Propovijed zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića

Dragi vjernici, dragi djelatnici i štićenici našega Caritasa!

Sabrani smo večeras za euharistijskim stolom s kojega su bezbrojni kršćani tijekom vjekova crpili snagu i svjetlo za svoju karitativnu djelatnost. Želimo prije svega zahvaliti Bogu za kruh života kojim nas hrani, za njegovu ljubav iskazanu u Isusu Kristu, a po njemu u svakom bratu čovjeku. Ujedno ovom euharistijskom žrtvom zahvaljujemo za rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije koji obilježava sedamdesetu godišnjicu svoga institucionalnog djelovanja. Caritas, kao nezaobilazni dio pastoralnog djelovanja Katoličke crkve i kršćanskoga svjedočenja, trajno je obilježje crkvenog ovozemaljskog hoda.

U ustanovu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije duboko je utkan karitativni rad blaženog Alojzija Stepinca. Već kao mladi svećenik, a kasnije nadbiskup, uočavao je teške društvene pojave u susretima s tjelesnom i duhovnom bijedom ljudi. Upravo na njegov poticaj nadbiskup Antun Bauer je 25. studenoga 1931. godine osnovao Caritas nadbiskupije Zagrebačke sa svrhom da se širi i jača djelotvorna ljubav prema bližnjemu. A 20. listopada 1933. godine nadbiskup Bauer proglasio je «Statut za karitativni rad u nadbiskupiji Zagrebačkoj». Statutom su obuhvaćena sva dotadanja karitativna društva i predviđena osnivanja novih.

Drugi svjetski rat je dodatno pogoršao teške socijalne prilike, pa je nadbiskup Stepinac neumorno poticao vjernike na karitativno djelovanje. Tada su se u karitativnu djelatnost uključivali mnogi laici, ne samo novčanom pomoću već i svojim radom te prihvaćanjem izbjeglica.

Nadbiskup je Stepinac osobito bdio nad radom Caritasa u vrijeme rata. Siromasi i potrebni dolazili su mu znajući da neće otići praznih ruku ili žalosne duše. Pomagao je svima bez razlike. Uvijek spreman na odricanje, darivao je sve do osobnih stvari. A pouzdanje u snagu ljubavi crpio je iz kršćanstva koje nikada ne zdvaja već u svim situacijama u bližnjemu prepoznaje brata.

Sam je Stepinac u tešku hrvatsku povijest utisnuo svoj lik poput metafore patnika koji svjesno sudjeluje u djelu otkupljenja. On je zraka svjetla na tragične događaje koji su pratili Katoličku crkvu i hrvatski narod u prošlom stoljeću.

I ova Katedrala koja čuva njegove posmrtne ostatke, svjedoči brojne nastupe, govore i poticaje koji odišu kršćanskom ljubavlju. Upozoravao je, među ostalim, da se karitativna djelatnost ne ograničava samo na dijeljenje milodara, već svojom dosjetljivošću uočava i ublažava svekoliku bijedu čovječanstva koja je često više duhovna nego materijalna. Caritas je pozvan ublažiti bijedu, otrti suzu, pohoditi bolesnika, uputiti onoga koji ide stranputicom. Takvu ulogu kršćanske ljubavi u Crkvi svjedoči nam povijest kršćanstva sve od prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu.

Obilježavajući sedamdesetu obljetnicu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije danas kad se teške socijalne prilike pojedinaca i skupina žele prešutjeti ili podcijeniti, dozivljemo u pamet riječi psalma: «Blago onome koji misli na uboga i slaba. U dan nevolje Jahve će ga spasiti!» (Ps 41,1), ili još snažnije riječi Isusove: «Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!» (Mt 25,40).

Kako se Božja ljubav često očituje na čovjeku neshvatljiv način – kroz patnju i križ – potrebno je u njoj prepoznati siguran znak po kojem nas Gospodin vodi k vječnom blaženstvu, onim putem kojim je i sam prošao. Patnja koja nije povezana s Kristom nema posvećujuću moć, naprotiv često baca u ogorčenje i mržnju, dok patnja sjedinjena s Kristom patnikom rađa mirom i konačno blaženim životom u nebu.

Patnja, sama po sebi, nikoga nije učinila boljim. Produhovljena patnja pronalazi oslonac u Otkupitelju na križu, koji je vjesnik nade i dokaz neopozive ljubavi Božje. U protivnom, ona se pretvara u gorčinu koja truje i zatvara vrata blagoslova. Prihvaćena patnja, sjedinjena s Kristom postaje blagoslovom. U Isusovoj patnji, u križu – znaku sramote, dogodila se preobrazba ove stvarnosti, patnja je postala – svetim znakom. Takva patnja postaje ne samo podnosiva, već dobiva neizrecivu vrijednost.

Isus nam je na Kalvariji objavio puni značaj ljubavi koja po svojoj naravi ima socijalno obilježje. Ona je u sebi poziv na služenje, na darivanje, ona se prigiba nad čovjekom tražeći načina da bude korisna. Pod križem ona je dosegla svoj vrhunac, svoj najveći sjaj. U riječima «Ženo, evo ti sina», Isus je izrazio širi odnos prema čovječanstvu, naglasivši da je Marija Majka svih ljudi, kao što je i on Spasitelj cijeloga čovječanstva. Povjeravajući Mariju i Ivana uzajamnoj skrbi, Krist je povjerio i nas jedne drugima da u međusobnoj ljubavi imamo osjećaja za patnje i stradanja bližnjega. Ovakvu ljubav i ovakvo predanje želim svim djelatnicima Caritasa, kao i svima koji kucaju na vrata milosrđa.

Djelovanje našega Caritasa danas potvrđuje važnost kršćanske ljubavi u poslanju Crkve. U mentalitetu današnjeg potrošačkog društva koje potrebe pojedinca podcjenjuje ili prenaglašuje, sve je više nesretnih i nezadovoljnih ljudi, nezadovoljnih samima sobom i svime oko sebe. S druge strane, potrebno je suprotstavljati se individualizmu koji ljude zatvara u sebičnost i samodostatnost.

Kršćanin je pozvan boreći se za vlastita prava, voditi računa i o drugome. Tako, svaki muškarac i žena trebaju postati izvorom dobra, hrabro preuzimajući na sebe odgovornost za cjelokupno društvo. Rijetko su kada u povijesti nevini trpjeli kao danas. A najveća je nepravda oduzeti čovjeku pravo da svojim radom održava vlastiti život i uzdržava obitelj. A koliki su upravo u tome prikraćeni!? U tom smislu rad je našega Caritasa prepoznatljiv. Brinući se ponajprije za napuštenu djecu, on u svoju skrb uzima obitelji s brojnom djecom, ne zanemarujući i druge oblike ljudske nevolje.

Danas je sedamdeseta obljetnica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije obilježena možemo reći Bauerovim i Stepinčevim Statutom iz 1933. Pozivam sve djelatnike našega Caritasa, zatim župnike te članove župnih pastoralnih vijeća diljem naše Nadbiskupije da taj Statut ponovno uzmu u svoje ruke. Njegov duh koji je potrebno primijeniti na nove prilike toliko je aktualan da osjećamo kako je potrebno još puno nastojanja oko njegova ostvarenja. U tom vidu ide i akcija obnavljanje ili uspostavljanja župskih Caritasa koja je u toku po našim dekanatima.

Briga za duhovnu dimenziju čovjeka, osobitost je Caritasovih djelatnika koji po svojim dragovoljcima ulaze u obitelji, bolnice, staračke domove, zajednice ovisnika te posjećuju stare i nemoćne pojedince. Uz organiziranu skrb za potrebne, Caritas uvijek traži nove načine kako činiti još više dobra po uzoru na Krista. Pri tome treba čuvati, a nerijetko i braniti svijest da je svaki čovjek brat i sestra Krista Gospodina s neotuđivim ljudskim dostojanstvom. S takvim nastojanjima Caritas Zagrebačke nadbiskupije ispisuje svijetle stranice hrvatske povijesti.

Ovom prilikom želim posebno zahvaliti Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, a posebno ravnateljici našega Caritasa gospođi Jeleni Brajša. Po svom dugogodišnjem radu u teškim vremenima ona je postala na neki način raspoznatljivi znak našega Caritasa u domovini i svijetu. Neka ju milosrdni Otac posebno blagoslovi i podrži u toj važnoj misiji naše Crkve. Odajem priznanje predsjedniku našega Caritasa preč. Tomi Petriću te svim djelatnicima, koji svojim radom svjedoče neizbrisivo obilježje karitativne naravi Crkve. Zahvaljujem dobrotvorima našega Caritasa, osobito onima koji su omogućili djelovanje našega Caritasa u teškim ratnim vremenima. Potičem sva nastojanja kojima Caritas po svojim djelatnicima i dragovoljcima, pomaže ljudima gledajući u njima sliku Krista patnika, ne tražeći ljudsku plaću za učinjeno. Stoga, zahvalimo Bogu koji i danas po Kristu naviješta Evanđelje siromasima. Amen.