Svečano euharistijsko slavlje predvodio je gvardijan Samostana sv. Frane i rektor Hrvatskoga nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku fra Josip Ivanović.

Na početku je okupljene pozdravio domaći župnik i gvardijan Samostana sv. Antuna Padovanskoga fra Ivan Bradarić. „Slavimo danas sveca koji nas desetljećima odgaja primjerom tišine, samozatajnosti i posvećenosti Bogu. Sveca koji nas uvijek iznova uči i podsjeća kako Bog bira malene i neznatne i one koji žele sudjelovati u njegovu stvoriteljskom naumu. Josip je primjer kako se čuva Isus, u srcima, u našoj župi, u ovom drevnom gradu, u domovini, u svijetu. Prije svega, Josip moli i razmatra Božje otajstvo. Josip se sklanja od nasilnih i bahatih. Josip nema ništa s onima koji misle svjetovno. Josip doduše čuva Isusa, ali ne misli da je on spasitelj Boga nego zna da je Bog spasitelj čovjeka. Bog krhak. Bog prognan. Bog raspet. Ali Bog uskrsnuli i uvijek živi“, rekao je fra Ivan.

Započinjući homiliju, o. Ivanović je naglasio da ta svetkovina poziva da „u školi svetoga Josipa, pod svjetlom Duha Svetoga naučimo ‚tesati‘, tj. odstraniti s drveta svojega života sve što nije dobro, ne bismo li Bogu dopustili da iz naših krhkih bića učini sebi sveto prebivalište. U radionici Duha Svetoga potrebno je istesati se, promijeniti i biti kvalitetan i upotrebljiv materijal u Božjim rukama“.

Stavljajući sv. Josipa kao uzor i zaštitnika radnika, propovjednik je na pitanje: „Možemo li pronaći bolji primjer od poniznoga, šutljivoga, iskrenoga, zauzetoga, a nadasve vjernoga Josipa?“, odgovorio da je Josip osluškujući anđela, vršio volju Božju te je zato nagrađen od Gospodina.

„I zato svakomu od nas postaje savršenim uzorom radnika. Na drugačiji način osim osluškivanjem i prianjanjem nije mogao izvršiti svoju zadaću. Svojim govorom šutnje i djelima poručuje i nama kako zauzeti ispravan stav pred Božjim i njegovim sinom Isusom. Tu nam pokazuje da se ne zaustavljamo tek na površnom, na onomu što poznajemo, nego da pogledamo onkraj vidljivoga, onkraj poznatoga; da upoznamo Isusa kao pravoga Boga i pravoga čovjeka!“ poručio je fra Josip.

Osvrćući se na naviješteno Evanđelje o Isusovu naučavanju u hramu, ukazao je na one koji su ga slušali. Njihova „nevjera i nepovjerenje u Boga onemogućuju im uzdići se od onoga što vide, a nama jasno daju do znanja da kršćansko vjerovanje u Boga nije samo u prihvaćanju Isusove poruke i njegova djela, nego nadasve u prihvaćanju njegove osobe Bogočovjeka koji nam se očitovao kao Gospodin, kao put kojim valja ići, istinu uz koju valja prionuti i život kojim valja živjeti; poučava nas da kršćansko vjerovanje nije tek neka ideja ili zakon, običaj ili folklor, nego Isus istovremeno zapanjenost, ali i sablazan – napose u svojoj muci i smrti na križu. Upravo nas po drvetu križa Bog diže nas iz naše prizemnosti, uzdiže nas u nebesko“, rekao je.

O. Ivanović je posvijestio, da je ljepota u tom evanđeoskom odlomku u događanju Božjega približavanja čovjeku. „Danas ne želimo ostati zapanjiti ljudskom riječju, nego Kristovom živom riječju koja krijepi naše živote. Potaknuti reakcijama Isusovih mještana pitajmo se koliko i kako mi doista vjerujemo“.

U tom vidu vjernike je potaknuo na promišljanje o njihovu svjedočenju i djelovanju i radu, tj. je li ono u sladu s moralnim i etičkim zakonom, u odnosu prema poslodavcu i prema radniku. „Kakav je moj odnos prema mojemu poslu? Vršim li svoje ‚tesarsko‘ zanimanje tešući ono što nije dobro, popravljajući, ispravljajući ono što sam ponekad učinim pogrešno? Ili zauzeto radim na potkopavanju?“

Odgovarajući na ta pitanja, propovjednik je posvijestio da vjernicima „radionica svetoga Josipa, ta kapelica u kojoj je i sam Bog radio svojim rukama, postaje izazov u svakom životnom trenutku.“

K tomu, nastavio je, „i u  obiteljskoj radionici u kojoj se vježba u strpljivosti i blagosti, u poniznosti i jednostavnosti uzdiže se Bogu molitva za dar kruha, za čašu vode, za mogućnost rada i priskrbljivanja onoga što je najpotrebnije. U istoj radionici uči se vrijednostima ljudskoga rada i dostojanstvu ljudskoga života. Očekuje se pravedna plaća, ali se zahvaljuje i za ono što se ima; traže se veća prava, ali se živi u skladu s postojećim pravima; traži se istina, ali se udaljuje od svaki laži; koliko god bio visok, plaća se porez državi; koliko god primamljivo bilo, bježi se od mita i korupcije jer se želi izgrađivati čista savjest i imati čiste ruke. U toj radionici moli se Boga, sudjeluje na nedjeljnim susretima, moli za pastire i državne poglavare. U toj radionici uči se dati i darovati život, umrijeti od neprijateljske ruke, uči se ljubiti dom i Domovinu. U toj i takvoj životnoj radionici postajemo onakvi kakvima nas je Bog zamislio i stvorio; postajemo takvi, no ostajemo li?“

Na kraju homilije, vjernike je potaknuo, da svjesni svoje ljudske ograničenosti, budu spremni otvoriti se Božjoj širini i prisutnosti. „Dopustimo se posjetiti od Boga ‚u ovoj vašoj, našoj galdovačkoj sinagogi‘. Prepoznajmo ga ne samo kao ‚drvodjeljina sina‘, nego i kao Spasitelja. U dobrim i iskrenim nastojanjima oko dobra neka nam pomogne Josipova vjera, u životu i radu njegov primjer, a u kratkoj šutnji razmislimo koliko smo Isusom Kristom zapanjeni, koliko nas iskreno privlači, a koliko nas njegov život sablažnjava i odbija“, rekao je propovjednik.

Misu su suslavili i svećenici iz Sisačko-katedralnog dekanata i pristigli franjevci konventualci. Asistirali su domaći ministranti te odgajanici Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koji su nakon mise predstavili novi broj svog glasila Vox minorum – glas malenih. Pjevanje je predvodio župni zbor.

Nazočili su i predstavnici civilnih vlasti županije, grada i gradske četvrti Galdovo, kao i predstavnici raznih institucija, udruga crkvenih i civilnih, te hrvatski branitelji. Poseban ures bili su vjernici u narodnim nošnjama, a tom prigodom u Sisak su hodočastili vjernici iz Šibenika.

Nakon mise, župljani su uz podršku raznih udruga i pojedinaca pripremili okrjepu za sve.

Proslavi svetkovine prethodila je trodnevnica, a na uočnicu je kao dar župi održan koncert Tamburaškog sastava MUP-a RH uz pratnju orguljaša Alena Kapunovića Legetina.