Svečanu božansku liturgiju služio je apostolski upravitelj Križevačke eparhije mons. Milan Stipić, u zajedništvu s nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim mons. Đurom Hranićem i brojnim grkokatoličkim i rimokatoličkim svećenicima i redovnicima, uz nazočnost sestara i brojnih vjernika iz Osijeka, Kaniže, Slavonskog Broda, Križevaca i Mikluševaca. Slavlju je bio nazočan i Veleposlanik Republike Ukrajine u Republici Hrvatskoj Njegova Ekscelencija gospodin Vasyl Kyrylych sa suprugom.

U homiliji je nadbiskup Hranić kazao sestrama:
“Zahvaljujem Vam za Vašu blagotvornu evangelizacijsku prisutnost među nama, za odgojno-obrazovno i pastoralno-katehetsko djelovanje te za svjedočanstvo posvećenoga života u potpunom predanju Kristu Gospodinu i njegovoj Crkvi”.

Veličamo Gospodina kao pripadnici velike obitelji Katoličke odnosno sveopće Crkve

Naglasio je kako redovničke zavjete ne sputavaju čovjeka, jer ”kada Bog uzdiže čovjeka, on proširuje horizonte tako da vidimo daleko i široko. Naša zahvala ima osobno i zajedničko obilježje. Veličamo Gospodina ne samo osobno, nego i kao pripadnici velike obitelji Katoličke odnosno sveopće Crkve, u kojoj, kako vidimo, ima mjesta i za zapadni i za istočni obred, za sve kulture, jezike i za sve narode. Drago mi je što mogu sudjelovati u ovome svečanom slavlju”.

Nadbiskup Hraniće je istakao kako ”stalno slušamo ljude oko nas koji nam na ovaj i onaj način govore: Bog, njegova riječ, Božje zapovijedi, Crkva, glas Crkve u javnosti, religija – pa to je ono što ugrožava suvremeno društvo, što ne pripada modernoj laičkoj državi. Zato s tim van iz javnoga života, to nam ne treba. Zakon o braku i obitelji, o pobačaju, o posvojenju djece, o bioetičkim, pravnim i raznim socijalnim pitanjima!?”

“Pa neće nam valjda Crkva i Kaptol pisati zakone! Draga braćo i sestre, to je bila i ostaje napast svih generacija ljudi, a ne samo današnjega čovjeka i raskršćanjenoga društva. Toga uvijek ima i bit će. I ne trebamo se zbog toga uznemiravati niti protiv toga boriti. Mi danas slavimo 100. obljetnicu ukrajinske redovničke provincije sestara bazilijanki, koja pripada drevnoj redovničkoj obitelji, osnovanoj još sredinom četvrtoga stoljeća, od velikog crkvenog oca sv. Bazilija, čije je pravilo bilo nadahnuće i sv. Benediktu, ocu redovništva u Zapadnoj latinskoj Crkvi”.

Vjera u Boga zahtijeva poniznost, obraćenje, odustajanje od sebe i od sebičnih interesa

“Danas smo ovdje da bismo – svjesni da grijeh, da napast izbora onoga što je lakše, jednostavnije i komotnije, kuca i na naše srce – od sestara vasilijanki i iz povijesti njihova Reda i Provincije, učili da se Boga ne trebamo bojati te da vjera u njega zahtijeva poniznost, obraćenje, odustajanje od sebe i od sebičnih interesa”.

“Tu smo da bismo od BDM, ohrabreni izborom redovničkih zavjeta i potpunim osobnim predanjem Sestara Bogu i Crkvi, postali svjesni da Bog, i onda kad je zahtijevan, nije nikakva prijetnja, niti čovjekov rival. I da bismo poput njih, poslušni poticajima sv. Pavla u današnjem odlomku Poslanice Efežanima da se odlučimo za ono „što je milo Gospodinu“ i da nemamo „udjela u jalovim djelima tame“ (usp. Ef 5,10-11), Bogu dopustili da uđe i u naš život, da nam zasvijetli Krist (usp. Ef 5,14) te da se napunimo njegovim Svetim Duhom (usp. Ef 5,18)”.

“Tu smo kako bismo, gledajući Bogu posvećeni život Sestara Vasilijanki, shvatili da u stvari ne postoji ništa ljepše nego (poput njih) biti dotaknut Evanđeljem, Kristom; da ne postoji ništa ljepše nego poznavati Isusa i priopćavati drugima prijateljstvo s njime (Benedikt XVI.).”
Na kraju liturgijskoga slavlja mons. Milan Stipić zahvalio je nadbiskupu Hraniću na homiliji kao i na izvrsnoj i plodotvornoj suradnji u zajedništvu Crkve na ovim prostorima.

Povijest Reda sestara svetog Bazilija Velikoga

Sestre bazilijanske ili vasilijanke, tj. sestre Reda svetog Bazilija Velikoga, pripadaju istočno-katoličkom  redu bizantskoga obreda i papinskog prava. Red ima oko 400 redovnica diljem svijeta i dvije zajednice u Hrvatskoj: viceprovinciju u Osijeku i Križevcima. Dok s pravom svojim duhovnim ocem sestre zovu Bazilija Velikoga, crkvenog naučitelja iz 4. stoljeća, biskupa i utemeljitelja zajedničkog redovničkog života, bliža povijest sestara počinje u Ukrajini 1897.-1909. kada je vizitator, a kasnije mitropolit Andrej Šepticki proveo reformu zajednice. 26. kolovoza 1915. sestre iz zahvaćenog ratom Slovitskog samostana u Zapadnoj Ukrajini dolaze u Križevce, a 1920. osnivaju novu zajednicu u Šidu od koje i potječe Provincija svetog Arhanđela Mihaela sa sjedištem u Osijeku. Dana 9. rujna 1920. u ljetnu biskupsku rezidenciju u Šidu došle su m. Ana Teodorovič, s. Marija Dolžicka, s. Julita Bojčuk, s. Joana Bučko te dvije kandidatice: Katarina Čerepan i Marija Ričić.

Sestre iz Šida osnovale su zajednice u Kamenici (Bosna i Hercegovina) te Mikluševcima i Osijeku u Hrvatskoj. Također, na zamolbu vladike Dionizija Njaradija, sestre su od 1936. do 1955. vodile domaćinstvo u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu. Dana 1. studenog 1939. godine svečano je blagoslovljen novi Samostan sestara vasilijanki u Osijeku. U samostanu je djelovao internat za srednjoškolke. Zbog ratnih uvjeta poglavarica sestra Ljubov Provči je sa sestrama morala napustiti samostan u Šidu tijekom Drugog svjetskog rata. Tako od 1945. pa sve do danas samostan u Osijeku postaje matična i novicijatska kuća.

Zajednica sestara bazilijanki/vasilijanki u Hrvatskoj prošla je stoljetni put od samostana u Šidu do Provincije svetog arhanđela Mihaela koja danas ujedinjuje samostane u Hrvatskoj (Osijek, Vukovar, Zagreb, Slavonski Brod), BiH i Ukrajini. Sestre su doživjele tri rata: Prvi i Drugi svjetski te Domovinski rat. Unatoč svim neprilikama zajednica je s ljubavlju i požrtvovnošću odgovarala na Božji poziv služiti Crkvi tamo gdje je bilo potrebno: u odgoju mladih, brizi za djecu, pastoralnoj djelatnosti među Ukrajincima i Rusinima na ovim prostorima, u pomaganju grkokatoličkim župama centralne i istočne Ukrajine. Povijest Provincije svetog arhanđela Mihaela vrijedno je proučavati i istraživati jer je utkana u povijest Križevačke eparhije, a posebno grkokatoličkih župa i Crkve u Hrvatskoj.