Proroci života i ljubavi

“Gospodine, kome da idemo?
Ti imaš riječi života vječnoga” (Iv 6,68).

Predraga mladeži!

1. “Čeznem vidjeti vas da vam predam nešto dara duhovnoga, te se ojačate, zapravo – da se zajedno s vama obodrim po zajedničkoj vjeri, vašoj i mojoj” (Rim 1,11-12).
Riječi apostola Pavla rimskim kršćanima sažimlju osjećaj kojim se obraćam svima vama, započinjući pripravu za XI. svjetski dan mladih.
Doista, s jednakom željom da vas susretnem, dolazim k vama mišlju, u svaki ugao planeta, tamo gdje se sučeljavate sa snažnom, svakodnevnom životnom avanturom: u svojim obiteljima, mjestima učenja i rada, u zajednicama gdje se sabirete da bi slušali riječ Gospodnju i otvorili mu srce u molitvi.
Moj se pogled obraća osobito mladima koji su osobno uključeni u premnoge drame koje još razdiru čovječanstvo: onima koji trpe zbog rata, nasilja, gladi i bijede i koji nastavljaju patnju Krista koji je po svojoj muci bliz čovjeku pritisnutom teretom boli i nepravde.
Svjetski dan mladih, kako je to već uobičajeno, održat će se 1996. u biskupijskim zajednicama, u očekivanju sljedećega svjetskog susreta koji će se 1997. g. održati u Parizu.

2. Već smo na putu prema Velikom jubileju 2000, susretu za koji sam apostolskim pismom Tertio millennio adveniente pozvao cijelu Crkvu da se pripravi obraćenjem srca i života.
I vas već sada molim da započnete tu pripravu s istim duhom i istim nakanama. Povjeravam vam nacrt djelovanja, koji će, utemeljen na evanđeoskim riječima i u skladu s temama koje su za svaku godinu predložene cijeloj Crkvi, biti nit vodilja sljedećih Svjetskih dana:
Godina 1997: “Učitelju, gdje stanuješ? Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,38-39).
Godina 1998: “Duh Sveti poučavat će vas o svemu” (Iv 14,26).
Godina 1999: “Otac vas ljubi” (Iv 16,27).
Godina 2000: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14).

3. Vama, mladi, upravljam poseban poziv da gledate prema vremenskoj granici godine 2000, sjećajući se da “budućnost svijeta i Crkve pripada mladim naraštajima, koji će, rođeni u ovom stoljeću, biti zreli u budućem, prvom u novom tisućljeću… Ako (mladi) budu znali slijediti put koji Krist pokazuje, imat će radost da dadnu vlastiti doprinos njegovoj prisutnosti u idućem stoljeću” (Tertio millennio adveniente,58).
U hodu približavanja Velikom jubileju neka vas prati koncilska konstitucija Gaudium et spes, koju namjeravam ponovno predati svima vama, kao što sam to već učinio vašim vršnjacima europskog kontinenta, u Loretu, prošloga rujna: to je “dragocjen i uvijek mlad dokument. Iznova ga pažljivo pročitajte. U njemu ćete naći svjetlo za otkrivanje svog poziva muškaraca i žena, pozvani da živite u ovo čudesno i istodobno dramatično doba, kao tkalci bratstva i graditelji mira” (Angelus, 10. rujna 1995).

4. “Gospodine, kome da idemo?” Svrha i usmjerenje našega života jest On, Krist, koji nas čeka – svakoga pojedinačno i sve zajedno – onkraj vremenskih granica u zagrljaj vječnoga Boga koji nas ljubi.
Ali ako je vječnost naš obzor, kao ljudi gladnih Istine i žednih sreće, povijest je pozornica naše svakodnevne odgovornosti. Vjera nas uči da je čovjekova sudbina zapisana u srcu i pameti Boga koji upravlja usudima povijesti. Ona nas također uči da Bog našim rukama već ovdje dolje povjerava zadaću izgradnje tog “Kraljevstva Božjeg” kojeg je Sin došao navijestiti i koje će postići svoje ispunjenje na kraju vremena.
Dužnost nam je, dakle, živjeti u povijesti, uz bok s našim suvremenicima, dijeleći njihove brige i nade, jer kršćanin jest, i mora u potpunosti biti, čovjek svog vremena. On ne bježi u drugu dimenziju, zanemarujući drame svog doba, zatvarajući oči i srce brigama koje prožimlju život. Naprotiv, on koji, premda nije “od” ovoga svijeta, uronjen je svakodnevno “u” ovaj svijet, spreman priteći gdje god je brat u potrebi, gdje je suza koju treba obrisati, molba za pomoć koju treba zadovoljiti. Po tome ćemo biti suđeni.

5. Prisjećajući se Učiteljeve opomene: “Ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni” (Mt 25,35-36), moramo vršiti “novu zapovijed” (Iv 13,34).
Tako ćemo se oduprijeti onome što je danas, čini se, “poraz civilizacije”, snažno potvrđujući “civilizaciju ljubavi” koja – jedina – može ljudima našega doba otvoriti obzore istinskog mira i trajne pravednosti u zakonitosti i solidarnosti.
Ljubav je glavna cesta koja nas mora voditi prema Velikom jubileju. Da stignemo tom susretu, trebamo sami sebe preispitati, suočiti se sa strogim ispitom savjesti koji je neophodna pretpostavka korjenitog obraćenja sposobnog preobraziti život i dati mu pravi smisao, osposobljavajući vjernike da ljube Boga svim srcem, svom dušom, svom snagom, a bližnjega kao sami sebe (usp. Lk 10,27).
Uspoređujući svoj svakodnevni život s Evanđeljem jedinoga Učitelja koji ima “riječi života vječnoga”, moći ćete postati istinski djelatnici pravde, tragom zapovijedi koja od ljubavi čini novo “poprište” kršćanskog svjedočenja. To je zakon preobrazbe svijeta (usp. Gaudium et spes,38).

6. Od vas mladih prije svega treba doći snažno svjedočanstvo ljubavi prema životu, Božjemu daru; ljubavi koja se mora protezati od početka do kraja svakoga života i koja se mora boriti protiv svakog nastojanja da od čovjeka načini gospodara bratova života, nerođenoga kao i onoga čiji je život na zalazu, hendikepiranoga i slaboga.
Vama, mladi, koji naravno i instinktivno činite od “želje za životom” obzor svojih snova i dugu svojih nada, savjetujem da postanete “proroci života”. Budite to i riječju i djelom, buneći se protiv civilizacije sebičnosti koja često ljudsku osobu smatra sredstvom umjesto ciljem, žrtvujući njezino dostojanstvo i osjećaje u ime čistog koristoljublja; učinite to pomažući konkretno onome koji vas treba i koji bi, bez vaše pomoći, mogao pasti u napast očaja.
Život je dar (usp. Mt 25,14-30) koji nam je povjeren da ga preobrazimo i umnožimo, čineći ga darom za druge. Nijedan čovjek nije “santa leda” koja utječe u ocean povijesti; svatko je od nas dio velike obitelji u kojoj ima svoje mjesto i svoju ulogu. Sebičnost nas čini gluhima i nijemima, ljubav rastvara oči i otvara srce, osposobljuje nas za onaj izvorni i nezamjenljiv doprinos koji, uz tisuće djela tolike braće, često daleke i nepoznate, sudjeluje u stvaranju mozaika ljubavi, sposobne promijeniti povijesna doba.

7. “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga”.
Kad su ga mnogi učenici napustili, smatrajući njegov govor pretvrdim, Isus upita onih nekoliko preostalih: “#!Da možda i vi ne kanite otići?#! Petar odgovori: #!Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga#!” (Iv 6,67-68). I izabrali su ostati s njime. Ostadoše s njim jer Učitelj imađaše “riječi života vječnoga”, riječi koje su, obećavajući vječnost, davale puni smisao životu.
Ima trenutaka i okolnosti u kojima treba izvršiti odlučujući izbor za cijeli život. Živimo – i vi to znate – u teškim vremenima u kojima je često teško razlikovati dobro od zla, prave od lažnih učitelja. Isus nas je upozorio: “Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će, doista, dođi u moje ime i govoriti: #!Ja sam#! i: #!Vrijeme se približilo!#!: ne idite za njima” (Lk 21,8). Molite i slušajte njegovu riječ; pustite da vas vode pravi pastiri; ne prepuštajte se nikada zamamljivostima i lakim obmanama svijeta, koje se onda, vrlo često, pretvore u tragična razočaranja.
Kakvoća izbora mjeri se u teškim trenucima, u trenucima kušnje. I stoga, u ovom ne lakom razdoblju, svatko će od vas biti pozvan na hrabro odlučivanje. Ne postoje prečaci do sreće i svjetla. Dokaz tome su patnje podnesene, u tijeku povijesti čovječanstva, u mučnom traženju smisla života, temeljnih odgovora na pitanja zapisanih u srcu svakoga ljudskog bića.
Vi znate da su ta pitanja samo izraz bezgranične težnje koju je Bog posijao u svakome od nas. Stoga, s osjećajem dužnosti i žrtve morate ići putovima obraćenja, zauzetosti, traženja, rada, dobrovoljne službe, dijaloga, poštovanja za sve, ne odustajući pred neuspjesima, znajući dobro da je vaša snaga u Gospodinu, koji s ljubavlju upravlja vaše korake, spreman da vas ponovno primi kao rasipnog sina (usp. Lk 15,11-24).

8. Draga mladeži, pozvao sam vas da budete “proroci života i ljubavi”. Molim vas da budete i “proroci radosti”: svijet nas mora prepoznati po tome što znamo saopćiti svojim suvremenicima znak velike nade, već ispunjene, Isusove nade, koji je za nas umro i uskrsnuo.
Ne zaboravite da je “budućnost čovječanstva u rukama onih koji budu znali budućim pokoljenjima pružiti razloge života i nade” (Gaudium et spes, 31).
Očišćeni pomirenjem, plodom božanske ljubavi i vašega iskrenoga kajanja, djelujući za pravdu, živeći u zahvaljivanju Bogu, moći ćete biti vjerodostojni i djelotvorni proroci radosti u svijetu, tako često mračnom i žalosnom. Bit ćete navjestitelji “punine vremena”, na čije ostvarenje poziva Veliki jubilej 2000.
Put na koji Isus poziva nije lagan; više je nalik stazi koja se uspinje planinom. Ne klonite duhom! Što je put strmiji, to ae se brže vinuti prema sve širim obzorima.
Neka vas vodi Marija, Zvijezda evangelizacije! Poslušni volji Očevoj poput nje, prolazit ćete povijesnim razdobljima kao zreli i uvjereni svjedoci. S njom i s apostolima znajte ponoviti u svakom trenutku ispovijest vjere u životvornu prisutnost Isusa Krista: “Ti imaš riječi života vječnoga!”

Iz Vatikana, 26. studenoga 1995., na blagdan Našega Gospodina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja.

Ivan Pavao II.