Nakon uvodnih pozdravnih riječi koje je okupljenima uputio mjesni župnik, umaško-oprtaljski dekan preč. dr. Josip Grbac, uvodeći u misno slavlje preč. Željko Zec, ravnatelj Caritasa Porečke i Pulske biskupije izrazio je radost što po prvi puta u ovoj župi predsjeda misno slavlje.

U prigodnoj homiliji preč. Zec je približio „dva lica“ Blažene Djevice Marije.

Govoreći o „prvom licu“, temeljem misnih čitanja, posvijestio je kako ona govore s snazi duha, te njoj pristupamo u njezinoj uzvišenosti. „Mi ju nazivamo Majkom Božjeg Sina, Bogorodicom, Kraljicom neba i zemlje. Ona je bezgrešno začeta, njoj se molimo u zagovor njoj se utječemo. Kao što molitva kaže, ona je svakom vjerniku silno uporište, moćna i puna milosti, zato imati njezinu zaštitu znači biti na putu spasenja, Bog je na toj strani.“

Uz blagdan Majke Božje Žalosne propovjednik je posvijestio kako često zaboravljamo na život svakodnevice ispunjen svakakvim brigama i nedaćama, sumnjama i žalostima koje je proživljavala Marija, a po tome nam je ona vrlo bliska.

Iako s Crkvom vjerujemo kako je Marija od samog svog začeća bila oslobođena ljudske grješnosti, ipak ju pored brižnog odgajanja roditelja Joakima i Ane nisu mimoišle životne teškoće. Možemo reći da su te teškoće bivale i mnogo teže s obzirom na životni zadatak koji joj je Gospodin dodijelio, rekao je vlč. Zec, te to potkrijepio s više opisa iz Svetoga pisma.

Naime, Sveto pismo kaže da je Marija sve događaje pamtila i brižno prebirala u svome srcu. „Evanđelje makar nije puno prostora posvetilo Mariji, njezinoj svakodnevici i običnim zbivanjima, ono što donosi je tim više znakovitije i važnije. Pogledajmo teškoće poslije zaruka s Josipom, koji je to bio pritisak na nevinu dušu: umjesto zaručničke radosti neizvjesnost i žalost. Potom bijeg u Egipat, pa traženje izgubljenog dvanaestogodišnjeg Isusa. Luka donosi  Marijine riječi ‘otac tvoj i ja žalosni smo te tražili’“. Nadalje, je propovjednik ukazao na Isusov život kada je odrastao i putovao i naviještao.

„Pitamo se kako je bilo majci. Možemo reći više ju je ispunjavala zabrinutost, neizvjesnost i strah, nego ponos zbog svog Sina i njegove misije. Ali ona je tu: ona se ne povlači. Ona prati. Pismo dalje kaže, da je bila svadba u Kani Galilejskoj, i da se tamo našla Marija, Isus i njegovi učenici. ‘Vina nemaju’, govori Sinu. Ne vidimo da je bila u osobnom problemu, niti je bila žalosna, ali pokazuje nam kako je ona žena koja nije izvan događanja. Marija prati, uskače.“ Nadalje je propovjednik podsjetio i kako su se Isusu farizeji suprotstavljali, i kako je to sve doprlo do Njegovih, pa su tako majka i braća došla da ga obuzdaju, „jer se govorilo da je izvan sebe“.

Očito je koliko je majka osjećala težinu suprotstavljanja njezinu Sinu i Njegovoj misiji, i u svojoj bespomoćnosti sigurno je bila žalosna, ustvrdio je vlč. Zec.

Naposlijetku, Krista vidimo na križu gdje umire u teškim mukama, a Majka je pod križem, i sigurno se sjeća davnih riječi starca Šimuna koji je rekao “i tebi će samoj mač probosti dušu”.

No, majka ustraje, sluša Sinove riječi, “ženo evo ti sina” i prisutnom učeniku “evo ti  majke” i potom prima u naručaj mrtvo tijelo Sina. Ali tada Otac, u čijoj je ruci život i smrt, čini obrat, Isus bi uskrišen, a Marijina se žalost okreće u radost. Ta će radost ispuniti svijet. Ta radosna vijest,  Evanđelje do dana današnjega ispunja svijet. Ali ona je najprije ispunila Mariju i pridružila je apostolskom zboru s kojim je dočekala snagu odozgo, snagu Duha Svetoga.

Tako je Marija u samom početku Crkve i ostat će u Crkvi do konca vremena noseći ispunjenje Isusovog obećanja “vaša će se žalost okrenuti u radost”, rekao je propovjednik.

Na kraju homilije je posvijestio, kako je Marija pravi i prvi uzor Božjega čovjeka predana u Božje ruke i pokazuje kako se može Pavlovim riječima “kroz mnoge nevolje stići u Kraljevstvo Božje“. Njezin hvalospjev „Veliča“ govori najbolje govori o tome. U tom duhu propovjednik je vjernike potaknuo da uzmu taj tekst u ruke i svakako ga pročitaju prije spavanja.

Misno slavlje pjevanjem je uveličao župni zbor iz Župe sv. Ivana Krstitelja u Dajli, a po završetku mise uslijedio je zajednički agape.

Svetište Gospe Žalosne u Murinama izgrađeno je devedesetih godina prošloga stoljeća, u spomen na drevnu istoimenu crkvu koja je nakon Drugog svjetskog rata, iz “urbanističkih” razloga srušena u centru Umaga. Ta je crkva bila izgrađena 1343. godine, prethodno je bila posvećena sv. Jakovu i Bartolomeju. Prvotno su se o njoj brinuli redovnici serviti. Oni su na poseban način častili Majku Božju Žalosnu, te su njoj u čast izgradili kapelu 1573. godine. Danas se može vidjeti tek oznaka na pločniku koja obilježava mjesto gdje se je nalazila ta crkva.

Godine 1770. crkva je predana dijecezanskom kleru. Crkva iz 14. stoljeća odjednom je počela smetati zgradi izgrađenoj 1954. godine pa je ta drevna crkva iz tih „urbanističkih“ razloga srušena. Nekoliko dana ranije žalosna procesija iznijela je kip Gospe Žalosne iz te crkve i on se do danas čuva u župnoj crkvi. Unatoč obećanju da će biti sagrađena nova crkva to se nije dogodilo. Nakon 4 desetljeća izgrađena je crkva u Murinama. Kamen temeljac blagoslovio je i postavio blagopokojni biskup Antun Bogetić, 6. rujna 1992., a 14. prosinca iste godine započela je gradnja crkve. U svibnju 1994. crkva je dovršena i 29. svibnja svečano blagoslovljena, i od tada se ondje događa život Crkve, u tom novom naselju na periferiji Umaga, kojeg nastanjuju u lijepom broju i mlade obitelji.

Uz crkvu se, u sklopu svetišta nalaze i prostori za okupljanje vjernika te jedna stambena jedinica. Sve je okruženo prostranim zelenim površinama, a postoji i prikladno velik parkirni prostor.

Svetište Gospe Žalosne u Murinama

Svetište Gospe Žalosne u Murinama