Dragi bogoslovi,
poštovani rektore, odgojitelji i cjelokupna bogoslovska zajednico.

U prvom smo čitanju čuli kako Mojsije na strastven i hrabar način zagovara narod: Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu! Sjeti se Abrahama, Izaka, Izraela, slugu svojih…

Gospodin je, zapravo, zaprijetio da će uništiti narod koji je spasio iz Egipta jer ga je narod izdao: Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice, žrtve mu prinijeli uz poklike: “Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!”

Gospodin je narodu dao Zakon koji je trebao slijediti kako bi razlikovao dobro od zla i kročio pravim putem te ne bi ponovno pao u ropstvo. I rekao je: Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene (Izl 20,2-3).

Lijepe riječi, mislio je Izrael, ali gdje je Bog u trenutku kušnje? Gdje je Bog u suhoći pustinje? Zašto dopušta da njegov narod trpi glad i žeđ? Kada ga zazivaju, On ne odgovara!

Židovi bi željeli Boga koji je konkretniji, prisutniji, bliži. Boga kojega se može dotaknuti i vidjeti. Zbog toga su odlučili načiniti svoga boga.

Bog je promatrao ponašanje ovoga naroda i vidio da je ovaj narod tvrde šije.  Ne mijenja se, ne obraća mu se svim srcem. Stoga ga odluči kazniti i svoju namjeru povjerava Mojsiju: Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim.

No ipak, nakon Mojsijeve molitve, ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.

Mojsije je pogodio u središte. Dirnuo je u Božju osjetljivost zamolivši ga da ne gleda na njihovu nevjeru nego da se sjeti vjernosti njihovih otaca, Abrahama, Izaka, Jakova…

Ono što se dogodilo izraelskom narodu, događa se i Crkvi. Događa se i nama. Ne uspijevamo ostati vjerni ni nakon što nam se Bog osobno približio poslavši svoga Sina i dao nam novi Zakon koji više nije zapisan u kamenu nego u srcu. A mi i nadalje kršimo Savez. Narod smo tvrde šije.

I danas svećenik, poput Mojsija, zagovara narod. U euharistijskom slavlju moli: Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve.

Mi se naježimo kada pomislimo da svećenik u molitvi, kada raširi ruke, čini poput Mojsija koji je tražio Boga da se sjeti vjere otaca, Abrahamove, Izakove, Jakovljeve vjere. Tako svećenik moli Boga da ne gleda na naše grijehe, nego da se sjeti vjere svoje Crkve, svetih pastira i proroka, Marije, Kraljice apostola! Moleći na taj način, dotiče Božje srce!

Što to ja govorim? Svećenik je puno više od Mojsija, puno više. On je zapravo drugi Krist.

Kada kaže: Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve, kada lomi kruh i prinosi vino ponavljajući riječi koje je Isus izgovorio na posljednjoj večeri, on ne samo da traži Boga da se “sjeti” Kristove žrtve na križu, već on sam obnavlja “spomen-čin” iste žrtve. I danas čini prisutnom tu jedinstvenu i vječnu Kristovu žrtvu kojom je Krist otkupio narod od njegovih grijeha.

Četvrta euharistijska molitva kaže: Zato i mi, Gospodine, slaveći sada spomen-čin otkupljenja, spominjemo smrt Kristovu (…) i, iščekujući njegov slavni dolazak, prinosimo ti njegovo Tijelo i Krv, žrtvu tebi ugodnu i svemu svijetu spasonosnu.

Kako je veličanstven svećenički poziv!

​U Evanđelju ima mnogo lijepih slika koje opisuju ulogu svećenika: sjetite se Dobrog pastira koji ide u potragu za izgubljenom ovcom; milosrdnog Samarijanca koji se saginje previti rane čovječanstva; milosrdnog Oca koji oprašta sinu koji je pogriješio; Učitelja koji naviješta i poučava blaženstva Kraljevstva Božjeg; poniznoga Sluge koji pere noge svojim učenicima, itd. … Sve su to snažne, lijepe i izražajne slike naše službe.

No više od svega toga, uzor svećenika, njegova prava slika, bez sumnje je Krist raspeti.

Na križu Isus sažima sve ostale slike svećenika: tu je on Dobri pastir koji daje život za svoje ovce; on je dobri Samarijanac koji iz probodenih grudi prolijeva krv i vodu kako bi izliječio naše rane; on je milosrdni Otac spreman prihvatiti grešnike i zauzeti se za njih: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine; također je i Učitelj koji svojim svjedočanstvom objašnjava što su to blaženstva; on je ponizni i poslušni Sluga koji na sebe uzima grijehe svijeta i svojom krvlju pere naše grijehe.

Svećenik je veliki Pomiritelj, poput Onoga koji, uzdignut sa zemlje, sve privlači k sebi te tako postaje čovjek zajedništva koji daje svoj život da svi budu jedno.
​
Dragi bogoslovi, služba za koju se pripremate doista je uzvišena. To je dar i otajstvo, kako je rekao sveti Ivan Pavao II. U našim je rukama nezamisliva i nezaslužena moć. Uvijek smo je nedostojni.

Razmislite o tome kako će netko doći kleknuti pred vas, i sa sramom i poniznošću, slomljen i duhovno mrtav, reći vam: “Oprosti mi, oče,  sagriješio sam.” Imat ćete moć ponovno ga oživjeti. Zahvaljujući riječima koje ćete izgovoriti u Kristovo ime, oslobodit ćete ga bremena koje ga je pritiskalo i primijetit ćete da Kristove riječi: Ja sam uskrsnuće i život, u tom trenutku možete pripisati samima sebi.

​Da, kada nekoga odriješite, nećete samo oprostiti grešniku, nego ćete uskrisiti mrtvoga, slijepcu ćete vratiti vid, gladnog ćete nahraniti, unesrećenog ćete utješiti… Uistinu ćete, milošću Božjom, biti drugi Krist!

Ali, kako je to moguće? Poznajem sebe. Znam da nisam ništa doli jadan grešnik!

Ipak, i bez zasluga, čistom milošću Božjom, svećenik svaki dan čini čuda.

​Sve što sam do sada rekao dio je mističnog aspekta svećeništva, odnosno milosti koja se dodjeljuje svećeničkim ređenjem.

Ali to ne utječe na vašu svetost.

Za osobnu svetost nije dovoljno ono što se prima na dar, potrebno je osobno zalaganje.

Mističnom je aspektu potrebno dodati i onaj asketski. Ne samo milost, nego i zalaganje.

Doista, što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? (Lk 9,25). Možemo spasiti cijeli svijet dijeljenjem sakramenata, možemo sve obratiti naviještajući Evanđelje, ali možemo upropastiti sami sebe ako ne živimo tu Riječ koju naviještamo.

Da bismo u potpunosti bili „drugi Krist“, nije dovoljno primiti milost, potrebno je i odgovoriti na nju, barem zalaganjem, jer uvijek ostajemo slabi i krhki. Posvećenje nas ne čini otpornima na iskušenja.

Nije dovoljno biti posvećen za svećenika, potrebno je i darovati sebe.

Poput Krista na križu koji vrši svećeničku službu prinoseći Ocu veliku žrtvu, žrtvu pomirnicu, a ta žrtva jest on sam.

Žrtvovanje Izaka je bilo odgođeno i sada se ostvaruje u Kristu. On je taj koji se slobodno prinosi kao Janje koje oduzima grijehe svijeta.

I svatko od nas mora biti svećenik, a u isto vrijeme i prinos. Svećenik po milosti, prinesen kao dar.

Dozvolite mi da vam se povjerim: koliko mi se samo puta javljaju sumnje u vjeri!

Gledam taj kruh koji sam upravo posvetio i vidim da je isti kao prije. Pijem to vino, ali kako ga mogu zvati krvlju? I spontano mi se postavlja pitanje: Je li istina ono što kažem da vjerujem? Je li istina ono što propovijedam?​

Naravno, ako nije istina, proveo sam život obmanjujući ljude. Nisam učinio ništa osim varanja i propovijedanja laži.

Onda tražim znak. Ne želim biti varalica. Nakon posvećenja mu kažem: “Isuse, ako si ovdje, daj mi znak”! Ali… ništa!

Jednom sam se sjetio kako … Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka (Mt 12,39).

I Jonu su mučile velike sumnje u vlastito poslanje i odbijao je učiniti ono što je Bog tražio od njega. No kada ga je Bog prisilio, počeo je propovijedati i stanovnici Ninive su se obratili.

Obraćenje, evo znaka! Nisam pomislio na ribu koja je progutala Jonu i potom ga ispljunula, što je simbol Isusove smrti i uskrsnuća, nisam pomislio na znak križa, pomislio sam na obraćenje!

Čuli smo u Evanđelju: Djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac.

Shvatio sam da obratiti se znači provoditi Evanđelje u djelo, da se vjera jača i pokazuje upravo djelima obraćenja, promjenom života, da je vjera bez djela mrtva (usp. Jak 2,26).

Čovjek istinski vjeruje kada je mistični doživljaj popraćen asketskim zalaganjem.

Tek kada se prisiliš Riječ provesti u djelo, osjećaš se preobraženim iznutra, tvoja se tuga pretvara u radost, ljutnja u mir. Zavist više ne prevladava u tebi, osjećaš velikodušje.

​Shvaćaš da su Isusove riječi istinite: Ako imaš hrabrosti ostaviti sve zbog Njega, stostruko ćeš primiti  (usp. Mt 19,29); doživljavaš da je istinito Dajte i dat će vam se (Lk 6,38); shvaćaš da Onaj koji misli na ptice nebeske i ljiljane poljske, još više misli na tebe.

Odjednom osjetiš kako ti gori plamen u srcu i ne možeš zadržati za sebe darove koje si primio i otkrića do kojih si došao i tada postaješ misionar: više nije dovoljan tvoj mali svijet. U srcu imaš želju dati svoj život za čovječanstvo, osjećaš da je Isusova zapovijed baš za tebe: Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju (Mk 16,15).

​Draga braćo, vi živite u povlaštenom vremenu u kojem imate priliku iskusiti i produbiti milosrdnu Božju ljubav, koju ćete onda morati velikodušno izliti na „sve, sve, sve “, kako bi rekao papa Franjo.

Dok ste god zajedno, vježbajte stavljati Evanđelje u praksu: Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,16).

​Ako ne počnete sada, s vašim mladenačkim oduševljenjem i velikodušnošću – sretni da si možete međusobno pomagati – provoditi u djelo ono što ćete navješćivati, kasnije će biti mnogo teže.

Želio bih da svatko od vas s Isusom može reći: Djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac.

Samo tako možemo biti vjerodostojni.