Nakon mise mons. Zgrablić predvodio je i procesiju s kipom sv. Roka i s relikvijom sv. Roka središtem Biograda na Moru. Za vrijeme procesije, biogradski župnik don Dario Tičić predvodio je molitvu krunice za mir u svijetu, osobito u Svetoj zemlji.

Ovogodišnji blagdan bio je i u znaku zahvale za 30 godina djelovanja obnovljene biogradske Bratovštine sv. Roka čiji su muški i ženski članovi sudjelovali u proslavi. Nadbiskup je čestitao svim članovima Bratovštine tu obljetnicu, zahvalio im za sve što čine i po članstvu u toj Bratovštini te im poželio Božji blagoslov po zagovoru sv. Roka.

„Veliko iskustvo Crkve pokazuje nam kako postoji puno oblika svetosti, tj., puno oblika iskustva života s Bogom. Koliko svetaca, toliko i različitih puteva ostvarenja svetosti. Primjer sv. Roka i svakog sveca govori nam kako svetost proizlazi najprije iz Božjeg djelovanja prema nama, iz Božje ljubavi prema nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Podsjetio je pritom na misao sv. Ivana koji u 1. poslanici, što je i pročitano na misi, kaže: „U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4, 10).

„Božja ljubav prolazi preko Kristovog križa, preko dara života i odricanja od samoga sebe. Bog je svoju svetost očitovao prema nama u Kristovom križu, u njegovoj poniznosti i služenju. Svetost traži napor, žrtvu, odricanje. S Bogom je to moguće, jer put svetosti nije naše djelo, nego proizlazi iz snage Božje ljubavi koja počiva na nama. Bog je onaj koji nas prvi ljubi. On nas je učinio svojom ljubljenom djecom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da je „život svetaca nama ohrabrenje da slijedimo njihov primjer, ostvarujući vlastiti put života zajedništva s Bogom iz kojeg proizlazi radost i ispunjenje života“, nadbiskup je upozorio: „Život daleko od Boga, bez napora svetosti, donosi nemir, prazninu i nezadovoljstvo“. Rekavši da se svetost ispunja u ljubavi, nadbiskup je podsjetio na misao Benedikta XVI: „Ljubiti uključuje čin odricanja od samih sebe, ‘izgubiti sebe’ i upravo nas to čini sretnima“, svetima.

Sveci su već dostigli puninu života s Bogom i u Bogu, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši: „Ispovijedanjem naše vjere, slavljenjem svetih otajstava vjere i kršćanskim životom povezani smo sa svecima i s njima činimo jedno mistično Tijelo Kristovo. Liturgija nas uvijek povezuje sa svecima. Slaveći svece, gledamo ljepotu Crkve i Krista koji je izvor i uzrok svake svetosti. Slaveći svece, promatramo odraz ljepote Kristovog lica i primamo dragocjeno duhovno bogatstvo od kojeg Crkva živi“.

„Sveci su već postigli puninu života koju je Bog od početka namijenio čovjeku u svojoj neizmjernoj dobroti. Časteći svece, utječući se u njihov zagovor, mi primamo milost po kojoj se raspiruje naša želja da ih nasljedujemo u evanđeoskim vrlinama i jednom zauvijek živimo u njihovom poželjnom društvu s Bogom u vječnosti. Prijateljevanjem sa svecima, ljubeći ono što su oni ljubili, surađujući s brojnim Božjim milostima, sve dublje ulazimo u Božji život koji sv. Pavao opisuje riječima: „Što oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2, 9)“, istaknuo je zadarski nadbiskup.

I u liku sv. Roka možemo „prepoznati pravo i vječno bogatstvo u mističnom Tijelu Kristovom. Upoznajući život svetaca, ne spominjemo se samo biografskih podataka, već razmatramo utjelovljeno evanđelje u pojedinom životu, određenim povijesnim životnim okolnostima i nadahnjujemo se istim herojskim duhom i krepostima kojima su bili ispunjeni sveci. Svece je pokretao Duh Sveti, a oni su prihvaćali sve njegove poticaje. Spominjući se njihovog životnog puta, Duh Sveti budi u nama želju da ih nasljedujemo u krepostima koje su oni živjeli, u dobroti koja je izlazila iz njihovog srca. Slavlje svetaca daje nam snage sve dublje sjedinjavati se s Kristom, kao što su oni činili. Sjedinjenjem s Kristom postajemo osobe u svojoj izvornosti i osobitosti, istinska djeca Božja u punini plana Božjega stvaranja. Time otkrivamo sebe u svojoj cjelovitosti i živimo skladno s potrebama našega duha“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Hodočašće sv. Roka za Krista preoblikovalo se u hodočašće ljubavi prema bolesnima“

Nadbiskup je predstavio i životopis sv. Roka koji je rođen 1295. g. u Montpellieru, drevnom gradu na jugu Francuske. „Otac mu je bio grof. Roditelji su duže vremena bili bez poroda. Molili su i zavjetovali se Bogu koji im je dao sina, koji je postao svetac. Dobra i brižna Rokova majka kršćanski ga je odgajala i uputila na ispravan put. Kao mladić, u 20. godini života, ostao je bez roditelja. Rokov kršćanski odgoj i nauk bio je temeljit i iskren. Zahvatio je njegovo srce te je Roko postao zaljubljenik u Isusa. Nadahnut Evanđeljem, Roko je prodao sva dobra koja je naslijedio i novac podijelio siromasima. Kao siromašan hodočasnik koji je želio živjeti samo za Krista i s Kristom, uputio se prema Rimu“, rekao je mons. Zgrablić.

Na svom hodočasničkom putu u Rim, Roko se zaustavio u Acquapendenteu gdje je pomagao i služio zaraženima kugom. „Sveti Roko je Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaćao ozbiljno i provodio u djelo. Daljnja postaja Rokovog hodočašća bila je Cesena, pa Rim. Tu se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Hodočašće sv. Roka bilo je ispunjeno djelima ljubavi prema bolesnicima. Svečevo hodočašće za Krista preoblikovalo se u hodočašće ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić.

U Piacenzi se sv. Roko razbolio od zarazne bolesti, kuge. „Zbog toga su ga prognali iz grada te se i on osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je dolazio pas koji mu je svaki dan donosio kruha. Na bolesnika u šumi naišao je talijanski patricij Gottardo Pallastrelli i upustio se s njim u razgovor. Sv. Roko mu je produbio vjeru te se obratio. Gottardo je njegovao bolesnika sve dok nije ozdravio. Roko se vratio u rodni zavičaj. Bolest je na sv. Roku ostavila velike tragove te ga u njegovom kraju nisu prepoznali. Optužili su ga kao sumnjivog špijuna i stavili u zatvor. U zatvoru je bio pet godina gdje je ponovno obolio od kuge. U zatvoru ga je posjetio svećenik i podijelio mu sakramente. Sv. Roko je svećeniku otkrio svoj identitet. Preminuo je 16. kolovoza 1327. godine“, podsjetio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da se glas svetosti života sv. Roka počeo brzo širiti u njegovom rodnom Montpellieru, po južnoj Francuskoj, pa u sjevernoj Italiji. „Kad je 1477. g. izbila kuga u Veneciji, u čast sv. Roka osnovana je bratovština. Od tuda se štovanje sv. Roka proširilo po cijelom Primorju i Dalmaciji. Mnoge župe, crkve, oltari i kipovi posvećeni su njemu u čast“, rekao je nadbiskup. „Duh i vjera sv. Roka itekako su potrebni u današnjem svijetu i mentalitetu u kojem živimo. I mi smo u opasnosti od zaraze mentaliteta ovoga svijeta koji promovira teško nasilje nad ljudskim dostojanstvom. I mi živimo u svijetu i civilizaciji u kojem ima puno ‘gube’“, upozorio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je spomenuo Deklaraciju o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere, Dignitas infinita (Beskonačno dostojanstvo) koju je supotpisao papa Franjo, a nabraja teška nasilja nad ljudskim dostojanstvom. „Ta nasilja možemo usporediti s bolešću gube čiji zarazni mentalitet prijeti i nama. Deklaracija izdvaja četrnaest teških oblika nasilja nad ljudskim dostojanstvom. To su: siromaštvo; u nekim dijelovima svijeta gomila se veće bogatstvo, a pojedini narodi oskudijevaju i umiru od gladi; ratovi, s puno mrtvih i ranjenih; nevolje migranata, neplemenito postupanje s osobama kojima se ne poštuju osnovna ljudska prava „je sramota za društvo koje se naziva civilizirano“, kaže papa Franjo; spolne zloupotrebe, nasilje nad ženama, abortus, surogat majčinstvo, eutanazija, odbacivanje osoba s invaliditetom, rodna ideologija, promjena spola i digitalno nasilje.

„Spasonosni lijek ovom svijetu je naše intimno, iskreno zajedništvo s Bogom, naša svetost. Naša svetost započinje poštivanjem naravnog moralnog zakona upisanog u našu narav, poštivanjem Božjih zapovijedi, osobito zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Krist je naš Put, Istina i Život. Protiv kuge teških oblika nasilja nad ljudskim dostojanstvom, tom kugom današnjice, boriti nam se sredstvima sv. Roka: prijateljevanjem s Isusom Kristom i živeći evanđeoske kreposti“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić, zamolivši da zagovor sv. Roka svakome pomogne živjeti svoj put svetosti.

Biogradski župnik Tičić zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na predvođenju proslave i članovima Bratovštine sv. Roka na župnom angažmanu.

Relikvija sv. Roka u Biogradu dar Skule sv. Roka iz Venecije gdje je sv. Roko pokopran

Crkvica sv. Roka, posvećena zaštitniku od kuge i zaraznih bolesti, izgrađena je u 16./17. stoljeću. Najraniji spomen te crkve je u oporuci pisanoj 1653. g., u kojoj Franica, žena Ivana Senjanina, ostavlja urod od maslina „Crikvi svetog Roka ka je prid selom našim“. U crkvi je pozlaćeni barokni oltar iz 18. stoljeća.

Relikvija sv. Roka iz Venecije darovana je biogradskoj Bratovštini (Skuli) sv. Roka, a prvi put bila je izložena javnosti 16. kolovoza 2014. godine, na blagdan sv. Roka.

Donošenje moći sv. Roka u Biograd inicirala je Bratovština sv. Roka za vrijeme župnika don Zdenka Milića. Križ za moći darovao je tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Darovane moći su dio tekstila omotanog oko posmrtnih ostataka sveca iz Skule svetog Roka u Veneciji gdje je sv. Roko pokopan. Autentičnost moći potvrđuje pečat i potpis kardinala Marca (1925.-2014.). Biograđani su zahvalni i Francu Posoccu, arhitektu i znanstveniku, velikom upravitelju venecijanske Skule sv. Roka, koji je odobrio darivanje moći.

Bratovština sv. Roka u Biogradu na Moru djelovala je od 1639. g. do 1963. godine. Tijekom Domovinskog rata, 1994. g., bratovštinu je ponovno obnovio tadašnji biogradski župnik don Milivoj Bolobanić, u želji da sv. Roko zaštiti suvremeni naraštaj od poroka, droge. Bratovština se brine o crkvi sv. Roka koja je i obnovljena, a Grad Biograd je hortikulturno uredio i popločao taj gradski park sa zelenilom u središtu Biograda na Moru.