Propovijed – Blagdan svetog Šimuna

Zadar, 8. listopada 2025.

Čitanja: Sir 2,6-11; Ps 27 (26) 1.4.13-14; Dj 26,19-23; Lk 2,25-35

Draga braćo i sestre,

danas slavimo blagdan svetog Šimuna, pravednoga i pobožnoga  starca, koji je u Hramu primio maloga Isusa i u Njemu prepoznao spasenje koje su navijestili proroci.

Grad Zadar, grad susreta i granica, ima jedinstvenu povlasticu čuvati njegove relikvije, koje se ovdje štuju već stoljećima. No ta povlastica, kao i svaka druga, sa sobom nosi i obvezu, bolje rečeno – odgovornost: osim čuvanja dragocjenog blaga kršćanske tradicije, treba promicati i jedinstvo u Crkvi, zajedništvo među Crkvama.

Sveti je Šimun zapravo ekumenska figura. Već se u IV. stoljeću slavi i u istočnim i u zapadnim obredima, a kao biblijski lik štuje se i na Istoku i na Zapadu, u Katoličkoj Crkvi, u Pravoslavnim Crkvama, ali i u Crkvama reformacije.

Zahvaljujući Šimunovoj prisutnosti ovdje, dužnost sviju vas je osjećati se graditeljima mostova, u prvom redu u izgradnji mističnog Tijela Kristova.

Nemoguća misija! – mogli biste pomisliti.

Nemoguća, zasigurno, onima koji imaju malo vjere. Da bi se svi koji vjeruju u Krista mogli izmiriti, u onom spasenju svih naroda koje je Šimun predvidio, potrebno je prije svega – vjerovati.

1. Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći (Sir 2,6), čuli smo danas u prvom čitanju.

Knjiga Sirahova nas poziva na pouzdanje u Boga. Naše su snage ograničene, naše su sposobnosti male, ali Sve mogu u Onome koji me jača!, govorio je sveti Pavao (Fil 4,13).

Šimun je tako živio: unaprijed je vidio spasenje jer je vjerovao! Nije se obeshrabrio zbog vremena koje prolazi, nije se pomirio s mišlju: „Ionako se ništa ne mijenja“, nego je u vjeri čekao ispunjenje obećanja.

Bio je čovjek strpljenja i zato je postao i simbol mira. U njegovim riječima: Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga u miru, rado vidim ne samo molbu za mirnu smrt, nego i sigurnost da svijet ostavlja obogaćen Kristovim mirom. Može otići u miru jer je mir stigao.

Iz toga je vidljivo da je Šimun, sa svojim postojanim i krotkim iščekivanjem, također znak one razoružane i razoružavajuće „kulture mira“, o kojoj je govorio papa Lav XIV. u svojoj prvoj poruci.

Mir koji se ne temelji na snazi, nego na pouzdanju u Boga: Uzdaj se u Gospodina i on će ti pomoći. Pomoći će ti, odnosno, neće te zamijeniti. Neće te ostaviti samoga u izgradnji mira. Vjera u Boga nije pasivna rezignacija, ona je sigurnost da je Bog na našoj strani u strpljivom radu pomirenja.

Pouzdaj se u Gospodina jer je promjena moguća.

Šimunov primjer je poticaj i nama koji živimo u vremenu obilježenom nestrpljenjem, napetostima i sukobima.

Unatoč našim podjelama, koje ponekad izgledaju sve veće i veće, Šimun nas podsjeća da se zajedništvo, na koje smo kao kršćani pozvani, ne gradi u jednom danu, nego ustrajnim pouzdanjem u Boga, sa sigurnošću da On ispunja svoja obećanja – ili još bolje – sa sigurnošću da nama pomaže da ih ispunimo.

Šimun je, u svojoj nutrini vođen Duhom Svetim, prosvijetljen svjetlom vjere, postao most u punom smislu riječi.

Prije svega most između Starog i Novog zavjeta, ali i između Izraela i Crkve, a možemo dodati, i između Istoka i Zapada.

Most utjelovljuje „kulturu susreta“, o kojoj je toliko govorio blage uspomene papa Franjo, a koju svi želimo: susret koji ne briše razlike, koji ne uniformira, nego obogaćuje sve, stavljajući u zajedništvo darove koje svatko od nas nosi sa sobom. Ako zajedništvo ne obogaćuje – ono nije pravo.

Svi smo pozvani biti novi Šimuni, osobe koje se trude ponovno povezati ono što je razderano našim nemarom, našim sebičnostima i našom žudnjom za moći.

Čovječanstvo luta mračnim labirintom iz kojega ne zna izići. Potrebna nam je svjetlost, potrebni su nam proroci, osobe koje vjeruju u revolucionarnu snagu Evanđelja – u zajedništvo.

2. Gospodin mi je svjetlost i spasenje (Ps 27), pjevali smo u psalmu.

Šimun je u Hramu vidio tu svjetlost, poslanu da prosvijetli narode. Nije to bila zasljepljujuća svjetlost, već nježna, krhka, koja je dolazila od nemoćnog djeteta, koji je došao na ovaj svijet razoružan, uzdignutih ruku – od kolijevke do križa.

Oči toga mudrog starca vidjele su Božju snagu u slabosti tog djeteta.

„Ništa nije malo ako je učinjeno iz ljubavi“, običavala je govoriti Službenica Božja Chiara Lubich. U jednom nježnom dodiru, u čaši vode koja se pruža žednome, u ispruženoj ruci onome koji mi je okrenuo leđa – leži velika Božja ljubav.

Svaki je mali čin ljubavi iskrica koja se pali u noći svijeta, odsjaj velike Božje ljubavi prema nama.

To je pogled kakav i mi moramo imati: znati, u već prisutnim malim znakovima svjetlosti, prepoznati veliku Svjetlost iz koje proizlaze – Božju ljubav.

3. Šimun je znao da se krhka Svjetlost onog Djeteta mogla i ugasiti – i doista će se ugasiti – ali ne zauvijek.

On je vidio „propast“, ali i „uskrsnuće“: Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan. Vidjeti svjetlost spasenja znači razmatrati otajstvo Uskrsa, smrti i uskrsnuća.

Upravo je stoga Isus „znak osporavan“ – jer je našim očima teško vidjeti u križu put uskrsnuća, u smrti sjeme novoga života.

Samo oči koje znaju gledati povrh smrti, povrh neuspjeha, povrh poraza – imaju sposobnost vidjeti konačnu pobjedu: slavu Izraelovu. Nitko nije izuzet od tog otajstva koje zvuči kao proturječje. Čak ni Isusova Majka: A tebi će samoj mač probosti dušu.

Ne smijemo se zavaravati: pomirenje, mir koji je Isus došao donijeti, ne gradi se bez napora, bez kušnji, bez hrabrosti da umremo samima sebi kako bismo s Njime uskrsnuli.

No ipak – Raspeti je Uskrsnuo! Šimun je to već vidio!

4. Poslanje za Zadar

Draga braćo i sestre, kao što sam rekao na početku, čuvati tijelo svetog Šimuna nije samo arheološka ili povijesna povlastica – to je izazov.

Zadar je pozvan biti sve više mjesto susreta, dijaloga, zajedničke molitve i, prije svega, nade.
Neka ova relikvija i danas nastavi govoriti svim kršćanima.

Obradovao sam se kad mi je rektor, don Damir, kojemu zahvaljujem na pozivu, poslao fotografiju pravoslavnih svećenika hodočasnika u ovom svetištu. Neka svaki hodočasnik koji ovamo dođe, bilo s Istoka ili sa Zapada, pronađe u Šimunu hodočasnika nade, proroka zajedništva.

Zajedništva koje se gradi samo u vazmenom otajstvu.

Na vama, na nama je izazov da taj izazov prihvatimo do kraja: da ne budemo samo čuvari jedne urne, nego živi svjedoci duha prihvaćanja, strpljenja i jedinstva koje Šimun utjelovljuje.

Zamolimo danas Gospodina, po zagovoru svetog Šimuna, za pogled koji je sposoban prepoznati Krista kao Svjetlo narodâ, čak i kad se očituje u slabosti; za pogled koji je sposoban strpljivo i pouzdano čekati jedinstvo koje On sam priprema svojoj Crkvi i za koje je žarko molio.

Tako ćemo i mi, zajedno sa Šimunom, moći reći:

Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga u miru, jer oči moje vidješe (iskricu) tvoga spasenja.

Amen.