Koncelebrirali su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima čiji franjevci vode župu Srca Isusova, fra Bojan Rizvan, župnik Voštarnice i župni vikar fra Pavle Ivić, nekadašnji župnici fra Andrija Bilokapić koji i sada djeluje u župi Srca Isusova, fra Veselko Grubišić koji je došao iz Rožata pokraj Dubrovnika i fra Anselmo Stulić, sada u službi u samostanu sv. Frane. Suslavili su i fra Stipe Nosić, gvardijan zadarskog samostana sv. Frane koji je također nekad djelovao u toj župi te don Marin Batur, kancelar i don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na povijesno utemeljenje te župe nastale postojanjem kapele Srca Isusova u svibnju 1933., u kući obitelji Dobrović. „Kapelu je dao urediti zadarski nadbiskup Petar Dujam Munzani i dekretom od 12. prosinca 1933. osnovao je novu župu Presvetog Srca Isusova. Župa je počela pastoralno djelovati 1. siječnja 1934. godine. Prvim župnikom imenovan je don Francesco Volpi, župni pomoćnik župe sv. Stošije. Nakon Drugog svjetskog rata i razaranja Zadra, mons. Mate Garković, ondašnji generalni vikar, dodijelio je 9. veljače 1948. župu na upravljanje franjevcima Provincije sv. Jeronima. Nakon dugih i mučnih pregovaranja, u lipnju 1983. komunističke vlasti denacionalizirale su zgradu i dale dozvolu za rekonstrukciju postojeće zgrade za izgradnju postojeće nove župne crkve. Rekonstruirana crkva Presvetog Srca Isusova posvećena je 11. ožujka 1984. godine“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio i o razlozima sjećanja povijesnih obljetnica župe. „Bogu želimo svim srcem zahvaliti za nebrojne milosti koje je udijelio tolikim osobama u razdoblju od 90 godina u ovom posvećenom prostoru. Koliko je ovdje slavljeno krštenja, krizmi, vjenčanja, svetih misa, ispovijedi i ostalih sakramenata. Kolika je srca ljudi svih uzrasta Bog ovdje dodirnuo svojom milošću po molitvi, razmišljanju nad Božjom riječi, po tolikim pobožnostima koje su se ovdje održale. Koliko se puta ovdje otvorilo ranjeno Isusovo Presveto Srce, puno ljubavi, da na nâs izlije svoje milosti, ali i da mi kroz to probodeno srce možemo ući u otajstvo života Presvetog Trojstva. Koliki su u ovom zdanju u Bogu pronašli utjehu, ohrabrenje i snagu za trenutke svoga života“, naglasio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je to slavlje trenutak sjećanja na primljene milosti i naše trajne zahvale Bogu, nadbiskup je rekao da su „Božje milosti uvijek veliki darovi koje Bog daruje onima koji imaju živu vjeru i otvoreno srce. Bog je veći od našeg srca i naših misli, od naših potreba i molitava. Surađujemo li s Božjom milošću, idemo sigurnim putem spasenja i postižemo najveće dobro koje možemo primiti u ovozemaljskom životu“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: Zahvaljujući Bogu, a i zahvala je Božji dar, Bogu otvaramo naša srca, da u njega može stati više Njegove milosti i milosrđa.

Obilježavanjem obljetnice crkve njegujemo uspomenu na prošle događaje i želimo se još dublje učvrstiti u vjeri Crkve koja ima dugu povijest. „Počeci naše povijesti spasenja, povijesti vjere, sežu sve do Abrahama koji je živio oko 1800. godine prije Krista. Dakle, povijest Božje objave počinje pred gotovo četiri tisuće godina. Crkvu, slikovito, možemo promatrati poput velikog stabla čije se grane protežu po čitavom svijetu, a njegovi korijeni povijesti duboko su učvršćeni u prošlom vremenu. Tako ukorijenjeno stablo ne mogu iščupati ni srušiti nikakvi vjetrovi, nikakve ideologije, nikakve politike, nikakvi suvremeni i ‘moderni’ učitelji – ma koliko se oni predstavljali privlačni, nikakve sile ovoga svijeta, pa ni sile zla i đavla. Kad svaka generacija kroz tolika stoljeća, prokušavana raznim izazovima svoga vremena, u Bogu uvijek iznova nalazi najveću istinu, uvijek se njemu vraća i nama ulijeva sigurnost i učvršćuje nam vjeru, nadu i ljubav, da hrabro slijedimo Krista i koračamo njegovim putem, jer On je doista jedini Put, Istina i Život“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Bog se pojedincima u Starom Zavjetu, u različitim vizijama i susretima, predstavlja kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, kao Bog povijesti, Bog koji djeluje u vremenu, naglasio je nadbiskup. „Kada se pojedinci obraćaju Bogu molitvom, nazivaju ga Bogom Abrahama, Izaka i Jakova. I u toj činjenici možemo prepoznati smisao obljetnica. Obljetnice nas podsjećaju kako Bog u kojega vjerujemo i kojem zahvaljujemo nije ideja, mit, utopija, nije daleko nepoznato biće, onaj koji je stvorio svijet i udaljio se od njega, nije daleki Bog, nepoznati i ravnodušni Bog, nego Bog koji uvijek djeluje u vremenu, koji ‘hoda’ sa svojim narodom, koji ‘vidi jade svoga naroda’, koji se po svome Duhu ‘za nas zauzima neizrecivim uzdasima’, koji je radi našeg spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom, koji nije poštedio ni svoga ljubljenog Sina, nego ga je predao za naše spasenje, za naše vječno dobro“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgijsko slavlje obljetnica i spomen Božjeg djelovanja njeguje u čovjeku duboke čežnje ljudske naravi. Molitva kao duboki odnos s Bogom i započinje čežnjom. „Čežnja za Bogom je bît svake molitve koja poprima razne oblike i načine. Molitva nije čovjeku nešto strano i izvanjsko, već seže u korijene i dubine njegove naravi“, rekao je mons. Zgrablić. Slavlje godišnjice posvete crkve je i sjećanje na naše krštenje, posvećenje duše, jer smo po milosti krštenja postali dio novoga života.

Obilježavanje obljetnica pokazuje i kako čovjek u svom srcu nosi čežnju, žeđ za beskonačnim, čežnju za vječnošću. „Svi želimo živjeti. Svi imamo potrebu nekoga ljubiti i da nas netko ljubi. Svatko od nas ima veliku potrebu, glad za svjetlom, pravdom i istinom. Svi želimo da nam bude lijepo, da budemo sretni. To su Božje datosti koje su duboko utkane u našu narav, u dubinu i središte naše osobnosti. Sve to usmjerava nas prema Apsolutnome – onome koji je vječan, beskonačan, besmrtan, koji je punina života i ljubavi, koji je Istina, Svjetlo i Život“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nam Presveto Srce Isusovo u kojem ima mjesta za svakoga, uvijek bude otvoreno da i sami postanemo živo Svetohranište i živi, posvećeni Božji Hram.

„U organizmu čovjeka srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv“

U prigodnom govoru na kraju mise, župnik fra Bojan Rizvan zahvalio je Bogu „što je u svojoj dobroti i providnosti razapeo svoj Šator među nama i u njega stavio svoje Srce. Ta obljetnica podsjeća kako je Izraelski narod prema Obećanoj zemlji hodio kroz pustinju četrdeset godina. Ali, više nego što su trebali proći tim putem od oslobađanja iz kuće ropstva, oni su se, na neki način, na tom putu učili otkucajima Božjeg srca darovanima u Božjim zapovijedima, učili su se slobodi u poslušnosti otkucajima Božjeg srca u Božjem zakonu“, rekao je fra Bojan.

Ta crkva „kao šator sastanka pamti brojne događaje Božjih dodira i zahvata. Nama je važno ovo mjesto jer ovdje možemo biti slabi, ovdje kušamo našu ograničenost, ovdje se susrećemo i s našom grešnošću, ali ovdje zadobivamo jakost, ovdje uranjamo u vječnost, urastamo u Božju svetost. Ovaj dom molitve za nas je svet jer je ovo mjesto natopljeno suzama. Suzama radosti i nastalima iz tuge, suzama rađanja novog života i umiranja, suzama susretanja s drugima i opraštanja od voljenih. Ali, ‘otrt’ će Bog svaku suzu s očiju naših’ i zato ‘opet smo radosni’“, rekao je fra Bojan. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na prisutnosti, poticaju i ohrabrenju te bivšim župnicima koji su djelovali u toj župi. Neki su koncelebrirali, a neki nisu mogli doći: fra Bernardin Škunca zbog visoke životne dobi i bolesti, a fra Josip Peranić zbog udaljenosti, jer je na službi u Argentini.

Rekavši kako se svećenici raduju i vole Crkvu satkanu od lica župljana, fra Bojan je istaknuo: „Kako je lijepo lice Kristovo u licima braće i sestara! U organizmu čovjekovog života srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv. Koristeći se tom slikom našeg tijela, možemo reći kako u organizmu jedne Božje zajednice srce ne zauzima najveći prostor, ali je temelj i princip njenog poslanja. Bez srca nema života. Naša župna crkva nije velika svojom kvadraturom, ali je velika širinom svoga srca. Ona je dar velikog Božjeg srca nama! Velika je po Kristovoj gostoljubivosti, po njegovoj ljubavi koja ne traži svoje; velika je po vašoj dobroti, po vašoj želji da Evanđelje prodre u naše živote, društvo, u naš grad. U ovoj našoj ‘maloj’ crkvi ima mjesta za svakoga tko se želi sakriti u rane Kristovog srca, u to otajstvo ljubavi koje otkupljuje“, poručio je fra Bojan vjernicima. Zahvalio im je jer su i oni franjevcima u župi bili poticaj da ne odustaju od onoga na što ih Bog poziva. U svojim potrebama, otkrivali su im gdje ih Bog treba te očitovali smislenost odricanja da bi služili Bogu i njegovoj Crkvi, rekao je župnik Rizvan.

Zahvalio je na zajedništvu provincijalu Šanku i potaknuo vjernike da još usrdnije mole da Bog iz te župe podigne svećeničkih i redovničkih zvanja; sada je iz župe jedan bogoslov. Zahvalio je i sestrama milosrdnicama djelatnima u župi, za služenje Crkvi, na njihovoj dobroti, za njihov nezamjenjivi doprinos, nenametljivu prisutnost i za sve što čine za župnu zajednicu i Krista. Sada u župi djeluju s. Beatrica Bakić i s. Celina Gelo.

Fra Bojan je zahvalio svim župljanima za njihovu blizinu kroz cijelo vrijeme i zamolio i za oprost ako su franjevci nekoga nekad bilo čime uvrijedili.

Na kraju mise prisutnima se obratio i provincijal Šanko. Rekao je da mu je uvijek lijepo doći u župu na Voštarnicu uz koju ga vežu lijepe uspomene, jer je tu počeo i njegov svećenički život. Izrazio je duboku zahvalnost svima koji su svojim radom, vjerom, predanošću doprinijeli radu župe i duhovnom dobru župljana. Zahvalio je Bogu na svim blagoslovima kroz sve protekle godine. Istaknuo je da su rad i žrtva franjevaca koji su tu djelovali od polovice 20. st. ostavili trajni pečat u toj zajednici. „Velika zahvala sestrama milosrdnicama koje tu godinama rade i nesebično služe narodu, koje su tu ostavile dio svoga srca. Hvala vjernicima koji čine da zidovi toga zdanja imaju smisla, ukoliko njima služe. Hvala na zalaganju i ljubavi kroz sve godine. Neka crkva bude mjesto zajedništva, ljubavi, molitve i istinskog susreta s Bogom koji jedini može preobraziti naše živote i suobličiti ih Isusovom životu“, rekao je fra Tomislav Šanko.

Župni vikar fra Pavle Ivić pročitao je pismo fra Bernardina Škunce čija je molitva, žrtva i zauzetost kao nekadašnjeg župnika utkana u tu župu. U njegovo vrijeme počela je gradnja crkve i pastoralnog centra, umjesto početne skromne kapele i nedostatnih pastoralnih prostora. „U vremenu tvrde komunističke vlasti trebalo je riješiti brojne prepreke, dobiti dozvole, izgraditi nacrte. Božja ruka preko svojih anđela vodila je naše korake i u par godina sve se riješilo, izgrađena je crkva i župni centar“, rekao je fra Bernardin. Izgradnji crkve doprinijeli su inženjer i arhitekt Pavle Vezić, ekonomist Roman Segarić i fra Alfonso Orlić, tadašnji provincijal koji je aktivno pratio cijeli proces podizanja crkve. „Oni su uložili dušu, srce, molitvu i riječ da nastane snažna župna zajednica u koju su sebe ugradili i mnogi tihi molitelji“, rekao je fra Bernardin. Podsjetio je na fra Eugena Zaninovića, dugogodišnjeg zanosnog fratra i župnika, svjedoka radosti evanđelja i potaknuo župljane da se sjete svih drugih koji su sebe utkali u župu i crkvu Presvetog Srca Isusova. Pjevanje na misi pod vodstvom s. Beatrice predvodio je župni zbor Srca Isusova.