300. obljetnica dolaska relikvija svetog Klementa u Makarsku

Propovijed Apostolskog nuncija

Čitanja: Mudr 3,1-9; 1Iv 5,1-5; Mt 10,28-33

Draga braćo i sestre,

danas Crkva u Makarskoj obilježava događaj koji je duboko obilježio njezin kršćanski život: prije tristo godina, 1725. godine, u ovu su luku stigle relikvije mučenika iz rimskih katakombi kao dar pape Benedikta XIII. biskupu Nikoli Bijankoviću.

Bile su to relikvije mučenika nepoznatog imena, no njegova ga povijest povezuje s mnogim slavnim svecima iz prvih stoljeća. I on je, poput svetog Lovre, svete Agneze, svetog Sebastijana, svetog Vlaha, svetog Dujma, svetog Kvirina, svetog Vida, svete Lucije, prolio svoju krv iz ljubavi prema Kristu.

Tog svečanog dana, kako nam predaja kazuje, biskup Bijanković ga je — bos, s užetom oko vrata, kako su običavali činiti pokornici onoga vremena — dočekao ovim riječima: Ave sancte, esto nobis propitius et clemens!,“Zdravo, sveče, budi nam naklonjen i milostiv!“

Vjernici — koji vjerojatno nisu dobro znali latinski — zapamtili su samo posljednju riječ biskupovog zaziva: clemens i tim su imenom počeli nazivati mučenika. Clement na latinskom znači blag, milosrdan, tolerantan. Možemo reći da ga je makarski biskup, na neki način, ponovno krstio.

Od tada se te svete relikvije pripisuju svetom Klementu.

Sa sigurnošću znamo da je bio mučenik, a time i clemens, odnosno blag jer je radije žrtvovao svoj život nego nasiljem odgovorio onima koji su ga prisiljavali da se odrekne svoje vjere u Krista. Odrekao se života, ali ne i svoje savjesti, niti svoje vjere.

Današnja nam čitanja govore o otajstvu mučeništva koje se smatra najvišim svjedočanstvom kršćanske vjere i, istovremeno, kršćanske ljubavi, kao i, a toga se moramo posebno sjetiti u ovoj Jubilarnoj godini, u kojoj smo pozvani biti „hodočasnici nade“, kršćanske nade koja se temelji na Isusovom uskrsnuću i vjeri u pobjedu ljubavi nad zlom i smrću.

U Knjizi Mudrosti stoji: Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. (…) Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu.

Ovaj odlomak dobro opisuje što je mučeništvo.

Mučeništvo nije poraz vjernika, već vrhunac njegove vjere: to je ljubav dovedena do krajnjih granica, najveća ljubav koja se može očitovati. To je nasljedovanje Isusove žrtve na križu. Isus, umjesto da osuđuje ili proklinje one koji ga razapinju, moli Oca da oprosti njegovim mučiteljima, idući čak toliko daleko da ih opravdava: Jer ne znaju što čine! Više clemens, blag, od ovoga se ne može biti!

U Evanđelju koje smo čuli, Isus zatim poziva učenike da se ne boje onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti (Mt 10,28). Time ne želi veličati patnju niti pozivati na mučeništvo, već potvrditi da je vjernost ljubavi veća od straha od smrti.

A sveti nam Ivan u svojoj Prvoj poslanici govori: Ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša (1Iv 5,4). Naš život po vjeri pobjeđuje zlo svijeta.

U tom smislu, kršćansko mučeništvo nije samo ono krvlju, koje vodi do smrti zbog herojskog čina vjere u vječno spasenje.

Postoji također i svakodnevno mučeništvo ljubavi: kada se čovjek odriče samoga sebe u darivanju drugima. Svaki čin ljubavi, zapravo, uključuje žrtvu samoga sebe: žrtvu vlastite volje.

Ali postoji i mučeništvo nade, ono isto mučeništvo koje je i sam Isus proživio kada je povikao: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27,46). U tom trenutku kada se činio „očajnim“, Isus je pronašao snagu da ponovno ispovjedi svoju nadu: U tvoje ruke predajem duh svoj (Lk 23,46). Potpuno predanje u Božje ruke, to je mučeništvo onoga tko se nada u „vječni život i milosti potrebne da ga zasluži“.

Naš je sveti Klement, u svojoj jednostavnosti i svojoj skrovitosti, postao, i tako već kroz tri stoljeća, odredišna točka ovoga grada. Svjetionik onima koji žele vjerovati, uzdati se i ljubiti, bez podizanja buke.

Skriven, nepoznat, ali živ u vjeri naroda. Nije nam poznato njegovo lice, ali je ipak pobudio i nastavlja pobuđivati duboku pobožnost. I danas je krv mučenika sjeme novih kršćana.

Nije nam poznat njegov životopis, dovoljno nam je vjerovati da je bio jedan od mnogih koji su dali svoj život za Krista, postavši uzor i poticaj svima onima koji i danas, iako na različite načine, svoj život žele darovati Kristu.

Lijepo je misliti da onaj koji daje svoj život Kristu, čak i u anonimnosti, poput onog mučenika iz rimskih katakombi, postaje brat, prijatelj, sluga iz ljubavi, dakle „clemens“, blag, milostiv.

To je mučeništvo majki i očeva koji žive svoj život žrtvujući se za svoju djecu.

To je mučeništvo svećenika i posvećenih osoba koji ostaju vjerni svojoj, često tihoj i skrivenoj službi.

To je mučeništvo onoga koji nastavlja vjerovati i onda kada je neshvaćen pa čak i ismijan.

To je mučeništvo onoga koji ne prestaje činiti dobro bez traženja nagrade iako ga nitko ne vidi i ne cijeni.

Prava veličina osobe nije u izgledu, u djelima koja čini, nego u onome što čini u tišini, u skrovitosti. Ono što nas čini velikima pred Bogom jesu oni mali čini ljubavi koje činimo bez traženja pljeska drugih ljudi. Čini koje vršimo samo zato što nesebično vjerujemo u dobro.

No, vratimo se još jednom našem „Klementu” i značenju njegova imena.

Biti clemens znači biti sposobni za blagost. A Evanđelje nam kaže da će blagi baštiniti zemlju. U svijetu koji reagira surovo, često i nasilno, „clemens“ je onaj koji pokazuje drugačiju snagu: snagu blagosti ili nježnosti, kako je volio govoriti papa Franjo.

Clementia nipošto nije slabost: to je hrabrost da se zlo pobijedi dobrim, da se ostane ponizan i blag čak i onda kada se oholost čini učinkovitijom.

Papa Lav XIV. je već u svojim prvim riječima dobro opisao tko je blaga osoba. To je onaj koji u sebi nosi Kristov mir. Objasnio je: „To je mir Uskrslog Krista, razoružavajući i razoružani mir, ponizan i postojan. Dolazi od Boga, Boga koji nas sve bezuvjetno ljubi.“

Razoružani se mir ne oslanja na prijetnju oružjem ili novim sukobima, nego na stav poniznosti i postojanosti. I razoružavajući mir, koji pobjeđuje otpore ne zato što najavljuje osvetu, nego logikom nenasilja koja dolazi iz Evanđelja: blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati; je mir koji se rađa iz srca Boga koji bezuvjetno ljubi.

Evo prave clementie: živjeti od ovoga mira, nositi ga u svijet, svjedočiti ga životom. To je mir svetaca, mučenika, siromašnih srcem; mir onoga koji nema oružja osim oružja ljubavi, i upravo zato postaje znak Uskrsloga.

Tri stoljeća pobožnosti svetom Klementu to potvrđuju: oni koji se nadahnjuju ovim svecem, uče ljubiti blagim srcem, dobrim odgovarati na zlo, patnju pretvarati u dar i vjeru u mir.

Čuvati baštinu svetaca

Prije tristo godina biskup Bijanković je zatražio relikviju za novi oltar. Papa mu je darovao uzor, trajni znak njegove vjerne ljubavi. Od tada u ovom gradu vjere nikada nije nedostajalo; odoljela je ratovima, siromaštvu, promjenama, no nastavila je svijetliti uz relikvije svetog Klementa.

I danas nam Gospodin povjerava istu odgovornost: ne dopustimo da se ugasi plamen ljubavi, već obnovimo obećanje da budemo živa Crkva, sposobna svjedočiti Božju ljubav u sadašnjosti, da budemo Crkva koja se nada.

Poput biskupa Bijankovića i mi želimo reći: Budi nam milostiv, o sveti Klemente!

Neka ovaj jubilej u nama ponovno raspali snagu mučenika i slatkoću clemensa.

Svaki put kada ulazimo u ovu katedralu, gledajući njezin oltar, ponovimo sinovskim srcem: „Budi milostiv i blag (clemens) prema nama, Gospodine, i učini nas sposobnima ljubiti do kraja.“