Homiliju je započeo je riječima: “Lijepo je biti u ovaj večernji sat s vama u ovom vjerničkom, obiteljskom ozračju, kao što je to činila prva Crkva, tako jednostavno, blisko, svečano, gdje ste si dali i truda i mara da ova vaša Svetkovina bude uistinu vjernička. Evanđeoska riječ koju smo slušali je Svjetlo, Svjetlo koje pred nas stavlja sjaj ključnoga navještaja koji nikada ne bismo smjeli zaboraviti. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Isus je došao na svijet kao svjetlo. Svrha svjetla nije osuditi mrak, nego mrak rasvijetliti, pronaći moći prostor kroz koji se može probiti zora i omogućiti da se očituje stvarnost koju je pokrila tama. Tako i tama nije bez smisla, jer nam otkriva čežnju za svjetlošću, istinu da smo mi djeca svjetla. Klica u zemlji ne osuđuje zemlju, nego boravi u njoj prepoznavajući snagu kojom izbija na površinu pokazujući lati, stabljiku, cvijet i plodove. Isus i nama govori, ja ne osuđujem. Istinska ljubav makar i odbijena, makar i pogažena nastavlja boljeti, premda ne vjeruješ u onoga tko te voli, on te i dalje voli i nastavlja vjerovati tebi, vjerovati u onu snagu za koju zna da je Bog usadio u tebe. Ako se želi pronaći nešto što bi bilo nalik Božjoj osudi svijeta, može je se vidjeti samo u nevjerojatnosti križa. Na njemu je Bog očitovao svoju osudu, svoju ljubav do kraja koja nas nikada ne ostavlja. Snagu svjetla i snagu osude čovjek osjeća osobito u blizini ljudi koji ga vole i koji mu žele dobro.“

Mons. Šaško posebno se osvrnuo na aktualnu situaciju u društvu s obzirom na način komuniciranja i upotrebu teških riječi posebno u situacijama kada se samo spominje savjest. „Svatko zna da je savjest dio čovjeka koji ostaje zadnja crta kriterija za odnose među ljudima, na određeni način i zadnji kriteriji ljudskosti. Na dan Pedesetnice apostoli su dali svjedočanstvo svojim sunarodnjacima o svemu što se dogodilo s Isusom tih dana u Jeruzalemu, slušatelji postavljaju pitanje apostolima, što trebamo činiti, mladić postavlja pitanje Isusu: ‚što trebam činiti da baštinim život vječni?’ Odgovor je uvijek jednak, odreći se sebičnosti i prihvatiti put s Bogom, slušati njegovu riječ, nasljedovati nadahnuća njegova Duha koji nije daleko od nas nego je u nama. Koja su pitanja nama najvažnija u životu“, zapitao se biskup. “Je li to spasenje ili nešto drugo? Isus je za nas molio, želio je da se sačuvamo, ništa od onoga čime je prožet naš svagdanji život. Marija se ukazuje djeci. Djeca unose svjetlo u tvrda srca. Nećemo vidjeti Kraljevstvo nebesko ako nećemo biti kao djeca, upozorava nas Isus. Kroz djecu se zrcali istina, djeca u Fatimi govorila su o ljepoti Blažene Djevice Marije. Kada su vidjelice pitali što im je najljepše? Jacinta je rekla: ‚Jako mi se sviđa Isusu reći da ga volim. Kada to kažem više puta čini mi se da mi je oganj u grudima, ali me ne peče.’ Franjo je pak govorio: ‚Najviše od svega svidjelo mi se vidjeti našega Gospodina u onoj svjetlosti koju nam je naša Majka stavila u grudi.’ Djeca su u Mariji vidjeli svjetlost i spasenje. Gledajmo Mariju i budimo radosni.“

Mons. Šaško pozvao je vjernike na hrabrost i neustrašivost u ovim današnjim izazovnim vremenima. „Marijino srce će uvijek pobijediti. Moćna sredstva u tome smislu su nam: obraćenje koje prepoznaje put ljubavi, pokora koja govori da smo za radost bližnjih spremni ustrajati u dobru i podnijeti teškoće, molitva krunice kao lijep način očitovanja ljubavi. Srce i život otvoreni Bogu, jači su od bilo koje zemaljske prijetnje. Marijin pristanak i suradnja s Bogom promijenila je povijest. Marija nas upućuje na Kristove riječi: ‚…u svijetu ćete imati muku, ali ja sam pobijedio svijet.’ I na kraju, Marija nas upućuje na četiri stvarnosti koje je ona živjela: primjećivanje Božje prisutnosti u našemu životu, pouzdanje u Boga, poniznost, jer je početni grijeh oholost i odražavanje vječnosti; mišlju, riječju i djelom, da ne propustimo u našu svakidašnjicu unijeti Svjetlost koja živi u nama i koja povezuje našu prolaznost i našu besmrtnost. Ljubav je napredak jer nosi Život, i to vječni Život sa svim onim slabostima koje imamo. Isus nije došao osuditi svijet nego ga spasiti, svakoga čovjeka, ma kako nam se činio daleko od Boga“,  zaključio je biskup Šaško.

Proslavi župne svetkovine prethodila je trodnevna priprava tijekom koje su obrađene teme vjerničke zajednice u svjetlu zajednice Isusovih učenika i nastojanja prve Crkve, zatim prijateljstvo s Bogom kao temelj istinskog prijateljstva među ljudima i pomirenje sa samima sobom, bližnjima i Bogom. Trodnevnicu su predvodili fra dr. Ante Bekavac, fra Ivan Cvetković i domaći župnik Josip Žagar.