Na početku misnog slavlja o. Dario pojasnio je kako je na taj dan, nekoliko godina prije njegovog rođenja, jedna mlada duša Bogu pred crkvom obećala cijeli svoj život. „Vi, koji ste ovdje prisutni, svjedoci ste kako je ta mlada duša sačuvala svoju mladost do današnjeg dana, a prošlo je šezdeset godina. Mladost im se poput orla obnavlja, onima koji hode s Gospodinom…“

Budući da je s. Bernardica gotovo cijeli svoj samostanski život, prožet molitvom, žrtvom i radom, proživjela kao samostanska kuharica, o. Dario posvetio je najveći dio svoje propovijedi radu i njegovoj važnosti unutar redovničkog, monaškog i klauzurnog života. Tako je između ostalog rekao i kako je život i rad s. Bernardice doista bio blagoslov, ne samo za bistričku zajednicu, nego i blagoslov za sve one koji su je ikada upoznali. „Ona je to postala ne tako što je uživala u Gospodinu u meditaciji i odvajanju od svijeta, nego u jednom revnom služenju zajednici. U radu koji se može prispodobiti radu prvih karmelićana za koje je pisano da je njihov samostan na Gori Karmelu poput košnice, a ti redovnici poput pčela koje prave duhovni med kontemplacije. Taj slatki osjećaj imamo mi koji susrećemo s. Bernardicu, ne samo zbog njezinih poslastica, nego također i zbog kreposti koje isijavaju iz nje.“ „Mladost duha koju možemo primijetiti u s. Bernardici“, nastavio je o. Dario, „također je dragocjeno svjedočanstvo i za nas ostale, osobito u ovom vremenu kad se rad sve manje cijeni.“

U nastavku propovijedi protumačio je kako i karmelsko Pravilo i Konstitucije sestara visoko vrednuju rad kao nasljedovanje Krista, vanjski znak siromaštva, sredstvo uzdržavanja i sudjelovanje u otkupiteljskom djelu Kristovu. „Siromah radi da bi preživio, mora raditi možda i poslove koji mu se ne sviđaju, možda i biti manje plaćen nego što zaslužuje. Karmelićanka radom uzima udjela u životu siromaha. … No, rad nije samo nešto što zadaje muku, što je teško, nego nešto što donosi i toliko zadovoljstva, ispunjenja, ponosa, nešto je što ispunja dušu, donosi smisao, uspostavlja red…“

Naposljetku je potaknuo sve sestre da u radu čuvaju ozračje prisutnosti Božje, jer to je jedno od bitnih obilježja terezijanske zajednice, te podsjetio na riječi sv. Majke Terezije svojim kćerima: „Ne budite snuždene kad vam poslušnost odredi da se bavite izvanjskim stvarima. Ako je to i u kuhinji, shvatite da je među loncima Gospodin, pomažući vam i u unutarnjim i u izvanjskim stvarima.“

„Shvatite, sjetite se, spomenite se, obnovite svoju nakanu, i onda će vam Gospodin pomoći i u vašem duhovnom životu i u vašem fizičkom radu. Gospodin želi djela. Ljubav se dokazuje djelima. A tu nam itekakav primjer može biti naša današnja slavljenica s. Bernardica. Nećemo je puno hvaliti nego ćemo samo reći hvala. Hvala na primjeru požrtvovnosti koju daruje Gospodinu, hvala na daru karmelskog poziva svima nama. Hvala na mogućnosti da kroz rad učinimo i izvršimo volju Božju. Hvala i daj Bože zdravlja da mu i dalje možemo služiti ako Bog da opet do neke obljetnice“, zaključio je o. Dario.

Provincijal je nakon misnog slavlja u koncelebraciji vlč. Antuna Motočića, redovitoga misnika bistričkog Karmela, ostao u prijepodnevnom susretu sa sestrama, a proslava jubileja nastavila se u radosnom i obiteljskom ozračju samostanske zajednice.

S. Bernardica od Lurdske Gospe (Anica Ivančić) rođena je u Grabovici u Bosni i Hercegovini 28. travnja 1940. godine, od oca Veseljka i majke Ilinke. Bila je šesta od jedanaestero djece, od kojih je troje umrlo u najranijoj dobi. Čak četvero djece iz obitelji odlučilo je život darovati Bogu. Osim Bernardice to su još i brat Ante, svećenik, te sestre Jela i Antonija koje su također postale karmelićanke. S 18 godina ulazi u Karmel u Brezovici, te 21. lipnja 1961. polaže prve zavjete, a doživotne 1964. Najveći dio života požrtvovno, predano i radosno radi u samostanskoj kuhinji. Godine 1998. zajedno s drugim sestrama dolazi na osnutak Karmela u Mariji Bistrici te tamo živi, radi, moli i kuha (na radost svih posjetitelja bistričkog Karmela) sve do danas.