U toj crkvi nalazi se kapela sv. Zoila, ranokršćanskog mučenika svećenika iz Akvileje čije se relikvije od 7. st. nalaze u Zadru. Prema povijesnim zapisima, Zoilo je činio mnoga djela milosrđa u teškom vremenu progona prvih kršćana i bio zaštitnik i naslovnik dobrotvornih društava, hospitala i ubožnica u srednjovjekovnom Zadru.

„Sv. Zoilo stoji u dugom nizu onih koji su žrtvom svoga života posvjedočili vjernost Bogu. Od svojih početaka Crkva vjeruje u nebesku zaštitu svojih članova koji su vjeru živjeli i svjedočili na uzoran način, koje je ona kao takve prepoznala i priznala uvrštavanjem u red svetaca i blaženika. Po svetim zaštitnicima Bog nam dijeli potrebne milosti, ali nam šalje i znakove po kojima nam poručuje što u danom vremenu i prostoru od nas posebno želi. Neka nam sv. Zoilo bude u tome nadahnuće, poticaj i moćni zagovornik pred licem Božjim, poglavito u usvajanju istinskih životnih vrijednosti i ideala, a to su oni koje nam je naš Gospodin Isus Krist objavio i svojim primjerom posvjedočio“, potaknuo je mons. Lenkić, istaknuvši da je u tome primjer Isusova riječ i navještenog blagdanskog evanđelja: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“.

„Sveci nam svjedoče da se može živjeti po evanđelju, živjeti Duhom Kristovim u svojoj svakodnevici. Takvih je kršćana bilo u svakom razdoblju crkvene povijesti, pa i u našem današnjem. Svi takvi živjeli su u svijetu, dijeleći s ljudima svoga vremena ‘radosti i nade, žalosti i tjeskobe’, ali se nisu prilagođavali duhu vremena, nego su u ljudsku stvarnost unosili duh Kristovog evanđelja i njime je prožimali i osvjetljavali. Mnoge takve Crkva je poslije njihove smrti, nakon pomnog ispitivanja njihovog života, proglasila svetima, preporučujući ih za uzor i nasljedovanje svim vjernicima“, rekao je mons. Lenkić, istaknuvši da je svima njima „zajedničko nastojanje da svoj svakodnevni život i rad prožimaju i nadahnjuju evanđeljem, njegovim vrijednostima i normama, opirući se iskušenjima prilagodbe duhu ovoga svijeta i njegovim načinima života i djelovanja“.

„Mnogi od njih takav život potvrdili su i okrunili mučeništvom, jer radije su izabrali žrtvovati svoj zemaljski život nego odreći se Krista. Ali i životne prilike svakoga uvijek uvjetuju načine življenja i ostvarivanja istih vjernosti i istih evanđeoskih ideala. Na jedan način evanđeoske ideale ostvaruje jedna redovnica, a na drugi udana žena ili majka; na jedan način svećenik, a na drugi poduzetnik ili političar. No, svi oni svjedoče i potvrđuju isto: moguće je biti kršćaninom ne samo uvjerenjem, nego i životom, odnosno, evanđelje se može ostvarivati u svakodnevnom životu izvršavanjem obiteljskih, profesionalnih i društvenih obveza i zadaća. Na taj način sveci pokazuju kako vjera nije nikakva ‘privatna stvar’ koja služi za osobnu utjehu, nego snaga kojom pojedinci i zajednice vjernika pridonose autentičnoj preobrazbi ljudske zajednice“, poručio je mons. Lenkić.

Propovjednik je istaknuo i kako bi „pogrešno bilo misliti da su sveci, ljudski gledajući, bili posebni ljudi“, podsjetivši na riječ apostola Pavla: “Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,26-29).

„Sveci su bili sasvim obični ljudi, svih dobi i društvenih staleža, živjeli su evanđelje i ako je trebalo, umirali za Krista. Crkva je u njihove redove uvrstila mnoge mladiće i djevojke, svećenike i Bogu posvećene osobe, kao i mnoge oženjene, udovice, mnoge siromahe, ali i kraljeve, političare, mislioce. Nema crkvene ni društvene skupine koja nije dala ponekog sveca ili sveticu, što potvrđuje da je evanđelje moguće živjeti i prema njemu se ravnati bez obzira na to kojoj životnoj dobi, spolu, društvenom položaju ili zvanju netko pripadao“, rekao je mons. Lenkić, ohrabrivši da je to „i nama ohrabrenje i pomoć u borbi protiv iskušenja da je evanđelje neprimjenjivo u konkretni, pojedinačni i društveni život“.

„Dok promatramo šaroliko mnoštvo svetaca, naše braće i sestara koji su, kao i mi, slabi i nesavršeni živjeli ovaj mukotrpni ljudski život, ali su u njega umjeli utkati novost Kristovog evanđelja, dođe nam zapitati se sa sv. Augustinom: ‘Zar ti nećeš moći što su mogli ti i te?’ (Ispovijesti, VIII, 27). To je pitanje on, dok se borio da prihvati kršćansku vjeru, postavljao slušajući o mnogima koji su radi Krista sve ostavili. Primjeri svetaca i dosljednih kršćana iz njegovog okruženja bili su snažan poticaj da se obrati i sam postane kršćaninom. To su sveci i dosljedni kršćani i za nas. Zato je važno upoznati njihov život, učenje i način kako je svaki od njih živio evanđelje“, rekao je mons. Lenkić, istaknuvši da se „kršćanin ne boji i ne stidi dati svjedočanstvo za Gospodina, nego ojačan Božjom milošću trajno čuva i naviješta njegovu riječ. Duh Kristov mu je uvijek pratilac i jamac. Poučeni od Gospodina kako ništa ne možemo bez njega učiniti, potrebno je osobnom i zajedničkom molitvom, slušanjem i razmatranjem Božje riječi, kao i slavljenjem euharistije i čestim pristupanjem svetoj pričesti, intenzivno njegovati zajedništvo života s Njime. Tada će i nama biti moguće ono što je bilo tolikima prije nas: poput sv. Zoila, živjeti i djelovati prema evanđelju Isusa Krista“, poručio je generalni vikar.

Na kraju mise, mons. Lenkić je sa župnikom don Marijem Sikirićem i ministrantima otišao u pokrajnju kapelu sv. Zoila gdje je pokadio Zoilov relikvijar te je predvodio puk u molitvi sv. Zoilu, moleći njegov nebeski zagovor i zaštitu.

Proslavi blagdana sv. Zoila prethodila je trodnevnica. Prvoga dana trodnevnice, 13. prosinca, zadarski nadbiskup Želimir Puljić predao je bilobriškoj Stepinčevoj župi Zoilov relikvijar te je sv. Zoila proglasio zaštitnikom Caritasa Zadarske nadbiskupije. Drugoga dana misu je predvodio dr. don Zdenko Dundović, a na uočnicu blagdana 15. prosinca misu je predvodio don Darijo Matak, ravnatelj zadarskog Caritasa.