23) koji se razliježe u solidarnosti i podjeli svakodnevnog kruha. Molitva koja omogućuje svakom muškarcu i ženi ovoga svijeta obratiti se jedinome Bogu kojem mogu izraziti sve što je u tajnama njihova srca. Molitva koja je put i škola koja vodi prema svetosti, koja usmjerava i živi kontemplaciju i djelovanje. Dakle, godina intenzivne molitve u kojoj će se otvoriti srca kako bi primila obilje milosti, tvoreći od ´Oče naša´, molitve koju nas je naučio Isus, program života svakog njegovog učenika.“

3. Našim dolaskom i sudjelovanjem na Festi sv. Vlaha i mi, kao „hodočasnici nade,“ na putu života, u Godini molitve, u pripremi za Svetu godinu 2025., upućujemo Bogu, po zagovoru sv. Vlaha, naše vapaje, da bismo zadobili snage biti Božji ljudi kao što je to bio sv. Vlaho i svi drugi sveci koji su predano i bezuvjetno „Bogu živjeli“ (usp. Gal 2,19), nasljedujući Krista koji je Put, Istina i Život (usp. Iv 14,5). Želimo, također, da naša zajednička molitva tijekom proslave Feste sv. Vlaha bude snažan poticaj svakom od nas da otkrijemo veliku vrijednost i nužnost molitve za duhovni život svake osobe, duhovnu obnovu naših obitelji, našega naroda i cijele Crkve.

Kao hodočasnici na putu života, po nadi koju njegujemo u slavlju ovog euharistijskog otajstva, po štovanju svetoga Vlaha i našoj iskrenoj molitvi, možemo i mi iskusiti snagu koja od Boga proizlazi u milosti onoga „što ne postiđuje“ (Rim 5,5), zbog ljubavi Božje koja je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“ (Isto). Po vjeri koju ovdje ispovijedamo i po njezinim otajstvima koja slavimo već sada posjedujemo „ono čemu se nadamo“ (Hebr 11,1), sudjelujemo u slavi vječnog životu u kojem sv. Vlaha u vjeri i nadi promatramo.

U ovoj najljepšoj molitvi, „euharistijskoj simfoniji“, koju je sâm Bog za nas skladao, kako bi dušu i srce čovjekovo u visine, k sebi, uzdigao, zajedno s piscem Knjige Sirahove i mi se danas pridružujemo onom mnoštvu hodočasnika i štovatelja sv. Vlaha koji su nam prethodili u životu i vjeri te kroz dugi niz stoljeća u ovom Gradu života, vjere, duha, slobode, kulture i mnogolike ljepote, nastavljamo molitvu slavljenja i hvale: „Slavit ću te, Gospodaru Kralju i hvalit ću te, Bože, Spasitelju moj. Zahvaljujem imenu tvojem jer si mi bio zaštitnik i pomoćnik moj i spasio… od zamke prijevarna jezika, od usana što laži kuju… Po velikom milosrđu i imenu svom izbavio si me od ujeda onih koji bi me proždrli, iz ruke onih koji mi o glavi rade, od mnogih kušnja koje pretrpjeh, od gušenja u vatri koja me okružila, iz središta ognja koji nisam potpalio…“ (Sir 51, 1-4). To je iskustvo i molitva Siraha, svetog našeg Zaštitnika – Parca – sv. Vlaha, iskustvo o kojem nam svjedoči ovaj Grad i kamenje koje ga okružuje, ali  i svaka pobožna duša koja početak života, smisao svojih misli, osjećaja i djelovanja traži i pronalazi u Bogu, kao što su pronašli sveci.

Duh molitve je ozračje kršćana koji nas povezuje s Bogom i čovjekom kao i svim Božjim stvorenjima. Kršćanska molitva i djelovanje međusobno su usko sjedinjeni i prožeti. Oni tvore nerazdvojivi dio kršćanskog identiteta. Molitva uvijek čovjeka animira na djelovanje po uzoru na Isusa Krista koji je „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38), donoseći svjetlo u srca u kojima je vladala tama (usp. Isto).

Sveci po molitvi koja je bitan dio njihova života i identiteta, drže usmjereno srce tamo gdje je pravo i vječno dobro. Sveca ništa ne odvaja od onog najvažnijeg – Boga i njegove ljubavi, njegove Istine i Života. Božja ljubav bitni je element svakog života i svetosti. Sve što su sveci činili u životu, činili su zbog Božje ljubavi koja je u njima živjela, po Božjoj milosti i snazi Božjoj koja je u njima djelovala.

Sveci i nadalje djeluju Božjom milošću koja se ne mijenja protekom vremena. Sveci su uvijek suvremeni. Oni su slični zrakama sunca koje, prenoseći svjetlo i toplinu, oživljavaju zemlju, obasjavaju je uvijek na isti način svjetlom i toplinom Sunca. Sunce je uvijek isto, zrake uvijek prenose njegovu svjetlost, ali svaki put svjetlost, iako ista, ima drugi učinak u vremenu i životu.

Molitva je način da poput svetog Vlaha i mi svoje srce smjestimo tamo gdje je njegovo pravo mjesto i gdje nalazi jedino puno zadovoljstvo – u Bogu, u Ljubavi, kako bismo sami postali „zrake sunca“ i svijetu donosili svjetlo i toplinu.

„Molitva je“, reći će papa Benedikt XVI., „poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti k Bogu, ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, već također zato da dopustimo da Božja volja prosvjetljuje naš zemaljski put i pomaže nam snažno ga i zauzeto živjeti“ (Kateheza, 12. 9. 2012.).

4. Sveti Vlaho svoj zemaljski hod života i djelovanja usmjerio je prema nebeskom životu, vječnom gledanju Boga u ljubavi. Djelovao je u okvirima događaja koji su mu bili suvremeni u trećem stoljeću u svom rodnom gradu Sebasti, tada u Armeniji, danas u gradu Sivasu, u istočnoj Turskoj. Najprije je sveti Vlaho kao liječnik pomagao i liječio bolesnike, a kada je postao biskup, nastavio je svoj neumoran i nepokolebljiv rad na obraćenju pogana i iskorjenjivanju stvarnosti koje su zarobljavale ljudsko srce i držale ga daleko od istine o Bogu, čovjeku i svijetu, od spoznaje Radosne vijesti, od Božjeg pohođenja i utjelovljenja u njegovom Sinu Isusu Kristu, od stvarnosti novog života koji je Krist donio na ovaj svijet svojim uskrsnućem. Zbog toga je bio progonjen, mučen na razne okrutne načine, i na kraju ubijen tijekom Dioklecijanova i Licinijeva progona kršćana, između 316. i 320. godine.

Sveti Vlaho, kao i svaki drugi svetac, čovjek je svoga vremena i svojim životom i radom prenosio je svjetlo evanđelja prema okolnostima onog vremena. Okolnosti i načini života se mijenjaju, ali svjetlo i istina Evanđelja ostaju uvijek iste. Ne mijenja se Božja istina, ni milost koja je djelovala u svecima protekom vremena. Mijenjaju se samo oblici ljudskog života i misli i načini njihova  očitovanja. Sveci su uvijek suvremeni jer žive s Bogom, u vječnoj sadašnjosti, u punoj Istini i Životu, milosti i svetosti. Iz vječnosti nam sveci prenose svjetlost Božju koja obasjava tmine našega života i raspršuje mrak naših lutanja, kako bismo dospjeli do punine Istine, do onog najizvrsnijeg, do spoznanja Isusa Krista, radi kojega se isplati i sve izgubiti i, u usporedbi s njime, zajedno sa svetim Pavlom, sve možemo smatrati otpadom (usp. Fil 3,8).

5. Svjesni smo da živimo u vremenu i kulturi kada su božanske datosti, tradicionalne kršćanske vrijednosti i moralni temelji dovedeni u pitanje. Mnogima molitva nije svakodnevni integralni dio života. Nekima ona, kako misle, nije ni potrebna. Čovjek se danas predstavlja i nameće kao gospodar života i smrti. Njemu se prepušta odlučivanje što je moralno dobro ili moralno neprihvatljivo. Pojedincu se prepušta da odlučuje o svojim biološkim datostima. Relativizira se poimanje svetosti braka i obitelji. Ne njeguje se dovoljno ljepota i vrijednost života. Nameće se oblik tolerancije koji niječe ili skriva kršćanski identitet i kulturu. Promovira se „diktatura relativizma“, kako kaže papa Benedikt XVI., koji ostavlja čovjeka zbunjenog i podložnog svakolikoj manipulaciji. Nameće se kult tijela, ljepote, užitka i zabave, koji čovjekovo srce ostavlja praznim. Čovjek današnjice radije prihvaća razna praznovjerja i slijepe sile koje određuju njegov život, od Božje Objave u Isusu Kristu i plana njegove ljubavi i spasenja. Čovjek današnjice tako tapka u mraku svojih odluka, umjesto da se osloni na sigurne korake na koje nas je Bog u Kristu uputio i koje su nam svojom krvlju zasvjedočili sv. Vlaho i toliki drugi mučenici i sveci kroz dugu povijest Crkve…

Život koji nije utemeljen na Bogu i čovjekovom odnosu s Njime, a to se odnosi na pojedinca, obitelji i cijeli narod, nema svoje perspektive.

Život svetoga Parca i Festa sv. Vlaha glasno nas pozivaju da po molitvi, u Godini molitve i Jubilarnoj godini koje su pred nama, učvrstimo svoj život u nauku Evanđelja, kako nas ne bi obuzeo duh ovoga svijeta – „mondanizam“, kako ga naziva papa Franjo, koji nam se snažno i silom nameće i ne prihvaća Evanđelje; duha koji nas udaljuje od Boga, a na taj način i od nas samih, koji smo stvoreni na Božju sliku (usp. Post 1,27), koji se zovemo i jesmo djeca Božja po Duhu Svetom koji nam je darovan (usp. Rim 9,9), koji nismo „otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista“ (1 Pt 1, 18 -19), Božjega Sina.

Sv. Vlaho i svi drugi mučenici od Isusa Krista, pa do suvremenih mučenika našega naroda, sv. Marka Križevčanina, bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića, do drugih naših svetaca i blaženika, sv. Leopolda Bogdana Mandića, bl. Marije od Propetog Isusa Petković, bl. Gracija iz Mula, bl. Ivana Merza, tolike Sluge Božje i ugodnici Božji našeg hrvatskog naroda, „zvijezde su na nebu“, kako Benedikt XVI. naziva svece i blaženike, koje nam pokazuju istinske vrijednosti i put života u sadašnjosti, budućnosti i vječnosti.

6. Zaključit ću mislima i željom koju su domislili i uklesali mudri Dubrovčani u kamen na obližnjem istočnom ulazu u Grad, sa strane Ploča. Tu se nalazi natpis na latinskom jeziku, koji u hrvatskom prijevodu glasi: „Daleko vam kuća, divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca!“

Neka i naša želja i molitva danas bude da nam daleko bude svako poganstvo i divljaštvo, a tvrđu ovog Grada i njegovih stanovnika, našeg života i društva, neka grije duh vjere i života svetoga Parca. Amen.

Mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup