Draga braćo i sestre u Kristu, dragi prijatelji, ovdje smo da zahvalimo Gospodinu za sve milosti koje je udijelio „Zajednici Susret“ u Hrvatskoj tijekom ovih 30 godina postojanja i da unaprijed od srca zahvalimo za sve one koje će još udijeliti. Pozdravljam zajednicu sestara Službenica Milosrđa koje su nas ljubazno ugostile. Zahvaljujem gospođi Bernardici na pozivu, ali prije svega na ulozi koju je imala kako bi „Projekt Čovjek“, koji je kreirao don Mario Picchi, zaživio u Hrvatskoj uz podršku don Pierina Gelminija.

„Projekt Čovjek“ je „laički“ program, odnosno program prikladan za svakoga neovisno o vjeri, političkom opredjeljenju ili kulturnoj naobrazbi. Upravo se stoga može smatrati „kršćanskim“ programom jer sve što je ljudsko, u svojoj je biti, i kršćansko. Krist je postao čovjekom, uzeo je naše čovještvo, sjedinjujući se sa svakim muškarcem i ženom na zemlji. Upravo nas na to podsjeća današnji blagdan Isusovog krštenja: Isus odlazi na obale Jordana gdje je Ivan propovijedao obraćenje i krstio.

Silazeći u vode Jordana, Isus nam govori što je to „obraćenje“: to je „usmjerenost“ prema Bogu, odnosno stavljanje Boga u središte. Grijeh je kada uklonimo Boga iz središta i stavimo čovjeka, sebe ili stvari na njegovo mjesto, potiskujući Boga na margine ili ga čak eliminirajući. Isus se odaziva na Ivanov poziv jer želi pokazati da kao čovjek mora staviti Boga u središte. Pridružuje se grješnicima, unatoč tome što je bez grijeha, kako bi rekao da nismo pravi muškarci ni prave žene ako ne priznajemo da je Bog Gospodar, da je On u našem središtu.

Korijen svakog grijeha, svakog izobličenja, jest stavljanje stvorenja na mjesto Stvoritelja: „što ti – čovjek – sebe Bogom praviš“ (Iv 10,33). Židovi su upravo zbog toga optuživali samog Isusa. Čovjekov veliki grijeh je to što vjeruje da je svemoguć. „Projekt Čovjek” se u svojoj biti sastoji u tome: da se sve postavi na svoje mjesto, odnosno da se uvede red u vlastiti život. Čineći tako, oslobađamo se ropstva koje nas onemogućuje da se ostvarimo i ponirući u sebe, također pronađemo ispravan odnos između stvorenja i Stvoritelja.

Dakle, pravda se zadovoljava u istini, a laži se napuštaju. To je put kojim svaki muškarac i svaka žena moraju proći. Međutim, u potrazi za istinom o sebi ne nalazi Boga svatko na svjestan način jer se to ne podrazumijeva, potreban je skok vjere. A vjera je uvijek skok u tamu. To nadilazi razum (ali ga ne isključuje). To je nešto „više“ od razuma što nije svakome dano. To je dar. Stoga nevjerovanje nije uvijek grijeh. Negiranje Boga postaje grijeh samo kada je slobodno i svjesno jer tada postaje čin oholosti, pretpostavljene svemoći.

Štoviše, oni koji ne vjeruju jer nisu imali milost susresti to svjetlo koje dolazi odozgo, a ipak čine dobra djela, slijedeći vlastitu savjest, mogu „postići vječno spasenje“ kako govori Lumen Gentium (usp. LG 16). Nije svima dano vjerovati, no od svakoga se traži da bude muškarac ili žena u istini slušajući glas vlastite savjesti. Slušajući glas vlastite savjesti, pronalazi se nutarnji mir koji svatko može postići i koji ne ovisi o vanjskim okolnostima – koje mogu biti povoljne ili protivne. Ovaj put traženja nutarnje istine je borba, ponekad teška, ali to je borba protiv samih sebe, a ne protiv drugih. Dobro je govorio don Picchi:

„Mir u srcu rađa se iz nutarnje borbe, iz stalne potrage za dobrom i istinom, iz suprotstavljanja malim i velikim nepravdama, (…) iz sposobnosti da se kaže ‘ne’ u ime visokih ideala, u ime nenasilne, ali svakodnevne revolucije koja uistinu mijenja nas same i one oko nas…“ Sposobnost da sebi kažemo „ne“ jest pobjeda razuma nad instinktom. To je trijumf slobode. Iz ove se pobjede rađa mir. Ako se ne pobunimo protiv laži koja nas zarobljava, ne možemo postati slobodni i stoga ne možemo doživjeti istinski mir. Kada se takav mir postigne, rađa se želja da ga se dalje širi.

Gospodinove riječi proroku koje smo čuli u prvom čitanju vrijede za svakoga: „Oblikovah te i postavih za Savez narodu, za svjetlost narodima da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one koji žive u tami.“ Naš život postaje svjetlost za druge kada mi sami imamo nutarnji mir. Tek tada možemo otvoriti oči slijepima i izvesti zatvorenike iz zatvora u kojem su zatvoreni. Izvesti ih iz njihovog ropstva. Mnogi od vas prošli su ovim putem. Zahvaljujući „Projektu Čovjek“ shvatili ste da se morate osloboditi tame pogrešaka i postali ste svjetlo i drugima, od sablazni ste postali uzor, od tame svjetlo, oruđe pomirenja, a ne podjela.

U drugom čitanju nalazi se vrlo značajan odlomak, redak svetog Petra, koji kaže: „Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“  Petar je shvatio da Bog koji nije pristran prihvaća svakog muškarca i ženu, kojem god narodu pripadali, ako čine pravdu, odnosno ako u sebi nose istinu, ako Boga stavljaju u središte. On ne gleda odakle dolaze, ne obazire se na prošlost, prihvaća svakoga, ali očekuje da ga se boji i čini pravdu. Ovisi o nama, o našoj slobodi, o našoj odluci da izaberemo Njega. Bog nikoga ne isključuje, nikoga ne prisiljava, nikome se ne nameće, nego svakoga čeka u istini.

I tako se vraćamo na značenje Isusovog krštenja. Bio sam na rijeci Jordanu mnogo puta dok sam bio Apostolski nuncij u Iraku i Jordanu. Najmanje tri ili četiri puta godišnje pratio sam nekoga ili sam sudjelovao na susretima koji su se tamo organizirali. Svaki put bi me se dojmila pomisao da je mjesto gdje je Isus kršten, gdje je Ivan propovijedao, najniža točka na zemlji. Nalazi se gotovo 400 metara ispod razine mora. Isus je želio započeti svoj javni život spuštajući se, kako bi nam rekao da nema nikoga tko je tako nisko pao da ga on ne želi podići.

Još je zanimljivije da su se nakon njegova krštenja otvorila nebesa i začuo se Očev glas. Kada se obratimo, kada Boga stavimo u središte, tada se otvara nebo i čuje se glas Božji koji je prije šutio. To je glas koji govori savjesti svakoga od nas. A što kaže Očev glas? Kaže: „Ovo je sin moj, izabranik, slušajte ga.“ Otac nam govori tko je pravi čovjek: to je onaj koji sluša Isusovu Riječ. Biti kršćani znači biti pravi ljudi. U Evanđelju, u Isusovoj Riječi, pronalazimo put za naše puno ostvarenje, za ostvarenje naše ljudskosti.

Ako je smisao Isusova krštenja da pokaže da se on svojom spuštanjem približava svakom muškarcu i ženi, ma koliki bili grešnici, koji je onda smisao našega krštenja? Ponekad imamo dojam da nema razlike jesmo li kršteni ili nismo. Problem, nažalost, nije u tome da se krštenjem ništa ne mijenja. Problem je to što mi ne živimo prema Isusovom naučavanju! Ovo je sin moj ljubljeni, slušajte ga! To je ono što čini razliku. Krštenje nije magični obred, no daje nam mogućnost da već sada doživimo potpuno jedinstvo s Bogom i s našom braćom. Plodove krštenja doživljavamo samo ako slušamo Isusa, ako razmišljamo poput Njega i živimo kako nas je on poučavao. Tada otkrivamo da je naš život dar i da nema većeg dara od ovoga: „da tko život svoj položi za svoje prijatelje“. Tako postajemo savez narodu i svjetlost pucima. Tako postajemo „Zajednica-Susret“.