Proslava je počela misom koju je u crkvi sv. Mihaela u osječkoj Tvrđi predvodio o. Sebastian Šujević, SJ, ravnatelj Škole, a koncelebrirali su o. Ivan Matić, SJ, superior Rezidencije Družbe Isusove u Osijeku i o. Boris Jozić, SJ, školski vjeroučitelj i duhovnik.

Ravnatelj je u propovijedi nastojao svima približiti lik svetoga Josipa, opisujući vlastiti doživljaj toga jedinstvenog svetca sljedećim riječima: „Zamišljam sv. Josipa kao čovjeka koji, kada dođe u društvo, nema potrebe dokazivati se ili tražiti pozornost, već kao ‘faca’ svojim mirom i stamenošću izaziva poštovanje ljudi samom svojom pojavom koja odiše mirom, vedrinom i sigurnošću. On je čovjek koji je poželjan u društvu i koji otkriva skriveno bogatstvo. Tako nam apostolsko pismo pape Franje ‘Patris corde’ svjedoči o Josipu kao o voljenoj osobi, a svi mi imamo tu osnovnu potrebu biti voljeni; o Josipu kao nježnom čovjeku punom ljubavi koji dobivenu ljubav pretače na ljude oko sebe; o Josipu poslušnom čovjeku, poslušnom Gospodinu, savjesti, istini; o Josipu koji prihvaća svoj identitet, put, smisao; o Josipu koji je kreativno hrabar u rizičnim situacijama i novim prilikama; o Josipu koji radi, koji je marljiv i dostojanstven, majstor u svom poslu; o Josipu koji je u sjeni, odnosno nije egocentrik, već stavlja u središte Boga i drugoga, darujući sebe i svoje darove. Napokon, Josip je svetac koji je primio zadatak od Oca Nebeskoga, i ostaje ovlašten primati zadatke od nas, da pripomogne naš život kreposti, pa i financija. Uostalom, ime Josip, hebrejskoga porijekla, znači ‘Bog je dodao, umnožio’. Odvažimo se upoznati ga i dati mu pokoji zadatak.“

Geslo Škole glasi „Semper magis“, a znači „Uvijek više“. To je geslo jedno od ignacijevskih načela, a odnosi se na Božji poziv da uvijek tražimo više, činimo više, idemo dublje. Sv. Ignacije potiče na potpunu i aktivnu predanost, slijedeći Kristov primjer. Treba nastojati svoje ideale provesti u djelo: u obitelji, školi, na poslu, političkim i vjerskim aktivnostima. Važno je najprije sebe i svoj život prepoznati kao Božji dar, a zatim taj dar, ali i sve drugo čime smo darovani, prihvatiti u zahvalnosti i odgovornosti te ih upotrijebiti ne samo za vremenite, nego i za vječne vrijednosti.

Stoga su se nakon mise okupili u Školi, gdje su mnogi učenici iznijeli svoje darove i podijelili ih s okupljenima, pjevajući, plešući, svirajući, recitirajući ili glumeći, kao i u sklopu izložbe, na kojoj su se mogle vidjeti razne rukotvorine, likovni radovi, fotografije, literarni radovi, pokali, medalje, pa čak i torte.