Propovijed zagrebačkog nadbiskupa Velikog Kancelara KBF-a Josipa Bozanića

Dragi studentice i studenti!
Poštovana rektorice, cijenjeni profesori i djelatnici Sveučilišta u Zagrebu!
Draga braćo i sestre!

«Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?» (Lk 10, 25). Izgleda da je to pitanje bilo u starini češće postavljano negoli danas. Ipak, možemo se složiti da ljudi svakoga vremena traže u konačnici baš život koji nema kraja. Tim se pitanjem neki čovjek, zakonoznanac, obraća Isusu, ali ne zato što ne zna odgovor, već zato da bi ga stavio na kušnju i s njim raspravljao. Isus mu odmah ne daje odgovor, već ga pita što piše u Zakonu? Taj čovjek jer je zakonoznanac daje odmah i odgovor da treba ljubiti Boga i bližnjega. I Isus ne traži više. Kaže mu da baš to treba činiti.

Ali čovjek ne odustaje i pita dalje: «A tko je moj bližnji?» (Lk 10,29). Isus nije posegnuo za nekom definicijom osobe, nije iz riznice ljudskih teorijskih spoznaja izvukao sustavno promišljanje, već kao odgovor nudi jednostavnu pripovijest koja ne ostavlja ravnodušnim, ni slušatelje nekada, niti nas danas u Zagrebačkoj prvostolnici u kojoj se okupila zajednica pretežno mlade Crkve našega Grada, Crkve koja živi i djeluje na Sveučilištu.

Naslijeđena međusobna netrpeljivost Židova i Samarijanaca sprječavala ih je u međusobnu druženju pa i u govoru o ljubavi. Tko bi se od Židova družio sa Samarijancima bio je smatran otpadnikom. No u Isusovu primjeru, čovjek koji čini dobro upravo je Samarijanac. Isus kao primjer ljubavi nije spomenuo ni svećenika ni levita, već #!nepodnošljiva stranca#!.

Isus zakonoznanca dovodi na polje zbilje: «Dobro si odgovorio. Idi pa i ti čini tako!» (Lk 10, 37). Drugim riječima, ovdje nije u pitanju dugo razglabanje, pretjerana rasprava o pitanju koje predobro poznaješ. Nedostaje ti jedno: prevesti, pretvoriti znanje u djelo. Krista zamara spoznaja koja ne postaje konkretizirana ljubav. Isus pripoviješću o milosrdnome Samarijancu okreće postavku problema, jer problem nije tko je bližnji, već tko je sebe učinio bližnjim drugomu čovjeku. Ne bismo smjeli previdjeti dva imperativa u ovomu evanđelju, a to su idi i čini.

Postupak Samarijanca suprotan je držanju svećenika i levita. Neka vrsta religijskih profesionalaca vide unesrećena i ranjena čovjeka kao što ga vidi i Samaraijanac. Zajedničko im je vidjeti, a razlika među njima jest #!imati sućuti#!. Svećenik i levit došli su do cilja svojega puta, ali su promašili susret, što je istinski cilj svakoga puta. Samarijanac je napravio tek nekoliko koraka, ali u pravome smjeru.

Zakonoznanac želi definirati bližnjega, da bi mogao nadzirati situaciju i umiriti savjest. Misli poglavito na sebe i želi osigurati vječni život: dokle je obvezan; gdje i kada prestaje dužnost? Isus izbjegava definiciju. Njemu nije stalo do toga da smiri, već da uznemiri savjesti. Nadalje, bližnji nije #!gotov proizvod#!. Nekoga treba učiniti svojim bližnjim, odnosno nekoga ili nekomu se približiti. Jer bližnji je uvijek daleko; daleko od naših putova, interesa, simpatija, ideja i ukusa. Bližnji je udaljen, antipatičan, ponekad zloban, prepotentan, nezahvalan… Bližnji izaziva, ne izabiremo ga, nadilazi definicije…

Isus zakonoznancu kaže da mu je polazište pogrešno. On polazi od sebe, a treba poći od drugoga. Pogled nevoljnika kojega su napali razbojnici znatno je drukčiji od akademskoga pitanja o bližnjemu. Isusu glavni problem nije zakonoznanac, već oni koji trpe. Sve je to ispripovijedio da bismo u njemu prepoznali Samarijanca koji se sagnuo nad čovjeka i vratio mu ljudsko lice. Beskorisno je slijediti postupke ovoga svećenika i ovoga levita, premda žele ostaviti dojam da posjeduju istinu. Ljubav nose jednostavna, vjerodostojna djela iz kojih je svima očito gdje se nalazi istina.

Zašto je večeras tu pripovijest Isus izgovorio nama okupljenima na slavlje prigodom početka nove akademske godine? Ovdje smo kao Crkva i to kao Crkva u hodu koja je svjesna da se na njezinim putovima oduvijek nalazi bezbroj ljudi koji očekuju da zastanemo i povijemo rane. I sveučilišta koja je osnivala Crkva nisu nastajala radi uzvisivanja ljudskoga uma, već radi tih ljudi kojima je pomoć bližnjih neophodna.

Iako se sveučilišno obzorje proširilo i raslojilo, ono za Crkvu, dakle za zajednicu vjernikā, osobito vjernika studenata i vjernika profesora ostaje važnim područjem rada. Kako u prošlosti, tako i danas sveučilišta su mjesta gdje se uzajamno oblikuju znanost, kultura i društvo. Papa Ivana Pavao II. u postsinodskoj pobudnici Ecclesia in Europa naglašava važnost sveučilištā te kaže: «Osobito priznanje zaslužuje prinos kršćana koji vode istraživanja i poučavaju na sveučilištima: svojim #!služenjem misli#! oni mladim naraštajima prenose vrijednosti kulturne baštine obogaćivane dvotisućljetnim humanističkim i kršćanskim iskustvom» (br. 59).

U mnogim su krajevima sveučilišta mjesta specijalističkih istraživanja koja – kao što to pokazuju najnoviji razvojni putovi koji se tiču biologije i genetike – sa sobom donose mnoštvo mogućnosti ali i opasnosti. Te i ine znanosti pokazuju da se valja suočiti s temeljnim pitanjima ljudskoga življenja. Jesmo li uistinu dalje od pitanja zakonoznanca: Tko je moj bližnji? Teško je govoriti o bližnjemu bez govora o odnosu čovjeka i Boga. Je li znanost uistinu odgovorila na pitanja: tko je čovjek i tko je Bog, da bi mogla govoriti o bližnjemu? Ne izgleda li nam prečesto da danas još nismo došli niti do toga pitanja zakonoznanca? Nismo li svjedoci da puno ljudi koji rade i na akademskome području sebi ne postavlja pitanje o svrsi i učincima svoga rada?

Svaki takav razvojni put izazov je za vjernika i za Crkvu. Dinamična promjena društva i ustrojbena preobrazba unutar samih znanostī, koja je u tijeku, u istraživanjima i u stjecanju znanja određuje zadaću ponovne vjerničke prisutnosti unutar sveučilišta. Ponovno se vraćam na Isusovu prispodobu. Oni koji su prošli mimo unesrećena čovjeka nisu imali otvorenosti za susret, a u sveučilišnome ozračju ono što je uistinu uvjerljivo jest sposobnost za susret i dijalog. I premda je povijest bila opterećena nerazumijevanjem između vjere i znanosti, od čega još osjećamo bolne posljedice, danas su sporna pitanja otklonjena. Od strane znanosti izostao je sveobuhvatni optimizam, prema kojemu bi ljudski um bio samodostatan u tumačenju i izgradnji svijeta, jer su ograničenja i opasnosti nama danas puno bliže negoli prethodnim naraštajima. Od strane Crkve i vjernikā sve je jasnijim postao red spoznaje vlastit razumu kao i stanovita autonomija i sloboda znanosti. U enciklici Fides et ratio papa Ivan Pavao II. piše da su vjera i razum «poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine» (Proslov).

Ne smijemo prešutjeti da je iz kršćanstva i iz teologije proizišlo mnoštvo preduvjeta za razvoj suvremene znanosti i društva općenito; korijeni demokracije, temelji pravnih sustava i ponajprije postulat dostojanstva ljudske osobe. Stoga društvo koje želi shvatiti samo sebe i doživjeti preobrazbu mora nužno poznavati svoje izvorište. Zbog toga i kršćanstvo i vjera, osobito pomoću teologije imaju svoju zadaću analize i konstruktivne kritike ideologija u svim područjima, posebice danas nihilizma na filozofskom području, relativizma na spoznajnom i ćudorednom području, pragmatizma pa čak i ciničnog hedonizma u svagdanjem življenju (usp. EIE, br. 9).

Crkva se ne ograničuje na pojedine krajeve i narode, jer je ona sveopća u svojemu temelju. Ona ne smije zanemariti niti jednoga Samarijanca, čovjeka koji ne pripada #!našoj skupini#!. Govor o sveopćemu nalazi se i u sve-učilištu. Sveučilište je dio europskoga identiteta. Nije li govor o #!Bolonjskome procesu#! danas usporediv sa srednjovjekovnim #!bolonjskim#! ili #!pariškim#! procesom? Ne želimo li i danas da postoji sasvim normalna razmjena profesorā i studenatā, slična onoj između sveučilišta u Bologni, Parizu, Oxfordu? Bilo bi neoprezno pritom zaboraviti kolika im je bila sraštenost s crkvenim katoličkim univerzalizmom. No, ni tada ni danas kršćansko razmišljanje nije usmjereno prema ponavljanju povijesnih modela radi njih samih, već radi čovjeka na putu kojim mi prolazimo. Kršćanstvo je uvijek željelo slijediti Krista, vidljiva u onome tko govori jezik ljubavi, makar on za neke bio i stranac, jer kršćanstvo ne poznaje čovjeka-stranca.

Otvorenost i susretljivost u prostoru sveučilišta jest večerašnja karika s Isusovom pripovijesti. Pred nas je stavljena sposobnost i raspoloživost učenja od drugih, kritičko usvajanje tuđih spoznaja i iskustava. Ali, europskome identitetu pripada i svijest o vlastitu izvorištu. Zato zbunjuje činjenica da se i ovih dana još uvijek u raspravama o europskome ustavu izbjegava prepoznavanje kršćanske baštine u Europi. Zgodno je primijećeno: «Ako zvonici i katedrale, izgrađene u Europi tijekom stoljećā budu samo privlačni motivi za razglednice, mladi ovoga Starog kontinenta, koji je vjekovima bio žarište svjetskih kulturalnih i političkih događanja, bit će u svojoj ljudskosti uvelike osiromašeni.» (Kard. G. B. Re, 24. travnja 2002). U složenome procesu ujedinjavanja Europe i zajedničkoga približavanja, gdje i Hrvatska vidi svoje mjesto, čini mi se da baš sveučilište ima ulogu upozoravanja na put, neku vrstu uloge savjesti društava u kojima djeluju.

Na sveučilištima živi svijest da je Europa kontinent sa svojim etičkim, kulturalnim i duhovnim vrijednostima. Sveučilišta nisu samo mjesta pružanja istraživačkih usluga ili agencije za zadovoljavanje potreba gospodarskoga rasta. Sveučilišta su mjesto duha i traženja istine. Vraćam se na Papinu misao: “Marginalizacija religijā koje su doprinijele i doprinose kulturi i humanizmu, kojima se s pravom Europa ponosi, istodobno je nepravda i zauzimanje pogrešnoga gledišta.” (Govor diplomatskomu zboru, L#!Osservatore Romano, 11. siječnja 2002.) Europa je na toj kušnji da zanemari istinu svoje povijesti i svojih izvorišta, Hrvatska također, a Sveučilište u Zagrebu na kojemu studira i radi toliko katolika uistinu danas u našoj Domovini može biti savjest ovoga društva koje po mnogo čemu nije prostor susreta i zajedništva, uočavanja potreba i uvažavanje drugoga.

Tko je moj bližnji? Pitao je Isusa zakonoznanac, a on mu je rekao kako se postaje bližnjim. Molimo Duha Svetoga da nam pomogne svojom prisutnošću zadobiti ispravan pogled i hrabrost zaustaviti se, da tražeći istinu, ne zaobiđemo baš to što tražimo – istinu.

Na početku akademske godine vas, poštovani profesori želim ohrabriti da ustajete u svom uzvišenom poslanju noseći svjetlo istine mladim naraštajima, a vas dragi studenti želim potaknuti da trudom oplodite svoje talente, a svima želim da surađujete u trajnom unapređivanju života i ljudskoga dostojanstva.

Marija, Majka Mudrosti, neka uvijek bdije nad vama, a Božji blagoslov neka vas stalno prati u akademskoj godini koju započinjete. Amen.