Uvodnu riječ u ime Provincije uputio je fra Stipe Nosić, vikar Provincije te istaknuo važnost ovih slavlja na kojima smo se okupili povezujući život fra Ivana Perana koji je na poseban način bio utkan u križ Gospodinov.

Poslije njega, obratio se i gvardijan Samostana na Košljunu, fra Mate Polonijo te je pročitao povijesni izvještaj o Presvetom Raspelu: „U ime Gospodnje! Godine našega spasenja 1723., dana 21. ožujka bila je Maslinska nedjelja. Naš samostanski vikar o. Jerko iz Vrbnika pošao je služiti Misu u Jerusolimu i na svoje veliko iznenađenje opazio je da Presveto Raspelo lije obilne suze iz očiju, a ispod trnove krune cijedi se obilan znoj, a znojila su se i dva pokrajnja anđela. Poslije Mise vikar je pozvao Ivana Vasilića pok. Frana koji je u spomenutoj crkvi slušao sv. Misu da pristupi i vidi „čudo“. Kada je vidio da Gospodin plače uskliknuo je: „Ajme, Gospodin plače“, pa je i on gorko zaplakao. Malo kasnije, pođe tamo i Antun Lale pok. Ivana, pa i on vidje kako Presveto Raspelo plače i kako mu niz lice curi znoj, a isto tako i onim anđelima. Poslije su to čudo vidjeli i ostala braća iz Samostana. Glas se brzo proširio po Krku te su mnogi došli vidjeti čudo. Suze su bile obrisane pamukom i pohranjene na sigurnom mjestu…“

Nakon povijesnog izvještaja koji se čuva u arhivu Samostana, započeo je procesijski ophod sve do mjesta gdje se čudo dogodilo kako i stoji u samome izvještaju. Zbog ove svečanosti Raspelo je doneseno iz muzeja u kojem se čuva kako bi se pokazalo narodu te tako označio i život fra Ivana Perana koji je sav bio u znaku križa .

Križ je svečano bio postavljen do misnog oltara u crkvi odakle je i krenula procesija. Velik broj hodočasnika pratilo je braću franjevce za križem te izlijevalo svoje molitve odgovarajući na zazive litanija Svih Svetih koje su odjekivale u tišini otoka Košljuna.

Dolaskom na mjesto „Jeruzalem“ procesija se zaustavila i pročitao se odlomak koji izvještava o Muci Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu te se nastavilo pjevati i moliti sve do ulaska u Crkvu gdje je križ postavljen na svoje mjesto i tako je započelo misno slavlje u kojemu se snažno povezali život fra Ivana Perana i prisutnost Raspela.

Generalni delegat, fra Domagoj Runje, predslavio je euharistijsko slavlje koje započelo odmah po ulasku u crkvu. U homiliji je istaknuo nekoliko osobina fra Ivana Perana.

„Gdje god se po cijelom svijetu na hrvatskom jeziku slavi Boga, svi znaju što je Peranova pučka Misa. Ako u nekoj crkvi nema zbora i nije razvijeno bogato crkveno pjevanje, ipak svi znaju Peranovu Misu. Ona je toliko srasla s narodom da se osjeća kao da je nastala spontano u neka stara vremena i svi, koji idemo u crkvu, znamo je od kada znamo za sebe. Spominjem ovo zato jer je skladatelj te Mise čovjek za kojega sam u njegovu životopisu pročitao da je u svemu bio poseban i drukčiji od drugih. To je veoma znakovito. Tako jednostavnu, rekao bih nimalo posebnu i svima poznatu Misu, sastavio je čovjek koji je u svemu bio drukčiji i poseban. Tko god ga je poznavao svjedoči da je taj drukčiji čovjek istodobno bio veoma jednostavan i pristupačan, nenametljivo se uklapao u svako društvo, a opet je ostajao prepoznatljiv.

Ako bih ga htio s nečim usporediti, onda bi to bila voda. Sveti Franjo u svom hvalospjevu stvorenja o vodi kaže: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrici vodi: ona je korisna, ponizna dragocjena i čista.“ Tim milim riječima Svetoga Franje, dodao bih još jednu karakteristiku vode: ona je prilagodljiva svakoj posudi, a da pri tome ne gubi svoja svojstva, ne gubi svoj identitet. Možete vodu uliti u okruglu, četvrtastu, usku ili široku posudu i ona će se mirno, bez ikakva negodovanja prilagoditi i ostati  korisna, ponizna dragocjena i čista.“

Dodao je kako i od dara vode trebamo puno učiti: „Sada se sjetimo da je voda prva materija koju koristimo u slavlju prvoga i temeljnoga sakramenta Crkve, tj. krštenja po kojem se pritjelovljujemo Isusu Kristu. Svaki put kada ulazimo u crkvu i uzimamo vodu spominjemo se svoga krštenja i tada je potrebno da osvijestimo sebi upravo to da smo kao kršćani pozvani da živimo u svijetu baš poput te vode. Da svima budemo korisni, da nikoga ne isključujemo iz svoga života, da se ne bojimo susresti s ljudima koji su drukčijih životnih stavova i uvjerenja, jer ako smo kao voda onda ćemo svugdje naći svoj put i svoje mjesto i nećemo izgubiti svoj kršćanski identitet.“

Pozvao je okupljene da svima u svijetu pokažu pravu ljubav i zajedništvo koje imamo s Presvetim Trojstvom jer je svetost u svojoj punoj snazi tek kada svojim životom pokazujemo snagu Božje ljubavi i koliko tu istu ljubav prepoznajemo u drugima. Istaknuo je kako se u svijetu puno govori o ljubavi, zajedništvu i miru, ali sredstva kojima se one postižu često su daleko od istine i pravde.

„Moćnici svijeta misle da mir nastaje tako da onaj koji je jači drži u pokornosti slabijega, pa se snagom sile žele stvoriti lažne zajednice naroda i ljudi u kojima svi moraju jednako misliti, govoriti, imati ista politička i svjetonazorska uvjerenja, pratiti istu modu i trendove na svim područjima života. Postoji i riječ koja opisuje takve svjetske režime, a to je totalitarizam koji ubija sve koji mu se opiru, a na kraju i sam odlazi u propast.“

Zaključio je kako Božje prijatelje povezuje snaga Duha Svetoga, a ne svjetske sile, zbog kojih često doživljavaju u svijetu muku i progonstvo. U svemu tome je gledao i život fra Ivana Perana te dodao da je Sluga Božji o. Ivo Peran preminuo je s ovoga svijeta baš na Blagdan Uzvišenja Svetoga Križa koji častimo kao znak spasenja i slave. To nije tek sretna slučajnost nego i snažna poruka koju nam je odlazeći s ovoga svijeta ostavio čovjek koji je na ovom svijetu upoznao muku i križ, a da pritom nije izgubio, nego pročistio i učvrstio onu pravu životnu radost koju nam može dati samo Božja ljubav. Zato križ Isusov pod kojim zajedno stoje njegova Majka, pobožne žene i njegov ljubljeni učenik za nas vjernike nije znak sramote nego spasenja, a put križa jedini je put koji u ovom svijetu vodi do slave uskrsnuća i koji nas uzdiže i slavu Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.

Euharistijsko slavlje završilo je zagovornom molitvom na grobu fra Ivana Perana, koju je predmolio predslavitelj slavlja fra Domagoj Runje, a puk za njim ponavljao dijelove molitve. Svečanim blagoslovom na samom kraju, braća franjevci pozvali su okupljene vjernike da dostojanstveno pristupe oltaru na kojemu se nalazio Križ i grob Sluge Božjega fra Ivana Perana; kako bi svojim poklonstvenim stavom Gospodinu podali slavu jer nam je po svojoj Muci iskazao što misli o nama i koliko nas ljubi, te da na grobu fra Ivana Perana izliju svoje molitve i životne vapaje da ih ovaj skromni franjevac prikaže na slavu Presvetog Trojstva.