U suslavlju je bio omiški dekan i župnik don Zvonimir Mijić, sužupnik don Ivan Banić i još 12 svećenika. Himnom svetom Ivanu Nepomuku i ostalim crkvenim napjevima pjevanje su predvodili mješoviti župni zbor pod ravnanjem s. Eduarde Marić, SMI  i župni zbor mladih „Nepomuk“ pod ravnanjem maestra Slave Tomaša.

Biskup Palić u uvodnom dijelu homilije zahvalio je župniku na pozivu te prenio pozdrave crkve iz BiH, a posebno iz svoje biskupije. „Molite da molite za naš narod u BiH u ovim izazovnim vremenima, kako bi smo svi mogli naći putove mira, putove pravde i putove suživota“, potaknuo je.

„Uvijek kad slavimo blagdan kojega sveca ili svetice sjetim se jedne zgode o jednom dječaku koji je sa svojom majkom ušao u jednu lijepu gotičku katedralu i prvi put video stare vitraje, šarene prozore. Vani je sijalo sunce i na šarenim su se prozorima vidjele šarene figure. Majka je objasnila djetetu što se to vidi na tim prozorima: likovi iz biblije, sveci, biskupi. Nakon nekog vremena na satu vjeronauka su djeca razgovarala o svecima. Vjeroučitelj je pitao zna li tko: Tko su sveci? Znam ja, javio se mali. Sveci su ljudi kroz koje sjaji sunce”, rekao je biskup Palić.

To sunce je ono mlado Sunce s visine kako je Isusa nazvao Zaharija u svojem hvalospjevu, pojasnio je biskup Palić, koje obasjava one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj i koje upravlja noge naše na put mira. To su djeca, otvorena i ponekad mistično nadarena, nadodao je.

Sv. Ivan Nepomuk se bez straha zauzimao za Božju stvar

Ukratko podsjećajući na život i mučeništvo sv. Ivana Nepomuka, biskup je, između ostaloga, naglasio da se ne želimo samo sjećati jedne povijesne osobe iz 14. stoljeća, „nego želimo životom usvojiti ono što je sv. Ivan Nepomuk bio: pastir u teškom vremenu koji je po uzoru na Isusa Krista, dobroga pastira, svoj život položio za svoje ovce i koji se suprotstavio zlom duhu svoga vremena.“

Biskup se ukratko osvrnuo na razloge mučeništva sv. Ivana i na češkog kralja Vjenceslava IV. koji je htio prisvojiti crkvenu imovinu, čemu se Ivan suprotstavio, ali još jedna činjenica ga je došla glave. Naime, Ivan je bio kraljičin ispovjednik, i ne htijući odati kralju tajnu kraljičine ispovijedi, bačen je u rijeku Vltavu sa praškog mosta, da bi ga papa Benedikt XIII. proglasio 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici svetim i to mučenikom ispovjedne tajne.

Osvrćući se na čitanja uskrsnog vremena, biskup Palić je rekao da ona navode na razmišljanje o vjeri u uskrsnog Gospodina koja sa sobom donosi potrebu iskrenog svjedočenja istine uskrsnuća. „Čuli smo evanđeoski odlomak u kojem Isus govori o ljubavi kao znaku raspoznavanja svojih učenika, ali i o Duhu Branitelju kojega će poslati apostolima. Znamo da se to i ostvarilo na Pedesetnicu. Ono što se učenicima činilo lošom viješću, naime Isusov odlazak od njih, pokazalo se najboljom viješću, i za njih, ali i za nas. Dok je Isus hodao zemljom njegova služba je bila ograničena na jednom mjesto i na jednu osobu – na njega samoga. Po njegovu odlasku, njegovim učenicima je dan Duh i odjednom od ograničenih i plašljivih učenika postaju potpuni, zreli navjestitelji Božje ljubavi. I to se, draga braćo i sestre ne događa samo prvim učenicima, nego i svima onima koji će doći kasnije, onima koji nisu nikada vidjeli povijesnog Isusa“, istaknuo je.

Sv. Ivan Nepomuk se bez straha zauzima za Božju stvar, za Istinu, rekao je biskup, upitavši čega se čovjek danas boji. „Strah paralizira čovjekove snage i moći, strah oduzima slobodu. Istina, mi se danas toliko ne bojimo mučeništva, iako ne znamo što vrijeme nosi, ali mi ipak u slobodi možemo ispovijedati svoju vjeru. Iako danas u svijetu negdje 360 milijuna kršćana trpi od neke vrste progona i mučeništva. Od sv. Ivana Nepomuka mi vjernici trebali bismo naučiti kada treba govoriti, a kada treba šutjeti“, naglasio je biskup Palić.

Važnost šutnje kod sv. Ivana Nepomuka

Ističući da se mnogi danas boje pričati o svojoj vjeri i odgajati djecu u duhu vjere, istaknuo je da Isus svojim Duhom želi svakoga osloboditi od straha i zato šalje Branitelja. „Od sv. Ivana Nepomuka bismo trebali naučiti važnost šutnje. Nekada smo možda preglasnim govorom i mnoštvom riječi mi sami zapreka drugima da dođu do Krista“, poručio je te dodao da priznati se Kristovim pred ljudima znači prije svega svojim životom i djelima svjedočiti da pripadamo Njemu.

Upravo u današnje turbulentno vrijeme koje je obilježeno različitim krizama i lomovima, potaknuo je biskup Palić, vrijedilo bi sačuvati nutarnji mir koji je Isus darovao i koji je On u sebi utjelovio. „Jedna od oznaka Isusova bića bila je šutnja, tišina i slušanje Boga Oca. Šutnja i slušanje su Isusu uvijek iznova donosili snagu u njegovu poslanju. U šutnji čuti, slušati Boga danas je odlučujući izvor snage za život i naviještanje kršćana. Potrebno nam je danas, između ostalog, šutjeti i zauzdati svoj jezik kada svojem bližnjemu izgovaram namjerno neistine, krivi sud ili klevete. Potrebno nam je danas zauzdati svoj jezik da psovkom ne vrijeđamo Boga koji je sama nježnost, dobrota i milosrđe; ali i bližnjega“, naglasio je propovjendik.

Biskup je svoju poruku završio osvrćući se na riječi Svetog Oca. „Papa Franjo u svom pismu o pozivu na svetost ‘Radujte se i kličite’ piše da svoju svetost ostvarujemo u svojoj svakodnevnici. Započnite svaki dan ispočetka i učinite samo još jedan mali korak svaki dan da biste živjeli pomalo sveto. To je najsigurniji put do savršenstva. Moramo početi iznova i uvijek rado početi ispočetka, dok jednom ne stignemo do konačnog savršenstva u Isusu Kristu sa sv. Ivanom Nepomukom i sa svima svetima“, rekao je biskup Palić.

Don Ljubo Bodrožić proglašen počasnim građaninom

Također, nakon dvije godine pandemijske stanke, ponovno je održana svečana procesija s crkvenim barjacima i sa barjacima omiških udruga. Kao i svake godine, svečev kip su nosili omiški vatrogasci. Pred samim kipom moći sv. Ivana Nepomuka nosio je omiški gvardijan fra Nediljko Šabić, a u procesiji su se iza kipa redali svećenici i mons. Petar Palić.

Iza njih su bili članovi crkvenog zbora u procesiji kroz grad preko Fošala koji su pjevali litanije i marijanske pjesme, a u procesiji su sudjelovali brojni vjernici s gradskim vlastima, gostima pobratimskog Grada Vukovara i dobitnicima ovogodišnjih nagrada Grada.

Blagdanu je prethodila devetnica koja se uz svibanjsku pobožnost krunice, koju uobičajeno u omiškoj župi predmoli župnik ili sužupnik. Nakon krunice pred svečevim kipom se izmoli jedinstvena devetnica posvećena svetomu Ivanu Nepomuku u kojoj za svaki dan različito moli svetoga Ivana da očuva jezik od raznih zamki Zloga. Kako je sveti Ivan zaštitnik svećenika i ispovjednika, ovu devetnicu je u obliku knjižice u godini svećenika 2010. priredio Borko Gunjača, a izdao i odobrio župni ured s tadašnjim župnikom don Ljubom Bodrožićem. Tako je otvorena mogućnost da mnogi i privatno u svojim obiteljima ili osobno mogu moliti ovu devetnicu.

Prvi dan trodnevnice predslavio je i propovijedao don Franjo Frankopan Velić, vicerektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, drugi dan don Roko Kaštelan, kapelan Župe Gospe od Otoka Solin, inače lanjski mladomisnik župe Priko Omiš, a treći dan trodnevnice predslavio je don Kristo Brkić, župnik Župe sv. Ivana XXIII. u zagrebačkoj Dubravi.

Prije misnog slavlja na razini Grada odvijali su se uobičajeni civilni događaji. Tako je u ranim jutarnjim satima bilo polaganje vijenaca, svijeća i molitva odrješenja za sve poginule i umrle kod središnjeg križa na groblju Vrisovci, potom u Borićima kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima. Molitvu odrješenja molio je župnik don Zvonimir Mijić. Na svečanoj sjednici dodjeljene su plakete i nagrade zaslužnim pojedincima i skupinama.

Prilikom svečane sjednice Gradskog vijeća počasnim građaninom Grada Omiša posmrtno je proglašen, između ostalih, don Ljubo Bodrožić za plodno dvadesetpetogodišnje djelovanje u Župi sv. Mihovila arkanđela u Omišu te za izniman doprinos vjerskom, kulturnom i društvenom razvoju Grada Omiša, a posebno za podršku braniteljima tijekom Domovinskog rata, rad na obnovi crkve Sv. Mihovila i drugih gradskih crkava, obnovi župnog dvora, otvaranju župske knjižnice, doprinos izgradnji Svetišta sv. Leopolda Mandića u Zakučcu te za pastoralni, društveni i humanitarni rad.