„U svom promišljanju o događaju koji se zove Isus Krist, sveti Ivan evanđelist je otišao najdalje“, poručio je u propovijedi biskup Petanjak dodajući: „U njegovu evanđelju nemamo ništa od onih izvanjskih formi na kojima se temelji cijela božićna idila Kristova rođenja kao što je Betlehemska štalica, Marija i Josip, životinje, slama, pastiri, anđeli, Mudraci s Istoka… On je pokušao prodrijeti u misterij života samog Boga. Vinut se put nebesa, u sfere izvan prostora i vremena. Otići u onu stvarnost koja je postojala u Bogu prije nego li je svijeta bilo i doći do spoznaje da sve što je ikada na ovom svijetu postalo i zaživjelo, da sve što je ikada zadobilo svoj oblik, materijaliziralo se i postalo vidljivo, da je sve to na jedan drugačiji način već prije u Bogu živjelo i postojalo, da je sve dobro promišljeno i usklađeno, da se sve odvija po Božjem promislu, i da sve ima svoju svrhu i cilj.

U tom Božjem promislu od vijeka je postojao i plan da će sam Bog zakoračiti u ovu povijest na način na koji nijedan mislilac i filozof nikada ne bi mislio. Ne bi mislio jer znamo da sve što postoji nastoji uzdići se na jednu višu razinu, teži za nečim višim i većim. Nitko ne želi ići ispod dosegnutog standarda, nego iznad.

Samo je Bog onaj koji se kroz cijelu povijest neprestano spušta i to iz jednog jedinog razloga: ljubavi. On želi svoj božanski život komunicirati nama. On nas želi učiniti što sličnijima sebi.

On nam pokazuje da čovjek može biti uvijek više i da može postići više, ali pod uvjetom da se dragovoljno spušta sve niže. Što se bude htio spuštati sve niže, to će postajati sve viši. To je Božja logika i to je njegov način ponašanja.

Danas, na Božić, slavimo to Božje silaženje među nas ljude koje nije bilo samo prigodno i nije bio samo jednokratni posjet Boga čovjeku, nego je bio trajni ostanak s ljudima.“

Ali, kako to primjećuje evanđelista Ivan, Boga čovjek ne prihvaća. „Božji silazak među nas ljude bio je po ljudskoj slabosti, po tijelu. Tijelo je slabo. Tijelo je nesavršeno, nezasitno, nezadovoljno, uvijek mu nešto fali, vječno mu nešto smeta, hoće osvojiti sav svijet, a jedan pogled ispod oka baci ga u depresiju. Možda je i to razlog zašto je čovjek Božji dolazak na zemlju dočekao „na nož“, postavio se neprijateljski, očekujući Boga koji će doći u sili i snazi, a ne zaogrnut ljudskom slabošću.“

Ali, upravo tu se krije božićna poruka: „Bog dolazi k nama po slabosti, dolazi u tijelu, jer želi da susret Boga i čovjeka bude vidljiv, da bude opipljiv, ali nadasve da uvidimo da smo potrebni jedni drugima, da ne možemo jedni bez drugi, da moramo učiti jedni od drugi, da si moramo međusobno pomagati, da mora svijetom zavladati sloga, uvažavanje, praštanje, sebedarje.

Samo se tako gradi zajednica i zajedništvo, samo se tako na okupu održava obitelj, samo se tako stvaraju prijatelji, samo se tako živi i umire za drugog.

To je Božić. To je Božji silazak među nas ljude. To je Božja poruka svijetu: Krist se rodio kao čovjek, da se čovjek rodi kao Bog.“