Budi dio naše mreže
Izbornik

Proročki glas Crkve sja u primjeru bl. Alojzija Stepinca

Osijek (IKA)

Udruga katoličkih intelektualaca i Klub knjižare Nova u Osijeku su 19. ožujka organizirali drugu u ciklusu korizmenih tribina na kojoj je gostovao teolog don dr. Ivan Bodrožić, pročelnik Katedre povijesti kršćanske literature i kršćanskog nauka zagrebačkog KBF-a.

Teme susreta najavila je dr. Ružica Pšihistal, predsjednica UKI-ja, uvodeći u temu susreta „Proročko lice Crkve“ o kojoj je govorio doktor teologije i patrističkih znanosti.

Danas proroštvo, odnosno proročka dimenzija Crkve, označava propovijedanu živu i aktualnu riječ, smještenu u kontekst vremena i prostora. Propovijedanje Crkve, dakle, nije samo ponavljanje i prenošenje nekoć utvrđenih formula vjerovanja ili pouka, nego živa riječ, koja poziva na preobrazbu čovjeka, društva i naroda“, istaknuo je dr. Bodrožić.

„No kako bi riječ Crkve, ili proročka riječ u Crkvi mogla biti živa riječ koja istinski preobražava čovjeka i njegove stvarnosti, kako bi uistinu bila posebna u odnosu na sve druge riječi i poruke kojima je naše vrijeme preplavljeno, ona mora biti riječ živoga Boga i o živome Bogu. To je osnovni kriterij za razlučivanje je li neka riječ proročka ili nije: odražava li ona osjećaj i svijest da moramo govoriti iz snage koju nam daje živi Bog, kako bismo progovorili o njemu, te njegovom riječju obasjali konkretne, aktualne prilike. Prorok, dakle, mora biti Božji čovjek, a proročka dimenzija od Crkve kao zajednice i od pojedinih kršćana, bez obzira na njihovu ulogu i službu u Crkvi, traži trajnu dvostruku otvorenost: prema Bogu i prema konkretnome čovjeku u konkretnim vremenima i prilikama. Štoviše, danas se teološki proročku dimenziju kršćanskoga života i života Crkve kao takve napose promatra kao kristološku službu: vjernik laik participira na Kristovoj proročkoj službi. Prorok živi otajstveni odnos prema Kristu, čak izravnije od starozavjetnih proroka. Oni su više slutili i nazirali, a nama je Krist rekao: ‘Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju.’ Proroci su se podizali u kriznim vremenima, vremenima straha, nemira, pomutnje… prorok stoji na braniku vrijednosti i svjetionik je koji pokazuje ide li brod Božjega naroda u pravome smjeru. Prorok gleda svijet Božjim očima! Zato ima prodoran pogled! (Bileam) Zato je Samuel nazvan vidiocem! Primijenimo proročku dimenziju Crkve na naše društvo. Proroci su djelovali najčešće u kriznim vremenima kad je narod lutao od Boga. I danas je isto tako, s tim da neke elemente krize nije lako točno definirati i verbalizirati, ali ih jednostavno oko sebe uočavamo: nedostatak zajedništva, zajedničke vizije, snage, volje, elana. Što je tome uzrok?

Smatram da naš problem nije samo ekonomski niti samo organizacijski, nego postoji nešto dublje što se mora detektirati upravo proročanskim govorom. Riječ je o bezboštvu na mnogim razinama. Vjerujem da je dobar dio problema u tome što strukturama nedostaje onih bitnih vrjednota i sadržaja koje Bog daje ljudima kad ih poziva na ljubav, na žrtvu, na zajedništvo, na međusobno pomaganje. Kad toga ponestane, tada svatko gleda samo svoj probitak, a kad sebičnost potraje i zahvati široka područja života, dolazi do mrvljenja i umrtvljenja zajednice, pa čak i do rastakanja nacionalnoga tkiva. Same strukture i zakoni ne mogu riješiti probleme, nego se upravo mi kao kršćani moramo osjetiti pozvanima, jer nama je dano Božje svjetlo i njegova sveta ljubav“.

Dr. Bodrožić je posebno istaknuo: „Laici ne bi smjeli prati ruke od svoje proročke zadaće, prebacivati odgovornost na hijerarhiju Crkve. Vjernik laik je prorok jer, također, po krštenju participira na Kristovoj službi, istina ponešto drukčije. No i II. vatikanski jasno očekuje od vjernika laika da budu proroci.

Vjernicima laicima lakše je biti prorocima i svjedocima, ako imaju pastire koji pred njima stvarno hode. Tako se je to artikuliralo kroz povijest Crkve. Kao primjer imamo velikog našeg pastira i proroka bl. Alojzija Stepinca. Ostati čist, postojan to može samo čovjek koji ima vertikalu, zna trpjeti za istinu i pravdu. On je bio jako svjestan da je prvi koji treba progovoriti i prvi koji će izgubiti glavu ako do toga ima doći. No, iza njega je išlo njegovo stado. Mnogima je upravo takav neustrašivi pastir davao snage da pred pogiblima prevladaju strah.

A i bl. je Alojzije bio svjestan pomoći Crkve Božje čiji je pastir. Toliko je puta tražio od vjernika da mole za njega, da ga podrže u svjedočenju! I tu se je očitovalo zajedništvo Crkve u proročkoj službi i on nam je putokaz kako to istinsko zajedništvo tražiti. Pastir se ne smije bojati biti prvi u zauzimanju za istinu dokraja. No, ne čini to radi svoje slave, nego radi spasa Božjega stada. Stoga iza njega treba stajati snaga zajedništva vjernika, njihove molitve i njihove potpore.“

Izlaganjem je približen pojam proroštva, upute apostolske i aktualizirano razlikovanje pravoga od krivog/lažnog/nazovi proroka u današnjemu svijetu pri čemu, rečeno je, kršćani trebaju osluškivati i snagom Duha Božjega iščitavati što nam Bog danas poručuje.

Proroštvo je bremenita riječ koja nas vraća u kontekst djelovanja starozavjetnih proroka. Označava one ljude koji su revnovali za pravoga Boga, čuvali čistoću vjere i ćudorednu ispravnost u narodu Božjemu.

Prorok je jasnije vidio ono što drugi nisu vidjeli, ono što je oku bilo nevidljivo, a to je Božja prisutnost, koju su onda svjedočili. Imali su stoga zadaću čuvati upravo odnos prema Gospodinu nepovredivim. Poznata imena su na primjer: Mojsije, Samuel, Ilija, Elizej, Natan, Gad, itd. Potom ta ista riječ označava i broj između njih koji su ostavili svoje spise pa imamo četiri velika (Izaija, Jeremija, Ezekiel, Daniel) i 12 malih proroka u korpusu Svetoga pisma. Na nekoliko mjesta u Novom zavjetu se koristi pojam proroci, dolazi do novog shvaćanja, izričitije svijesti o onome tko su bili starozavjetni proroci (navjestitelji Kristova dolaska koji su na otajstven način slutili njegova otajstva i dali naznake o njima), a bili su u otajstvenoj vezi s Kristom… Krist je za sebe rekao da je i više od Jone, više od Salomona, dakle, više od proroka i mudraca. On je punina prema kojoj su bili okrenuti proroci. Središnji događaj je događaj Pedesetnice: proroci su vezani uz izljev Duha Svetoga! Krist svojoj Crkvi daje svoga Duha, te ona kao takva potom naviješta, djeluje proročanski. Naviješta mudrost i istinu! Pedesetnica je proročansko ispunjenje dara Duha Svetoga kojim su se očitovali proroci kao ljudi koji su govorili nadahnuti Duhom“, podsjetio je Bodrožić.

Poučno je bilo čuti kako lažnoga proroka možemo prepoznati prema ponašanju, ne po govoru i kada zatraži novac za učinjeno, dok pravi prorok izgrađuje otajstvo Crkve u svijetu, druge poučava. Citirani su, a nama i danas aktualni, redci teksta Herma (Pastir) o prorocima (XLIII, polovica 2. stoljeća), tj. o lažnome proroku koji bez sile Božjeg duha smućuje ljude, odgovara prema njihovim željama, ispraznostima i pun je đavolskog duha: ‘Prema životu procjenjuj čovjeka koji ima Božjeg duha. Prvo tko ima Božjeg duha koji je odozgo, blag je, vedar i ponizan te daleko od svake zloće i isprazne želje ovog svijeta… Sveti duh ne govori kad čovjek to želi, već govori kad to Bog hoće.’ U razmatranju je rečeno kako proroci u prvome redu moraju biti pastiri, a „pastir po naravi stvari ide ispred svojega stada i upravo je tu sliku za opis svojega služenja izabrao sam Krist Gospodin – On ostavlja pastire Crkve, kojima povjerava svoju proročku, kraljevsku i svećeničku službu, da je vrše ‘ex persona Christi Capitis’, baš uime Njega kao Glave Crkve; da čine baš kao što bi to on činio te pri tom nemaju izgovora u ljudskim mjerilima i obzirima jer će za izvršavanje te službe jednom odgovarati samome Bogu i zato u prvome redu oni trebaju biti proročki glas Crkve“.

U razgovoru je rečeno kako lažne proroke prepoznajemo na razini politike i društva kroz ponašanje i isprazni govor javnih osoba, političara, TV-vidovnjaka i medija koji govor uobličuju prema zemaljskim željama nudeći ono što se želi čuti i „tko je umješniji obećati više, ima više šansi na svjetovnim izborima“. Stoga ne čudi što se sve češće govori da bi Crkva trebala vratiti proročko lice žive Crkve, zaključio je Bodrožić, a propovijed biti proročanski govor, živ, aktualan i Riječ evanđelja primjenjiva na današnji kontekst. U tom smislu vjernik bi trebao upitati sebe što mu znači vjera, je li spreman aktualizirati Božju riječ istinskim življenjem vjere i razumijevanjem vrijednosti ljudskoga života kroz Boga.