Misu je predslavio uz suslavlje domaćeg župnika Stjepana Dijaneša, dekana Miroslava Lesičara i drugih svećenika Jastrebarskog dekanata. Svećenici i brojni hodočasnici izvršili su svoje zavjete i molili za blagopokojnog kardinala Franju Kuharića koji je rodom iz župe Pribić i prisjetili se 60. obljetnice njegova posvećenja za biskupa. Mons. Batelja tom prigodom održao je propovijed koju donosimo u cijelosti.

Propovijed o proslavi Majke Božje Kraljice Apostola

Draga braćo svećenici! Dragi hodočasnici! Kako je lijepo prisjetiti se da smo od djetinjstva pobožni Majci Božjoj Dolskoj! Mnogi smo se ovdje od djetinjstva tiskali oko oltara i obavljali sveti zavjet ljubavi prema Bogu i ljudima. Ovdje je blaženi Alojzije Stepinac pred 100 godina donio konačnu odluku za svećeništvo; ovdje je sluga Božji Franjo Kuharić učvršćivao svoj svećenički poziv.

Naime, kad se bl. Alojzije vratio iz Prvoga svjetskog rata, vidio je žalosne pojave nevjernosti svećenika i odlučio je: Bolje ne biti svećenik, nego Božji narod sablažnjavati. Pa ipak, jednoga dana rekao je majci Barbari:

»Mama, odi s menom?«

»Kam bi išla? Kaj ne vidiš koliko je posla u kući!«

»Odi mama!«

Pošla je Barbara i s njim došla u ovo svetište i pred ovaj lik Majke Božje Dolske. Kako je moralo uzdrhtati srce majke koja je od Alojzijeva rođenja molila i postila da on postane svećenik, a on je odustajao? Upornost njene molitve dovela ga je do riječi: »Mama, idem u bogosloviju!« Čudo nad čudesima! Tko bi izbrojio sva uslišanja koja su se ovdje dogodila, svu milost Božju kojom su na Bogorodičin zagovor zaštićene i spašene mnoge duše od vremenite i vječne propasti?

I mama Ana Kuharić vodila je svoje trinaesto dijete, Franju, u ovo svetište. Istina, dok je ona molila, on je cupkao oko nje, vrtio se, gestikulirao. Jednom mu majka reče: »Francek, kaj bu s tebom kad u svetom mjestu ne mreš biti miran.« Tako se iz molitve rodilo i zvanje svećenika, biskupa, kasnije nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića.

Danas se zahvalno prisjećamo 60. obljetnice njegova posvećenja za biskupa. Hvala dobrome Bogu koji je na zagovor Majke Božje Dolske darovao Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu tako uzornog duhovnog vođu, učitelja i pastira. Za svoje biskupsko geslo uzeo je misao iz Prve Ivanove poslanice koju smo maloprije čuli: »Bog je ljubav!«

Kao svjedok te ljubavi, nasuprot mržnji svijeta, Franjo Kuharić je ispovijedao da je Isus Sin Božji! Zato je Bog bio u njemu i on u Bogu. To se, braćo i sestre, događa i u našem životu. To je razlog i našega današnjeg dolaska k Majci Božjoj Dolskoj, da obnovimo vjeru i ljubav u Boga, da odlučimo uistinu biti Božji i da Bog prebiva u nama. Zato smo se ispovjedili, dušu očistili, zato ćemo se pričestiti, zato ćemo moliti da bi se u nama nastanila Božja ljubav, da nas Bog sačuva od vlasti Zloga, da prema Isusovim riječima u Evanđelju budemo posvećeni u istini.

Braćo i sestre! Upitat će tkogod: Kako prepoznati vlast Zloga, đavla, u svijetu? Evo odgovora: Po odredbama te vlasti ljudi žive kao da Boga nema, kršćani živi bez vjere, bez sakramenata, bez obraćenja od grijeha. Stoga na ovogodišnji Majčin dan spomenimo ovdje, pred licem Majke Božje Dolske, žalosne činjenice da razvratnost i grijeh ugrožavaju obiteljsko zajedništvo, da svjedočimo ismijavanju roditeljstva i majčinstva.

Isusova i naša Majka Marija, potiče nas da se hrabro suočimo s poteškoćama kroz koje prolazi hrvatska obitelj danas, a koje ugrožavaju i budućnost čitavog naroda. Svjedoci smo da velik broj mladih odgađa ulazak u brak, da su u porastu bračne rastave i obiteljska nasilja. Uočavamo sve učestaliji zajednički život: na probu, na određeno vrijeme. S televizijskih ekrana i sa stranica novina, pritajeno i otvoreno, svednevice se niječe i otvoreno napada vrijednost braka i obitelji, a nudi oblike života koji su protiv Božjeg i naravnog zakona.

Plodove takvog ozračja susrećemo u smanjenju rođene djece, u demografskom izumiranju naroda. Doista, ako nema oslonca na Boga, što je čovjek? Ako nema vječnosti, što su ovi dani zemaljskih kušnji, koji puta nesnosni do prokletstva? Kad nema Boga ljudi si dopuštaju nerođeno i starije čeljade ubiti bez krivnje i posljedica. Kako je žalosno kad oni koji se pričešćuju, na izborima glasuju za stranke koje su protiv života, koje promiču abortus, koje su protiv života!

Reći će tkogod, pa što je tu mogu? Što ja imam s tim? I ja i ti, i oni koji vladaju i koji se bore za svakidašnji život, i svećenici i građani svake boje i staleža, dužni su poštivati zakon koji je Bog stvoritelj upisao u ljudsku narav. Pogledajmo lik naše Zaštitnice, Majke Božje Dolske! Na njemu sjaje djevičanstvo i majčinstvo! Prepoznajmo srce koje ljubi! Ruke koje grle! Ruke koje pozivaju na molitvu!

Kao hodočasnici razmotrimo i danas izmolimo molitvu Sluge Božjega Franje Kuharića Gospi Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta koju je on izgovorio u Solinu 12. rujna 1976. Bilo je to na proslavi »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« i »Tisućitoj obljetnici smrti kraljice Jelene«. Kraljicu Jelenu hrvatska povijest pamti kao graditeljicu najstarije poznate Gospine crkve na solinskom Otoku i crkvu svetog Stjepana, mauzolej hrvatske kraljevske obitelji. Puno je vrjedniji spomen da je »za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom siročadi i zaštitnicom udovica«. Svetica! Doista, osoba koja je pobožna Blaženoj Djevici Mariji postaje majka lijepe ljubavi, dobrote i pomoći potrebnima.

Što je sluga Božji Franjo Kuharić tada molio? Pred činjenicom da hrvatski narod »smrću duše tijelo hrani« zavapio je za svjetlom i ljubavi Bogorodičina djevičanskog i materinskog Srca. Njoj je izručio, posvetio Crkvu i narod Hrvata u domovini i po svijetu raseljen. Zaštiti Majke Božje, Kraljice Hrvata, koja »zna najbolje sve naše nevolje«, preporučio je sve sinove i kćeri hrvatskog naroda. Osjetio je da se u ime napretka razara obitelj, uništava bračna zajednica, ubija djecu još prije nego se rode. Bio je svjestan da se u mnogim srcima djece i mladih ubija vjera i gazi nevinost.

Upozorio je na njihov umor i razočaranje jer im materijalizirani svijet, u društvu bez Boga i Božjeg zakona, nema tko i nema što ispuniti dušu. Stao je pred lik Majke Božje s mukom i potrebama naše Crkve. Gospi Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta povjerio je svećenike i redovnike, biskupe. Molio je za njihovo oduševljenje, vjernost i slogu u služenju Bogu. Posvetio joj je redovnice da budu svijetli znak čistog i plodnog djevičanstva u službi malenih, bolesnih, zapuštenih. Nad ponorom hrvatske narodne sudbine koju su najavljivale prazne obitelji, prazna sjemeništa i novicijati, kao neoborivi znaci umiranja, zavapio je, a to i mi danas ponavljamo: »Majko Milosti, Majko Božja Dolska, ne daj da umremo!«

Jednako odvažno i hrabro stao je pred ispunjenu zagrebačku katedralu 10. veljače 1993., prigodom 33. obljetnice smrti kardinala Stepinca, i posvjedočio: »Poštujući časnu uspomenu kardinala Alojzija Stepinca, mi u njemu kao znaku i simbolu u trpljenju za pravdu i istinu, štujemo sve nevine žrtve; progonjene i pogubljene. Progon Crkve pokrivao se političkim razlozima: da se onemogući ‘klasni neprijatelj’, ‘da se spriječi djelovanje klerofašizma’, ‘da se u ime antifašizma uklone protivnici sistema i ideologije’, pravi su razlozi bili da se ugasi vjera u Boga, da se Crkva posve isključi iz povijesti. Iz prezira prema Bogu, čak se ni Božje ime nije smjelo pisati velikim slovom.

Zato žrtve takvih progona možemo smatrati mučenicima. Crkva ljubi svoje mučenike, ali nikada ne mrzi njihove mučitelje. Za njih moli. I mučenici su opraštali i molili za svoje progonitelje. To je često isticao sluga Božji Alojzije. Pisao je kiparu Ivanu Meštroviću 2. lipnja 1959.: ‘Ali mi to moramo i hoćemo jer je zapovijed Kristova. Po čemu bismo bili inače bolji od naših mučitelja.’«

Sluga Božji Franjo Kuharić bio je čovjek bezgraničnog pouzdanja u Boga. Ono je u njegovu dušu pritjecalo iz čistoga Srca Majke Božje i Presvetog Isusova Srca. Iz pogleda u njih postao je glasnik mira među narodima, zagovaratelj pomirenja među zaraćenima, posrednik primirja i suradnje s predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve. Sučelice zlu i mržnji koje su zarobljavale pameti i srca postao je molitelj, nenametljiv zagovornik mira i suživota. Uronjen u otajstvo Božje ljubavi liječio je rane nepravdi koje su velikosrpskom agresijom od 1991. do 1995. nanošene hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi.

Ojačan Božjom utjehom opraštao je i pozivao na opraštanje zbog ratnih razaranja i ljudskih žrtava. Zazivajući Božje milosrđe obilazio je ruševine crkava i samostana, spaljenih sela i gradova. Svjedok su tome i njegove riječi koje je 8. siječnja 1992. izgovorio promatrajući ruševine proštenišne i župne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu, koju su u noći, 13. prosinca 1991., srpski pobunjenici uz potporu JNA posve razorili. Rekao je: »Na ovim ruševinama crkve, koja je preživjela tursko vrijeme, čovjek zaista nema riječi da izrazi osjećaje zašto je ta crkva srušena. Izdržala je tolika stoljeća, a sada je zaista ruševina do temelja. A u toj crkvi se okupljao narod Božji. Dolazili su i hodočasnici iz ovog dijela naše lijepe domovine. Molili su, slavili su Boga, slušali su Božju riječ koja ih je odgajala za dobro. Da čine dobro. Da ljube Boga i da ljube svakog čovjeka. Tu se događao susret onih koji vjeruju, nadaju se i žele ljubiti. I sad je to ruševina.

Ovo je materijalna ruševina, ali mi želimo da se ne dogodi ruševina u dušama. Da vjernici i na ruševinama svojih crkvi sačuvaju čistu dušu od svake mržnje i od svake želje za osvetom. Da dostojanstvom podnesu i taj udarac u čvrstoj nadi, da ono što je mržnja rušila, da ljubav može ponovno graditi. Možda ne baš u ovakvom opsegu, ali ako se ovdje natrag vrate vjernici koji su ovdje prebivali, ipak će opet ovdje biti sagrađena, makar i skromna crkva i opet će se tu moliti, vjerovati, slaviti Boga i učiti zakon Božji. Pa zato kako god bili tužni mi čuvamo mir u svojoj duši gledajući budućnost ispunjenu nadom da će sve biti bolje i da će iz tih ruševina rasti jedan novi, obnovljeni život.«

Dijeleći potom krunice braniteljima po ruševinama crkve u Voćinu, Sluga Božji Franjo Kuharić je rekao: »Tko nosi krunicu, to je čovjek mira, to je branitelj koji brani, ali se ne osvećuje. Zato mi čuvajte kuće pravoslavne u Voćinu. Spriječite svako nasilje!«

Braćo i sestre! Tako Božji ljudi grade Božji svijet. Tako štovatelji Majke Božje postaju graditelji mira, civilizacije ljubavi i života. Neka današnje naše hodočašće i u našim srcima i savjestima potakne odluke da ćemo biti donositelji mira, a ne nasilnici; slavitelji Boga, a ne psovači; graditelji mira, a ne nasilnici; vjerni obitelji, a ne brakolomci; zagovornici života, a ne smrti.

Odlučimo danas, da ćemo posvećeni u Istini, biti ljudi molitve; da ćemo rado slušati Božju riječ koja će nas odgajati za dobro, za činitelje dobra; ljubiti Boga i svakog čovjeka. Tako se ovdje, pred licem Majke Božje događa obraćenje od grijeha, donose dobre odluke za život, za mir s Bogom i ljudima. Tu možemo postati jači za hrvanje s protivnostima vjeri, borci za sve što je dobro, plemenito, lijepo. Zagledani u lik Majke koja vrši volju Božju i koja ljude upućuje na vjernost Isusu Kristu Sinu Božjemu, svaki krštenik osjeća rast u vjeri, biva čvršći u pouzdanju u Boga i djelatnik ljubavi.

Očvrsnuli u vjeri postaju čvrsta građevina, nikad ruševina. Takvi poput Franje Kuharića koji je na trgu Bana Jelačića u Zagrebu zanjihao zipku života, to zbiljski čine u svojim obiteljima. Nije to politika, kako su to protivnici Boga i Crkve tumačili, nego bogoslužni čin u korist života, rodoljubni čin u prilog obnove naroda i očuvanja domovine, ljudski čin koji čuva ljudsku vrstu od Boga stvorenu, nadnaravni čin u obrani dostojanstva ljudske osobe spašene žrtvom Krista Gospodina na križu i slavnim njegovim uskrsnućem.

Majko Božja Dolska! Posvećujemo ti sebe, svoje majke, svoje obitelji, svoju domovinu! Molimo te, izmoli našoj pameti i hrvatskom narodu razumne odluke da ne će »hraniti tijelo smrću duše« nego da će milošću Božjom jačati vjeru, rasti u pouzdanju u Božje milosrđe i podizati život, nova pokoljenja, koja će slaviti tebe i proslavljati tvoga Božanskog Sina kojemu dika i čast u zajedništvu Presvetoga Trojstva. Amen.