Propovijed prvoga gospićko-senjskog biskupa dr. Mile Bogovića

Svečanost uspostave Gospićko-senjske biskupije i ustoličenja njezina prvog biskupa u Gospiću, na blagdan sv. Jakova 25. srpnja 2000.

PROPOVIJED PRVOGA GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA DR. MILE BOGOVIĆA

Poštovani predstavnici crkvenih i državnih vlasti, dragi vjernici,
Počet ću sa starim Enejom: Tantae molis erat Romanamcondere gentem – Tako je teško bilo izgraditi rimski narod! – a ja bih rekao da je teško bilo “condere dioecesim Gospiciensem” – stvoriti Gospićko-senjsku biskupiju. Današnjim danom ona se smatra pod svakim vidom postojećom. Sada ću ja sa svojim suradnicima malo predahnuti, kako bismo prionuli uz zadatke crkvene ustanove, koja je zaživjela. Na sav teret koji smo nosili s ponosom se osvrćemo, jer smo uvjereni da ga je imalo smisla nositi i zahvaljujemo svima koji su na bilo koji način doprinijeli da je do ovoga dana moglo doći. Put je bio ovaj: inicijativa odozdo – Biskupska konferencija – nadbiskup Tamarut – Sveta Stolica. Ovdje želim u svoje ime, u ime svećeništva i ostalog vjernog naroda Gospićko senjske biskupije pozdraviti sve nositelje te inicijative i zahvaliti im na njihovu doprinosu, a žao mi je što ne mogu pozdraviti među njima i zahvaliti nadbiskupu Tamarutu, koji je u vremenu između proglašenja i proslave uspostave nove biskupije preminuo u Gospodinu, Gospodin mu dao svoj mir!
Očekuje se od mene programatski nastup, da rečem kako sam ja shvatio zadaću prvoga gospićko-senjskog biskupa. Moj biskupski i biskupijski program izrasta iz mojega bavljenja prošlošću i sadašnjosti područja ovoga kraja i izražava se kroz simboliku koja se nalazi na mom grbu. Za biskupijski grb tome sam dodao samo glagoljsko slovo š, koje ima brojnu vrijednost 2000. od Utjelovljenja. katedrala gospićko-senjskog biskupa posvećena je upravo tom događaju koji se zbio pred 2000. godina – Navještenju Marijinu ili Utjelovljenju Gospodinovu. Na ovom području vjernici su još u srednjem vijeku posebno častili Gospu. Po Gospinoj crkvi i grad Gospić je dobio svoje ime.
Na području današnje Gospićko-senjske biskupije bilo je nekada više biskupijskih jurisdikcija. Nedaleko odavde osnovana je 1185. Krbavska biskupija koja se prostirala sve do Trsata. Tim prostorom kretali su se krbavski biskupi s upravo ovim križem u ruci. Jedan od krbavskih biskupa 15. stoljeća nabavio je u Veneciji ovaj pastirski štap s kojim je obilazio svoju biskupiju. S njime je neposredno prije krbavskog razboja 1493. iz zapaljenog i opljačkanog Modruša pobjegao biskup Kristofor i smjestio se u Novi Vinodolski. Kasnije će taj štap dospjeti u Senj, a sada je nakon više od pola tisućljeća ponovno prenesen preko Velebita i donesen na ovaj podij usred Gospića, novoga biskupskog sjedišta. I on nam simbolizira uspone i padove kršćanstva na ovom području, ali također je i simbol česte izbjegličke i prognaničke sudbine naroda ovog područja. Kristoforovu nasljedniku Šimonu Kožičiću Benji nisu Turci dali mira ni u Vinodolu, nego je stekao “hižu svoga prebivanja” u Rijeci. U toj prognaničkoj stisci stvara on veličanstveni projekt kako bi spasio za buduće naraštaje što više od vjerske i kulturne baštine hrvatskoga kršćanskog naroda, “da i nas ne okrivet iž e po nas budut”, kako on sam piše. Ta poruka velikog biskupa i rodoljuba u čas kada su od Hrvatske ostale samo “reliquae reliquiarum” (ostaci ostataka), treba i u nama probuditi osjećaj prema onima koji će na ovom hrvatskom prostoru živjeti nakon nas. Kalež iz kojega je Kožičić misio, a našao ga je u Brinju, i koji je poslije odnio u rodni Zadar, nalazi se danas na dan utemeljenja Gospićko-senjske biskupije, na ovom oltaru.
U vrijeme kada je Kožičić spašavao tiskanjem “slavu Hrvatske”, Lika i Krbava bile su već pod Turcima. ostat će pod njima sve do vremena oca novovjeke Like popa Marka Mesića. Marko je bio počeo obnavljati oštećenu pavlinsku crkvu u Brinju, ali se posao previše otezao jer je često odlazio s vojskom u Liku i oslobađao komad po komad njezina područja. Neki su mu prigovarali što ne dovršuje obnovu zidova brinjske crkve. Na to on odgovara upravo na današnji dan, na 25. srpnja 1689: “mislim u utorak pojti u Liku… Ovo je crikva živa kamo ja idem i potribuje okolo onih duš truditi se!” Ono što je Marka privlačilo u ove krajeve nisu bile sređene prilike te miran i spokojan život, nego upravo nesređene prilike i naporan rad oko njihova sređivanja.
Tako smo s Markom došli do ovoga moga utorka, 25. srpnja 2000. godine kada ja službeno preuzimam zadaću da gradim ovdje Crkvu živu, te da se brinem okolo ovih duš.
Crkva u Hrvata na čelu sa svojim biskupima odlučila je da i danas “potribuje pojti u Liku” sa svojom najjačom institucijom – s biskupijom. mnogo toga ovdje još nije uređeno i sređeno: tu je osiromašeni i malobrojni narod, slabi gospodarstveni uvjeti, porušeni obiteljski i crkveni objekti, poremećeni odnosi između Srba (pravoslavaca) i Hrvata (katolika), nerazriješeno pitanje izbjeglih Hrvata iz Bosne. Očekujemo s pravom da će i državna vlast shvatiti da i ona treba “pojti u Liku” s još jačim institucijama od ovih današnjih, i nikako dopustiti da ovo područje postane rubno u nekim novim upravnim podjelama. Treba naći načina da se pođe u ovo područje “od posebne državne skrbi” iako su nepovoljne okolnosti okolnosti za profitabilne organizacije.
Razmišljajući o programu rada novoosnovane biskupije pale su mi na pamet riječi proroka Izaije koji daje zadatak izraelskim vođama: “kidati okove nepravedne,… podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola i ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi… Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruh gladnome, nasitiš li potlačenoga, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati” (Iz 58, 6-10). Izdvojio bih ovdje (1) gladne i beskućnike, (2) ispružen (prijeteći) prst i (3) one koji su tvoje krvi.
1. Što se tiče gladnih i beskućnika, jasno je da je to briga ne samo državnih nego i crkvenih ustanova. Ne bih ni s ovog mjesta uvjeravao kako je njihov položaj težak, nego kako je potrebno i u tim prilikama okretati svoj pogled prema svjetlu, okoristiti se svakom prilikom da se taj položaj olakša. Ne predati se i ne propuštati stihiji.
Svoj odgovor dao bih kroz primjer svoje tetke iz Slunja. Kad god sam je posjećivao uvijek je ona osjećala potrebu da mi nešto daruje od onoga što je svojim radom stekla i napravila; i to je rado učinila. U izbjeglištvu 1991. otišla je kao i drugi s torbom u ruci, i to je bilo sve. Teško se privikavala na sjedenje pod tuđim krovom i čekanje pomoći od drugih. Borila se da spasi svoje radne navike i u tome uspjela, iako nekog materijalnog učinka to nije donosilo. Kad sam joj jednom nešto donio iz karitasa, rado je to primila, ali me na rastanku tugaljivo pogledala i zapitala: a što bih ja mogla dati tebi od našeg karitasa? Teško joj je bilo što mi nije mogla pokloniti nešto od onoga što je svojim radom stekla i napravila. Čim se pružila prilika da se vrati na svoje, da može na svome raditi i stjecati, ubrzo je ona ponovno mogla od toga darivati. Veliki kapital predstavljale su spašene radne navike.
Područje nove biskupije bilo je nekada i demografski, i gospodarstveno, i kulturno, i vjerski veoma bogato. Ono to već dulje vremena nije takvo; ono je previše okrenuto prema u pravcu traženja pomoći izvana. Mi smo i u ovoj proslavi stavili naglasak na dobročinitelje. Bit će potrebno i riječju i perom tumačiti mnogima kako nam je potrebna njihova ruka pomoćnica. Ali pored toga trebat ćemo uložiti sve svoje umne i fizičke snage kako bismo dorasli do toga da možemo ne samo steći što je potrebno nama ovdje, nego da i drugi, naš bližnji, može računati s našom rukom pomoćnicom kada se nađe u potrebi. Tu ne mislim samo na materijalnu pomoć, nego i na pomoć u svećenicima i redovnicima. To je pravi karitas. Ratne i poratne neprilike iskrivile su taj pojam, kao da karitas znači čekanje i primanje pomoći sa strane, a ne dijeljenje onog što imaš sa svojim bližnjim u potrebi.
2. Onaj Izaijin ispruženi prijeteći prst mi smo ovdje pretvorili u tri prsta s jedne, a dva s druge strane. Ako su oni postali simboli vjere i pobjede, treba te simbole očistiti od bezbožne besjede koja je usmjerena protiv drugih i drugačijih. Psiholozi kažu da je sanjanje u bojama izraz duševnog zdravlja; i ovdje trebamo misliti u bojama, a ne u crno-bijeloj tehnici.
Ne valja ako Hrvati na Srbe gledaju samo kroz onu skupinu ljudi koja već dulje djeluje na ovim prostorima, koja je u novije vrijeme tjerala Hrvate s njihovih ognjišta, koja je sustavno i ciljano rušila i palila njihove svetinje i simbole. Širi pogled otkrit će mnogo plemenitoga i prijateljski naklonjenoga u susjedu Srbinu i pravoslavcu.
Ne valja ako Srbi na Hrvate gledaju samo kroz prizmu nepravdi i stradanja kojima su bili izloženi u drugome svjetskom ratu.
Dajmo jedni drugima iskreni prijateljski mig da ćemo se ubuduće svojski truditi kako bismo u miru živjeli u zajedničkoj nam domovini Hrvatskoj. Mjesto da se trudimo kako bismo za to okrivili onu drugu stranu, bolje ćemo učiniti ako se u duhu proroka našeg vremena Ivana Pavla II. zapitamo nismo li i sami svojim postupcima takva neprijateljstva pothranjivali i budili?
3. Ne skrivati se pred onim tko je tvoje krvi, poručuje Izaija. Na području Gospićko-senjske biskupije nalazi se dosta Hrvata katolika koji su protjerani s ognjišta u Bosni. Obišao sam ih i razgovarao s njima i njihovim predstavnicima. Svima nam je poznato s kakvim se oni teškoćama bore. Nije lako živjeti pod krovom za koji ne znaš dokle će te štiti, prekoračivati prag svog boravišta, a ne znaš dokle ćeš to smjeti, sijati po zemlji, a ne znaš hoćeš li smjeti ubirati plodove. Može li se reći da za njih na najnenaseljenijem prostoru Hrvatske nema mjesta? Imamo li pravo skrivati se pred njihovim problemima, smijemo li se kriti pred onim koji je naše krvi? Ne držim ovdje nikome lekciju, nego i crkvenim i državnim ustanovama skrećem pozornost na taj još neriješeni problem ovog područja i Gospićko-senjske biskupije. Oni su i na ovom slavlju zastupljeni u velikom broju. Od srca ih pozdravljam i obećavam im ne samo da se neću skrivati, nego ću se izložiti za rješenje njihovih teškoća i za njihov ostanak na području slabo naseljene Gospićko-senjske biskupije.
Htio bih na kraju reći da ću svim silama nastojati da zažive u novoj Biskupiji tzv. koncilske strukture, tj. da na razini Biskupije važnu ulogu imaju vijeća: prezbitersko, laičko i pastoralno; da na razini župa ne samo da postoji nego u duhu koncila da proradi župno pastoralno vijeće. neka svi župnici već sada znaju da će jedno od prvih mojih pitanja biti: “kako radi župno pastoralno vijeće?” Trebamo svi poraditi na osnivanju katoličkih udruženja. Već smo u tome nešto učinili, ali to je premalo za ono što bi trebalo.
Završit ću riječima Marka Mesića koje je on na današnji dan 1689. zapisao: “mislim u utorak pojti u Liku. Ovo je crikva živa kamo ja idem i potribuje okolo onih duš truditi se!” Na taj put krećem s vjerom Svetog Oca Ivana Pavla II. koji je htio da priprava za ovu jubilejsku godinu bude u znaku Presvetog Trojstva, i s vjerom kakvu je imala moja majka kada je prije svakog posla stavila na sebe križ i rekla: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!

GOVOR APOSTOLSKOG NUNCIJA U RH NADBISKUPA GIULIJA EINAUDIJA

Draga braćo i sestre, ugodna mi je dužnost i osobita čast i radost na ovoj svečanoj uspostavi Gospićko-senjske biskupije u Gospiću i ustoličenja prvoga gospićko-senjskog biskupa preuzvišenog mons. Mile Bogovića, prenijeti očinske pozdrave i apostolski blagoslov Svetog Oca Ivana Pavla II. subraći u biskupstvu, svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, predstavnicima vlasti, vjernicima koji u ovako lijepom broju sudjeluju u ovoj značajnoj svečanosti i cijeloj novoosnovanoj Gospićko-senjskoj biskupiji.
Svima vam je poznato da je Sveta Stolica, na prijedlog Hrvatske biskupske konferencije donijela odluku da se na teritoriju Riječko-senjske biskupije osnuje nova biskupija za područje Like radi boljeg i uspješnijeg pastoralnog djelovanja.
Mi danas sudjelujemo u ostvarenju te odluke i molimo zagovor apostola Jakova, čiji blagdan danas slavimo da ova mlada biskupija raste i razvija se na dobrobit svih stanovnika ovih područja, a osobito da bude jamstvo dubljeg življenja vjere, te da vjernici, koji sa svojim biskupom, svećenicima, redovnicima i redovnicama sačinjavaju ovu novu crkvenu pokrajinu dožive ovaj događaj kao izraz ljubavi Crkve prema njima.
Dragi preuzvišeni biskupe Mile Bogoviću: čestitam Vama i svima koji su od danas povjereni Vašoj pastirskoj brizi, ovaj veliki dan i želim obilje Božje pomoći i milosti u vođenju i upravljanju nove biskupije. A vas dragi svećenici, redovnici, redovnice i vjernici pozivam u ime Svetog Oca da svako prema svome, zvanju i poslanju surađuje s biskupom u njegovoj apostolskoj službi, jer razvoj rast i napredak ove mlade crkvene pokrajine najviše će ovisiti o vama koji ovdje živite. Uvjeren sam da vas veseli i raduje briga Svetog Oca, Svete Stolice i mjesne Crkve u Hrvatskoj za vaš što intenzivniji vjerski život, pa vam od srca želim da u odgovornosti, svi zajedno, ponesete i dijelite radosti i uspjehe, kao i poteškoće koje ćete susretati u izgradnji pravog zajedništva koje je preduvjet za procvat vaše nove biskupije, čiji su temelji vaša čvrsta vjera, postojana nada i istinska ljubav prema Bogu i svakom čovjeku.

GOVOR PREDSJEDNIKA HBK ZAGREBAČKOG NADBISKUPA JOSIPA BOZANIĆA

Izvršenjem bule Ivana Pavla II. “Ad Christifidelium spirituali bono” od 25. svibnja ove godine, danas na blagdan sv. Jakova apostola godine 2000. Velikoga Isusova jubileja, Katolička crkva u Hrvatskoj bogatija je za još jednu biskupiju.
Sada Hrvatska biskupska konferencija ima 15 dijecezanski jedinica: i to 14 biskupija te jedan Vojni ordinarijat. Između njih su četiri nadbiskupije, od kojih metropolitske stolice te jedna biskupija grčko-katoličkog obreda. U ime Hrvatske biskupske konferencije ističem radost zbog uspostave Gospićko-senjske biskupije i čestitke prvome pastiru nove biskupije mons. dr. Mili Bogoviću.
Nova biskupija, u kojoj nastavlja svoj povijesni kontinuitet drevna Senjska biskupija, dobila je veći dio područja nekoć slavne biskupije krbavske ili modruške. A novo biskupsko sjedište u gradu Gospiću doziva nam u sjećanje davna nastojanja i pokušaje kneza Sigismunda Frankopana koji je u ona neizvjesna vremena 15. stoljeća želio imati biskupa u Lici.
S uspostavom samostalne i međunarodno priznate Hrvatske države Sveta Stolica i hrvatski Episkopat poradili su na reorganizaciji crkvenog ustroja u našoj Domovini. U tome vidu je, i velikom zaslugom nedavno preminulog riječko-senjskog nadbiskupa metropolite mons. dr. Antona Tamaruta, na dijelu područja dosadašnje prostrane Riječko-senjske nadbiskupije utemeljena nova biskupija kao sufraganska riječkoj metropolitskoj stolici.
Ovim Katolička crkva u Hrvatskoj na sebi svojstven način daje veliki poticaj i doprinos sveukupnom životu vjernika i građana: Like i Korduna, Senjskog primorja i Ogulinskog kraja.
Novoj biskupiji i ovom dijelu naše hrvatske Domovine želimo obilje blagoslova Boga Životvorca, i sretnija vremena trećeg tisućljeća.
Neka biskupa gospićko-senjske Crkve, njegov kler, redovništvo i čitav Božji narod vazda prati nebeski zagovor Gospe od Navještenja, krbavskog sv. Jakova Apostola, senjskog sv. Jurja Mučenika, modruškog sv. Marka Evanđeliste, te bl. Alojzija Stepinca, nekoć metropolite i ovog dijela naše Crkve.