U prigodnoj homiliji vlč. Siniša posebno je naglasio krepost poniznosti koja je resila svetoga Franju, istaknuvši da je poniznost „majka svih kreposti“. Propovjednik je prikazao život sv. Franje kao uzor kršćanskoga života i istinskoga obraćenja, ističući utjecaj Franje na sveopću Crkvu i ljude vremena u kojem je živio.

„Svetom Franji mnogi su se već za života divili, a to divljenje ni danas ne prestaje. Mogli bismo reći da je on div-svetac! No, krivo ćemo učiniti ako mu se samo divimo. Sveci nisu tu da im se divimo ili da sebe tješimo kako mi to ne možemo dostići ili da na to nismo pozvani. Večeras, dok razmišljamo o svetom Franji, moramo se ozbiljno upitati kakvi smo mi to danas kršćani. Nadalje, moramo nastojati nasljedovati primjer svetoga Franje, ili točnije rečeno – ne njega, nego po njegovu primjeru samoga Krista. Svima nam je znano da se sveti Franjo lišio svega materijalnoga jer ga je ono sputavalo u istinskoj želji nasljedovanja siromašnoga i poniznoga Krista. Živjeti vjerno i radikalno po svetom Evanđelju, kao što je on to učinio, treba, predragi, biti i naš cilj i izazov. I mi moramo živjeti sveto kao što je živio Franjo. Potrebno je da uzmemo sveto Evanđelje zaozbiljno. Danas smo, nažalost, došli do toga da sve nekako relativiziramo. Papa Benedikt XVI. će na jednom mjestu reći da živimo u općoj kulturi relativizma. Evanđelje je, draga braćo, zahtjevno. Krist je bio radikalan po mnogim pitanjima, zbog čega je mnoge znao dovesti u krizu koji su ga na prvu radosno slijedili. Zato ni Crkva našega vremena ne smije se dodvoravati svijetu, ne smije ublažavati svoj moralni život, nego mora – i pod cijenu maloga stada – vjerno naviještati i tumačiti Kristov nauk. Poziv Crkve nije prvenstveno briga za Caritas i za ekologiju – i to je, da se razumijemo, itekako važno – nego je navještaj spasenja i svetoga Evanđelja prvotna zadaća Crkve. Sveti je Franjo velik upravo zato što nije propovijedao sveto Evanđelje samo riječima, nego svojim stilom i načinom života. I to je ono što je ljude privlačilo da su ga, u tolikom broju, već za života, a i danas, odlučili slijediti.“

„Franjo nije tražio slavu ovoga svijeta, nije bio navezan na ovozemaljske vrijednosti, nego se trudio ljubiti siromašnoga Krista; radovao se Božjem milosrđu i spasenju; čvrsto je vjerovao da je svaki stvor na ovoj zemlji Božji i divio se svemu, prepoznavao je ljepotu u svemu stvorenom. Bog mu je bio na prvom mjestu i zato se mogao radovati smrti, jer je znao da je ovdje na zemlji ispunio svoje poslanje“, rekao je, među ostalim, vlč. Siniša. U kontekstu proslave Jubileja 800. obljetnice Pjesme stvorova, propovjednik je istaknuo da je „Franjin život najbolja pjesma pohvale Bogu, zahvaljivanja i svjedočenja“. Svoju je propovijed završio pozivom da hrabro, poput svetoga Franje, nasljedujemo, zahvaljujemo i svjedočimo Isusa Krista ne samo riječima, nego čitavim svojim životom. „Samo istinski autentičan i vjerodostojan način života ima pravu vrijednost. Upravo tako je živio Franjo, i po tome je danas velik; tako trebamo i mi živjeti, i samo tako ovo liturgijsko slavlje može imati svoj pravi smisao.“

Na kraju mise gvardijan je zahvalio vlč. Siniši na odazivu i riječima ohrabrenja, kao i vjernicima koji su dolazili na prigodnu trodnevnicu te svima koji su se na bilo koji način utkali u proslavu ovoga velikog Božjeg ugodnika, koji ni danas ne prestaje nadahnjivati brojne muževe i žene na vjerni i radikalni život po svetom Evanđelju.

Kao i obično, uoči svetkovine svetoga Franje, 3. listopada, poslije večernje mise, u spomen na Franjin blaženi prijelaz k Bogu s ovoga svijeta, proslavljen je Transitus, odnosno Obred preminuća, čime je vjernički puk ušao u duhovnu dubinu i otajstvo Franjine smrti. Za proslavu blagdana samostan se pripremao trodnevnom duhovnom pripravom koju je vodio vlč. Siniša.

Svakoga dana program je počinjao u 18.15 sati molitvom franjevačke krunice, koju su predmolili članovi Franjevačkoga svjetovnog reda, te molitvama u čast sv. Oca Franje koje je vodio fra Juro. Relikvije sv. Franje, koje samostan posjeduje, bile su izložene u crkvi pokraj Franjina kipa, a poslije mise svi su ih mogli osobno dotaknuti i iskazati im čast.