Misu je predslavio župnik Vrgorca i dekan Biokovskog dekanata fra Josip Repeša.

Slaviti nešto, a istovremeno slabo ili površno poznavati, zbilja je poprilično nesiguran proces, rekao je u uvodu homilije fra Josip. Upitao je koliko zapravo vjernici poznaju poniznog, nenametljivog Franju, toliko malenog, da u zajednici koju je utemeljio zauzima zadnje mjesto i za života prepušta vodstvo drugima, pokoravajući se njihovoj volji, iako je često primjećivao krivudavost. Obzirom da je volio prirodu, svijet će reći da je zaštitnik ekologije, no Bog vidi da je Franjo, boraveći u prirodi, primjećivao posljedicu Božje providnosti, blagosti i darežljivosti, stvarajući svijet da služi čovjeku.

„Svijet će reći da je Franjo imao stigme, mnogi će to uzimati kao bitno, no, Bog će u tom čudesnom trenutku vidjeti Franjinu čežnju – upoznati Božju muku na križu, i istovremeno ljubav, s kojom u toj muci ljubi čovjeka i kao vanjski znak uslišane Franjine molbe – upoznati bol i ljubav u istom trenutku. Tek rijetki su mogli vidjeti, iza njegove smrti, koliko je patio, koliko se žrtvovao, koliku je pokoru podnosio. U toj poniznosti Franjo ostaje škrinja koja se rijetko otvara, jer u Franjinoj duhovnosti nema brzih rješenja, nego suživljavanje s mukom našeg Gospodina. On, koji tako često pati na ljudskim padovima, vjerujem, ponavlja one skrovite i lijepe riječi ‚Oprosti im Gospodine, jer ne znaju što čine‘“, rekao je propovjednik.

„Mnogi će vidjeti slavni franjevački red, a Bog vidi Red pokornika, mnogi će vidjeti brojnost Franjevačkog reda, Franjevačkog svjetovnog reda, Frame, a Bog će vidjeti onu franjevačku tihu riječ ‚Gospodin mi je dao braću!‘ Iako mnogi evanđeoski odlomci u Franjinom životu, imaju itekako značenje, ne možemo naći ljepši evanđeoski odlomak koji nam govori o sv. Franji od: ‚Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima‘“, naglasio je fra Josip.

Pritom je upozorio da će oni koji teže veličini, poznatosti, prepoznatljivosti, kad dođu najveće muke, prvi bježe, a oni koji su maleni, koji u tišini svoga srca i duše proživljavaju vrijednosti, u najtežim trenucima prepoznati svoju ulogu… Kao što je, gledajući da ispred sebe u odrpanoj odjeći, Papa potjerao Franju koji mu je došao propovijedati evanđelje. Isti Papa, u noći je sanjao rušenje velike Lateranske bazilike u čemu je prepoznao znak rušenja čitave Crkve. Mnogi koji su se za njegova života pokazivali kao podanici, miljenici, bježe glavom bez obzira, a Franjo trči u suprotnom smjeru i podupire crkvu svojim nemoćnim leđima…

„Riječi koje je čuo sv. Franjo: ‚Obnovi Crkvu koja se ruši‘, te iste riječi, brate i sestro, Bog upućuje i meni i tebi, bez iznimke, ali te riječi traže spremnost i predanje,“ naglasio je fra Josip. Homiliju je zaključio odgovorom jednog svećenika, koji je govorio članovima Frame o sv. Franji, te začuo kritiku mlade djevojke da previše govore o sv. Franji, jer, kako je rekla: ‚Budemo li previše razmišljali i govorili o sv. Franji, udaljit ćemo se od Krista‘. Svećenik se nasmije i kaže: ‚Djevojko draga, jedini Franjo, možda je najviše želio biti kopija Kristova, i upoznavajući Franju, upoznaješ Krista kao čovjeka, i kao čovjek sa drhtajem pristupaš toj svetosti i kažeš: Gospodine, što mi je činiti? I tada rasteš, prepoznajući i uspone i padove, i oduševljenja i razočarenja, ali jedino u kontinuitetu ostaje – Bog moj i sve moje!‘“

Misu su suslavili župnik fra Ante Bilokapić i župni vikar fra Dario Sinković. Slavlju je prethodio ophod oko crkve. Pjevanje je predvodio zbor Župe sv. Ilije pod ravnanjem s. Mile Deak.