Misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić u koncelebraciji s o. Jakovom Kuharićem, OCD, župnikom u Levanjskoj Varoši Mirom Tomasom, župnikom u Slavonskom Brodu Domagojem Lackovićem, duhovnikom u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu Stjepanom Matezovićem, bilježnikom Nadbiskupskog ordinarijata Nikolom Klemenom te tajnikom Nadbiskupskog ordinarijata Markom Obradovićem, a u asistenciji je bila veća grupa bogoslova iz đakovačkog Sjemeništa.

U homiliji nadbiskup je istaknuo da je sv. Josip dar za svakog vjernika, zaštitnik je Crkve i našeg naroda. „Sv. Josip nije propovijedao, nije učinio nijedno čudo, ali je sam bio istinsko čudo odgajajući i brinući se za Isusa i Mariju. U svakom trenutku ostavlja sebe i svoja očekivanja kako bi prihvatio stvaran tijek života oko sebe. Ne zna i ne razumije, ali prihvaća. Nije pasivan ni rezigniran, ne kuka, nego je hrabar i proaktivan čovjek“, uputio je nadbiskup Hranić.

Istaknuo je kako je sv. Josip svaki problem znao pretvoriti u mogućnost – pouzdavajući se u Boga, te na taj način poziva i svakog vjernika da sam bude čudo u životu svojih bližnjih. Da preuzme inicijativu te bude znak Božje brige i ljubavi za svakoga, kao što je to sv. Josip bio u životu Isusovu i Marijinu. On je Isusov čuvar i učitelj poslušnosti Bogu u svakoj situaciji, pa i u smrtnoj borbi. „Sv. Josip uči nas da ne očekujemo čudesa, nego da se s povjerenjem i puni nade znamo prepustiti Božjem vodstvu. Da ne gledamo na ono što je meni komotnije, da izaberemo teže, ne samo moje dobro, nego i za dobro drugoga. Da se znamo prepustiti Božjoj providnosti vjerujući Bogu, znajući poput sv. Josipa, da nas Bog nikad ne ostavlja“, rekao je nadbiskup Hranić pozivajući sve vjernike da se utječu sv. Josipu moleći da i sami budu čudo u životu svojih bližnjih.

Prijepodnevno misno slavlje predvodio je prior karmelićanskog samostana na Buškom Blatu o. Jakov Kuharić. U homiliji o. Jakov uputio je kako postoje dvije vrste vjere, dva čovjekova pristupa Bogu. Prvi je loš – trgovački i legalistički odnos. Čovjek skuplja zasluge, izvršava razna djela kako bi kupio Božju naklonost i usluge. A drugi je pristup odnos povjerenja. Svijest da Bog nama ništa ne duguje, a da je sve njegov dar. Oznaka židovskog naroda je upravo ta vjera i bezuvjetno predanje, posebno u najtežim situacijama, svijest da ga Bog nikad neće iznevjeriti. Jedan takav veliki lik vjere je i sv. Josip. „Josip je čovjek koji je bio teško kušan. Gdje god se spominje sv. Josip u Svetome pismu uvijek ga nalazimo u jako teškim situacijama. Teško kušan, ali kroz sve kušnje je prolazio s Bogom. Iskusio je da Bog uvijek proviđa, u nadi protiv svake nade, susretao je Boga u ovim najbezizlaznijim situacijama, imao je bezuvjetno povjerenje u njega.“ Josip nije tražio druge nagrade osim da bude pod istim krovom s Isusom i Marijom, rekao je o. Jakov i zaključio: „Molimo i mi od sv. Josipa da i nama sam Bog bude dovoljan, da imamo beskrajno povjerenje u Boga i onda ćemo moći sve.“

Na kraju oba misna slavlja bila je prilika i za milost dobivanja potpunog oprosta prema redovitim uvjetima propisanima za Jubilarnu godinu, budući da je sv. Josip zaštitnik crkve karmelićanki.

Svetkovini je prethodila trodnevna duhovna obnova. Misna slavlja predslavili su profesor na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu te duhovnik studenata laika istog fakulteta Antun Japundžić, župni upravitelj župa u Vrbanji i Soljanima, koji je došao s autobusom hodočasnika iz svojih župa, uz autobus hodočasnika iz Županje, Matija Aušić te profesor na đakovačkom KBF-u Ivan Benaković.

Slušati Božju Riječ i slijediti Isusa nasljedujući kreposti šutnje, samozataje, povjerenja u Boga po primjeru sv. Josipa, živeći u konkretnosti i jednostavnosti života ono što je on živio, misli su kojima su misnici u homilijama poticali hodočasnike.

Uz misna slavlja, molitvu krunice, časoslova, pjesme i druge molitve u čast sv. Josipa, veliki broj vjernika pristupio je i sakramentu pomirenja te obredu oblačenja Gospina škapulara.