Misa se ondje slavi samo na prvu nedjelju po blagdanu Uzvišenja Svetoga Križa. Ove godine predslavio ju je župnik don Dražen Dukić.

U uvodu homilije vlč. Dukić govorio je o kreposti poniznosti koja je temelj kršćanskoga savršenstva i svih kreposti, izvor svih milosti i najpouzdaniji znak spasenja. Bez poniznosti nemoguće je napredovati u duhovnome životu, nemoguće je kršćanski, vjerski živjeti. Biti ponizan, prije svega znači pred Bogom priznati sviju grešnost, svoju slabost, svoju bijedu. Sve što imamo, imamo od Boga – tjelesne, duhovne sposobnosti, Bog nam daje zdravlje, dao nam je razum, volju, sve što imamo dar nam je od Boga, jedino naše – jest grijeh, naglasio je.

Upitajmo se koliko smo puta svojim grijesima uvrijedili Boga i zaslužili njegovu kaznu, koliko puta smo zanemarili Božje zapovijedi po kojima smo dužni živjeti, koliko puta smo zanemarili svete sakramente koje smo dužni primati, odnosno slaviti, koliko puta smo zanemarili molitvu, koliko puta smo uvrijedili psovkom Raspetog na križu kome se danas klanjamo, slavimo Njegovo Uzvišenje, a često se hvalimo da smo kršćani, vjernici, djeca Božja, prema tome – nema nikakvog razloga da se bilo čime hvalimo, da bilo što sebi umišljamo, upozorio je.

Prvi uvjet i znak kršćanske poniznosti jest da pred Bogom priznamo svoju grešnost, svoju slabost. Ponizan čovjek poštuje bližnjega, strpljiv je s njegovim slabostima. „Kao što se borimo sa svojim napastima, padnemo ali se treba dići, u tome pomogni svome bližnjemu, tad ćeš biti, ne ponizan, bit ćeš čovjek kršćanin, vjernik!“ Ponekad nam se čini da je teško biti od srca ponizan, zato je vrlo malo kršćana zaista poniznih, možda ne žele biti takvi, a bez poniznosti nema prave molitve, pobožnosti…

Ako ne možemo mirno podnijeti nikakva prigovora ni ukora, ako nas uznemiri svaka žalosna vijest, ako smo sapeti kad nam ne ide sve po volji, jasno je da smo vrlo daleko od kreposti poniznosti. Neshvatljiva nam je Isusova poniznost, nikada nije tražio hvale, priznanja,  nego svu čast daje nebeskom Ocu, za razliku od njegovih učenika. Kad ga neprijatelji kleveću i progone ne ljuti se; sjetimo se – kakvi smo mi kad nas netko progoni, sjetimo se kad na Njega svališe sve krivice, nepravde, sve podnosi strpljivo i ponizno, čak i onda kad su ga kao  razbojnika prikovali na križ ostaje miran i krotak. Zaista za nas neshvatljiva poniznost! Na kraju, poziva i nas govoreći – učite od mene jer sam krotka i ponizna srca, poručio je propovjednik.

Nije lako nositi križ i ići po riječima kojima nas Krist poziva, nije lako  danas živjeti kao kršćanin a ako hoćemo biti kršćani onda moramo slijediti svoga Učitelja Isusa Krista, jer, po križu se dolazi u Kraljevstvo Božje…, rekao je.

„Kršćani dragi, slijedite Krista i to Krista raspetoga, On nam jedino može pomoći da ispravno shvatimo probleme, patnje u svijetu i u svome životu. Znati nositi križ, znači voljeti bližnjega a poštivati Boga“, zaključio je homiliju vlč. Dukić.

Pjevanje su predvodili župni pjevači „Klapa na uvo“.