Budi dio naše mreže
Izbornik

Propovijed posebnog Papina izaslanika kardinala Franje Kuharića na misi zadušnici za predsjednika dr. Franju Tuđmana, 13. prosinca 1999. u zagrebačkoj katedrali

Propovijed posebnog Papina izaslanika kardinala Franje Kuharića na misi zadušnici za predsjednika dr. Franju Tuđmana, 13. prosinca 1999. u zagrebačkoj katedrali

Sabrani smo oko Božjeg oltara kao sinovi i kćeri Vječnog Oca, zato vas sve u katedrali i oko nje, kao i sve gledatelje televizije i slušatelje radija oslovljujem jednim kršćanskim pozdravom: Braćo i sestre u zajedničkom Bogu Stvoritelju, Otkupitelju i Posvetitelju!
Kao uvod našeg razmišljanja neka budu riječi Apostola Pavla upućene Korinćanima i nama danas. Upravo smo ih čuli. “Braćo! Ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš vanjski čovjek i raspada, unutrašnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog; ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno”. Sv. Otac Ivan Pavao II. imenovao me je svojim posebnim izaslanikom da predvodim ovo euharistijsko slavlje za vječni mir i svjetlost duši blagopokojnog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Time Sv. Otac izražava svoje poštovanje prema Predsjedniku i prema Hrvatskoj kao suverenoj državi. Stoga u ime Sv. Oca izražavam iskrenu sućut svima, a posebno cijenjenoj obitelji Tuđman.
Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman imao je časnu priliku primiti dvaput Papu Ivana Pavla II. u Hrvatskoj s iskrenim poštovanjem i dobrodošlicom. A svoj posljednji državnički posjet izvršio je upravo u Vatikan da se susretne sa Sv. Ocem i s njegovim najodgovornijim suradnicima. Svoju posljednju javnu državničku riječ rekao je, ne sluteći da je posljednja, upravo u Vatikanu prigodom otvaranja velike izložbe; kršćanstva, kulture i umjetnosti u Hrvatskoj.
Prošle godine, kad je Sv. Otac došao izvršiti u Svetištu Majke Božje Bistričke beatifikaciju sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, Papa je sam zaželio da Predsjednika pozdravi pred likom bl. Alojzija. U splitskoj, pak, zračnoj luci 4. listopada prošle godine Predsjednik, na oproštaju s Papom na odlasku izrekao je ove vjerničke riječi: “Opraštajući se od Vas na kraju Vašeg posjeta Hrvatskoj, zahvaljujem Vam da ste kao Kristov namjesnik, u godini Duha Svetoga, pohodili našu domovinu i donijeli hrvatskom narodu nove poruke ljubavi, mira i zajedništva… Vaše poruke bit će nam, uz Vaše molitve i blagoslov Svevišnjega, svijetli putokaz u izgradnju zdravog društva u našoj slobodnoj, demokratskoj i suverenoj nam Domovini”.
U ovoj svetoj Misi zadušnici čuli smo evanđelje o Isusovu susretu s Martom, sestrom preminuloga Lazara i s mnoštvom prijatelja koji su došli tješiti Martu i Mariju. I grob predsjednika Franje Tuđmana danas je okupio mnoštvo vjernika, štovatelja i dobronamjernih prisutnika. A što se može kazati kod groba u susretu s misterijem čovjekove smrti? Što misliti o misteriju čovjeka uopće?
Psalmista sluti veliku tajnu čovjekova bića pa kliče, nadahnut Duhom Božjim: “Pa što je čovjek da ga se spominješ, i sin čovječji te ga pohodiš?” (Ps 8,5). Čovjek je, zaista, misterij sa svojim razumom, srcem, slobodom i savješću. Svaki je čovjek tajna bio on na bilo kojem položaju, s bilo kojom odgovornošću, i u bilo kojem zvanju i bilo kojoj životnoj situaciji. On je jednako tajna, bilo da je moćan, učen, bogat, ili bez utjecaja na društveni i javni život, nepoznat i siromašan. Čovjek je tajna sa svojim opredjeljenjima i odlukama kad se nađe pred izborom dobra ili zla, ljubavi ili mržnje, istine ili zablude. Drugi vatikanski sabor kaže: “Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju Utjelovljene Riječi” (GS 22). Pravi odgovor o čovjekovoj egzistenciji i njegovoj projekciji u vječnu budućnost daje nam Isus Krist-Bog koji je za čovjeka čovjekom postao, rođen od Djevice i Majke Marije! On objavljuje smisao čovjekovog postojanja na zemlji, otvara mu uvid u vječnost. Isus Krist je jamstvo nade i istinske utjehe u suočavanju sa samom smrću. Kod Lazarova groba Isus reče Marti: “Uskrsnut će brat tvoj” (Iv 11,23). Marta reče: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan” (IV 11,24). Na tu ispovijest Martine vjere Isus se objavljuje kao Bog Spasitelj koji jedini nudi čovjeku mogućnost da se oslobodi zla u sebi, da zadobije novo dostojanstvo baštinika nebeskog života i da bude dionik slavnog uskrsnuća. On govori Božjom istinitošću: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” (IV 11,25). Marta je odgovorila vjerom koju Crkva naviješta već dva tisućljeća: “Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na sivjet” (Iv 11,27).
Predsjednik Franjo Tuđman, prigodom pohoda Pape Ivana Pavla II. javno je izražavao svoju vjeru koju je primio u djetinjstvu, a koja je kroz njegov burni i složeni život u dramatičnoj povijesti druge polovice XX. stoljeća, tajanstveno svjetlucala u njegovoj savjesti. Svojom se savješću on opredijelio da svoj život uloži u dramatičnu borbu za slobodu čovjeka i hrvatskog naroda i za povijesnu istinu o tom narodu. Pišući knjigu o malim narodima i velikim idejama, jasno uočava kao povjesničar, kako su mali narodi žrtve velikih, kad veliki nisu pravedni, a činjenica je da su neke velike ideje ovog krvavog XX. stoljeća bile protučovječne, jer su bile protubožje.
U prošlom sustavu imao je položaj i mogućnost da udobno živi s privilegijama i ugledom, ali uz cijenu da bude neosjetljiv za sudbinu svoga naroda. Znanjem i iskustvom uvidio je nepravde i svojom savješću je izabrao težak put nenasilne borbe za slobodu i povijesna prava i istinu o svom narodu. Otkrio je prave probleme pošao je svjesno putem koji će ga voditi u progone, sve do tamnice. Nailazio je ne samo na nerazumijevanje velikih nego i na protivljenje. Dostojanstvo velikih se upravo tako očituje da budu zaštita slabih i malih, da jamče slobodu i ostvarenje neotuđivih ljudskih i nacionalnih prava potlačenih. U programu slobode i neovisnosti hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u jedinstvenoj slozi u Hrvatskoj i u svijetu. To je potvrdio na izborima 1990. i na referendumu 1991. A to potvrđuje i danas, odajući mu počast i zahvalnost mrtvome. Tu zahvalnost izražavaju čovječni čovječno, vjernici molitveno, ljudi dobre volje na svoj način dostojanstveno. Zaista se otkrivaju misli mnogih srdaca. Slobodna i suverena država Hrvatska ostvarena je pod njegovim vodstvom, ali i htijenjem cijeloga naroda i otporom protiv nepravednog nasilja. Dakako, i on je to isticao, Božjom pomoću. Ostavlja nam u baštinu suverenu i slobodnu, međunarodno priznatu, državu Hrvatsku koja je jamstvo slobode i mogućnost svih građana Hrvatske da u slobodi složno rade na opće dobro. Zato Sv. Otac u svom brzojavu sućuti kaže: “Želim da Zemlja, koja sada dobiva novu zakonodavnu vlast, nastavi graditi svoju budućnost čuvajući svoju stabilnost i promičući mir, pravdu, jedinstvo i dijalog unutar nacionalne zajednice i regije”.
Dakako, država se rađa u porođajnim bolovima i višestrukim protivljenjima ne bez moralnih kriza, ali sada postoji kao Božji dar da hrvatski narod ima među slobodnim narodima svijeta svoje ime i svoj glas kao subjekt svoje suverenosti i svoje budućnosti. U slobodnoj državi slobodan je čovjek i slobodan narod. U slobodnom je narodu i Crkva obdarena slobodom za svoje Evanđeosko poslanje. Crkva i za tu novu mogućnost svoga djelovanja želi biti zahvalna. Prvi predsjednik suvremene hrvatske države i njezin ustrajni graditelj, ne bez strpljenja, osporavanja i tjeskobe završio je svoj životni put i svoje poslanje. Četrdeset dana njegove teške bolesti u bolnici kao da je biblijski prolaz kroz pustinju. Otišao je sa ovoga svijeta pomazan sakramentom bolesničkom pomazanja. Kao vjernik, želio je već davno da i njegov brak bude utvrđen sakramentom.
Tuga zahvalnih štovatelja nadahnjivala je i molitvu Crkve da njegovoj duši, Otac bogat milosrđem i najpravedniji ocjenitelj svakoga života, udijeli dar vječne svjetlosti u Božjoj svjetlosti. Blagopokojni predsjednik Republike Hrvatske položen je u grobnici koja dotiče zidove posvećene Kristu Kralju vjekova kome sve živi, gdje će mu tijelo počivati do dana uskrsnuća a duša neka mu bude pridružena Božjim spašenicima. Ovo razmišljanje, kao posebni izaslanik Sv. Oca završavam blagoslovom koji je izrekao Sv. Otac na uzletištu u Splitu na odlasku iz Hrvatske: “Dragi hrvatski puče, neka te Bog blagoslovio! Djevica Marija, Odvjetnica Hrvatske, Najvjernija Majka, neka bdije nad tvojom sadašnjošću i tvojom budućnošću! Njoj povjeravam svaki tvoj naum slobode, mira i napretka u solidarnosti, svaku tvoju nadu i svako tvoje zalaganje za ljudske i vjerske vrijednosti. Neka Bog blagoslovi Hrvatsku!” Amen!