Poticajne misli, u znaku duhovne obnove imao je sestrama prof. dr. Taras Barščevski, redoviti profesor na KBF-u u Zagrebu.

Jubilarke, s. Marcela, s. Miroslava, s. Pavla, s. Ivica i s. Edita, imale su prvo predavanje u petak poslije podne, a pridružila se i cijela zajednica bl. Ozane. Nakon toga je slijedila molitva, a zatim zajednička večera. Drugo predavanje održao je prof. Taras u subotu prije podne, a isto tako je bio na raspolaganju za svetu ispovijed.

Glavna proslava bila je u nedjelju 1. prosinca na Prvu nedjelju došašća. Misno slavlje predvodio je fr. Slavko Slišković OP u samostanskoj kapeli bl. Ozane. Koncelebrirali su domaći župnik vlč. Željko Faltak i župnik župe Gospe Fatimske iz Škrapa vlč. Ivan Zovko, koji je za tu prigodu došao u Zagreb.

Veliko iznenađenje pripremili su s. Pavli pjevači župnog zbora, koji su, bez njezinog znanja došli iz Splita. Organizirali su se sami, potajno i s radošću su došli u Zagreb čestitati svojoj zborovoditeljici jubilej. Kad ih je ugledala u koru i kad su počeli pjevati nije mogla sakriti svoje ganuće. Oni su pjevali za vrijeme misnoga slavlja, a svoje raspjevano glazbeno umijeće pokazali su i za vrijeme zajedničkog druženja, odnosno ručka.

Na početku misnog slavlja o. Slišković se osvrnuo na početak nove liturgijske godine, koja je upravo započela prvom nedjeljom došašća. „Kraj nečega i početak novoga uvijek je trenutak da promatramo ono što je prošlo, i Bogu zahvaljujemo na svemu što je bilo, ali jednako tako ga molimo da nam oprosti ono što nije bilo dobro“ rekao je misnik, te pozvao sve nazočne da mole za jubilarke.

Svoju propovijed je o. Slavko povezao s adventom – vremenom radosnog iščekivanja i spremanja za Božić. „Međutim, ako smo slušali današnje evanđelje“, nastavio je propovjednik, „nekako ne izgleda odveć radosti. Naprotiv, već na prvi pogled više razloga za brigu nego za veselje. Kaže, bit će bezizlazna tjeskoba, strah i iščekivanje, poljuljat će se sile nebeske. No ono nas želi potaknuti da ne zaboravimo pravi smisao došašća, pravi smisao naše vjere, ono što sami nazivamo tajnom ili otajstvom vjere, ono što svaki put na misi ispovijedamo govoreći: tvoj slavni dolazak iščekujemo. Ovo nas Evanđelje podsjeća da Božić nije samo spomen na prošle događaje, nego poticaj da omogućujemo slobodno rađanje Božje riječi ovom svijetu svaki dan, da svojim životom pospješimo dolazak Kraljevstva Božjega, da se ne bi ponovno dogodilo kao u Betlehemu da se za svakoga nađe mjesta, ali jedino ne za Sina Božjega. Da unatoč tome što je proslava Njemu u čast, jedino On ostane nepozvani gost.

Evanđelje nas podsjeća da advent ne smije ostati samo vanjština, nego da treba biti u našoj nutrini, u našim srcima. I kao što sve svijetli oko nas i u gradu u kojem živimo, također bi trebalo svijetliti i u nama. I mi bismo onda trebali također nositi to svjetlo. Upravo to govori Evanđelje kad poručuje o strahotama i teškoćama kroz koje svijet prolazi i prolazit će, ali mi smo tu da bismo mu donijeli ohrabrenje, snagu i nadu. Zašto baš mi? Pa zato što mi imamo Božić, mi vjerujemo i znamo da je Bog ispunio ono svoje dobro obećanje koje je dao po proroku u Prvom čitanju, da je poslao Onoga koji je izdanak pravedni, koji čini pravo i pravicu, koji je prošao zemljom čineći dobro. A onda ta spoznaja nam daje snagu da u tami naviještamo svjetlost, da se u zlu trudimo oko dobra, da u teškoćama budemo svjedoci sreće ii ljepote, da i mi, jer smo Njegovi, prolazimo zemljom čineći dobro. Advent je vrijeme koje nam Crkva baš zato daruje, kao prigodu da se toga sjetimo, a Božić, blagdan u kojemu se Bog rodio kao čovjek, potvrda je da to nije samo iluzija, nego da se tako može živjeti, da se tako, doista, ostvaruje Kraljevstvo Božje. Sveti Pavao pak nas uči da naša vjera nije okrenuta prošlosti, nego budućnosti. Pa možemo i mi s njime kazati: što je za mnom, zaboravljam, ostavljam grijehe, slabost, propuste. Priznajem ih jer znam da će mi Bog oprostiti. Svu svoju egzistenciju stavljam u perspektivu Kristova dolaska. I sada živim vrijednosti Kraljevstva Božjega. To je onaj poziv koji kaže da se uspravimo – uspravite glave, to je poticaj da rastemo i obilujemo u ljubavi jedni za druge, da svoju vjeru učinimo djelotvornom i donosimo svjetlo, ljepotu, toplinu u ovaj svijet i na taj način da mi budemo Advent, mi budemo navještaj Kristova dolaska.

Upravo to su naše sestre jubilarke, kroz šest desetljeća činile. One su svjedok Kristova dolaska. One su živi Advent. Ove godine 60. obljetnicu zavjeta slave: s. Edita, s. Ivica, s. Marcela, s. Miroslava i s. Pavla. Dug život, u Svetom Pismu znak je Božjeg blagoslova. Ako promatramo slavlja u ovoj Kongregaciji, onda se može kazati da ona jest od Boga blagoslovljena“ – rekao je o. Slišković i potom se obratio posebno jubilarkama, zahvalio im što su izdržale 60 godina u redovničkom životu, premda nije bilo uvijek lako. Potom im je izrazio zahvalnost što su se darovale Redu i Crkvi za tolike godine. Možda to ne izgleda previše, ako kažemo da naš Red postoji 800 godina, da Crkva postoji preko 2.000 godina, a u odnosu na vječnost to ne izgleda baš previše. Međutim, ako počnemo zbrajati, onda vidimo kako je samo kroz ovih šest sestara članica Kongregacije Svetih Anđela čuvara, darovalo Bogu, Redu i Narodu 300 godina života. To onda nije malo. Kad tako razmišljamo otkrivamo kako je ova Kongregacija darovala tisuće godina života u službi Bogu i ljudima. Ima li cijene kojom se to može platiti – tisuće godina života!? To samo može Bog nagraditi, a mi se sjetiti i zahvaliti. Stoga mi je drago da smo danas ovdje zajedno okupljeni sa ovim našim sestrama.“ O. Slavko je spomenuo dijamantni jubilej, a znamo da je „dijamant sinonim za čistoću i čvrstoću, jednako tako je sinonim i vječne ljubavi, čvrste, stabilne i neraskidive veze, pa se najčešće biraju i za zaručničko prstenje. Nema veze koliki je, ali neka bude nekakav mali dijamant.“ Usporedio je dijamant sa grafitom jer imaju jednaki kemijski sastav, a razlika je samo u vezi među atomima. Dok je grafit mekan i ostavlja vidljive tragove na podlozi, dijamant se smatra najtvrđim na svijetu.

„Naše sestre slavljenice su tijekom dugih šest desetljeća češće bile poput grafita. Ostavile su vidljivi trag na podlozi ove Kongregacije, našega Reda i cijele Crkve. Često i pod dobrom im pritiskom izložene toplini, ali i raznim erozijama, postale su čvrste te danas blistaju pred nama poput dijamanata, kao znak vječne ljubavi, čvrste i neraskidive veze sa svojim nebeskim Zaručnikom Isusom Kristom, pa makar i bez dijamantnog prstenja, ali s dijamantnim srcima“ zaključio je propovjednik i još jednom izrazio čestitku jubilarkama, da „blistaju poput dijamanata kao odsjaj Mladoga Sunca s visine čiji rođendan čekamo, a da poput grafita ostavljate trag koji će nas sve voditi k Bogu. Amen.“

Nakon svečanog misnog slavlja slijedilo je druženje za obiteljskim stolom.