U koncelebraciji su bili župnici iz Porečkog dekanata.

Na početku je riječ dobrodošlice okupljenima izrekao domaći župnik vlč. Ivica Butković.

Preč. Zohil je na početku homilije podsjetio okupljene na veličinu lika sv. Bernarda, „reformatora cistercita, sveca koji je svojim žarom, duhovnošću, kontemplacijom i svojim društvenim angažmanom značajno obilježio svoje vrijeme, koje se zbog toga nerijetko naziva i Bernardova epoha.“

Osvrnuo se potom na svečevo obiteljsko zaleđe, u kojem je naglasio izuzetnu pobožnost majke, koja je vjeru nastojala prenijeti na svo svoje petero djece. Sv. Bernard je 1112. god. stupio u opatiju Cîteaux, odnosno u zajednicu cistercita, reformirani i stroži red benediktinaca, a slijedom njegova svjedočanstva pridružilo mu se i više članova njegove obitelji.

„Bernard se odlikovao posebnom duhovnošću i kontemplacijom, o čemu svjedoče ne samo sačuvani zapisi o njemu, nego i njegova mnogobrojna djela i korespondencija s mnogim osobama, koja pokazuju kako je riječ o istinskom mistiku, uronjenom u molitvu i razmatranja. Uz to je bio izniman govornik i propovjednik, a također i onaj koji je itekako bio svjestan društvenih i političkih problema onoga vremena te se i u tom smislu odlučno angažirao. Njegove misli o Djevici Mariji spadaju u najljepše zapisane tekstove u baštini Crkve“, naglasio je propovjednik.

„Godine 1115. osnovao je opatiju Clairvaux, u koju su uskoro ušli mnogi redovnici, a svojim žarom je pridonio da su u kratkom vremenu nikli mnogi slični samostani diljem Europe. Prema zapisima suvremenika potaknuo je nastanak 163 samostana, dok ih je u vrijeme njegove smrti bilo čak 343. Na takav način je vratio prvotni zanos negdašnjih benediktinaca, koji su s vremenom duhovno oslabili, odnosno cisterciti su se, zahvaljujući stezi koju je sveti Bernard zahtijevao od svojih redovnika, pokazali kao istinska duhovna snaga svoga vremena. Bio je i savjetnik mnogih biskupa, vladara i papa, a zauzeto je radio na suzbijanju tadašnjih hereza“, rekao je preč. Zohil.

Propovjednik se potom osvrnuo na duhovnu ostavštinu svetog Bernarda. „Prema sv. Bernardu zapovijed ljubavi stoji iznad svih drugih zapovijedi. Ljubav je duša i srce sve kršćanske savršenosti i svetosti. Ona nije samo sastavni dio kršćanske etike, nego je sadržaj svega onoga što kršćanstvo od nas traži.’ Sveti Bernard je nadalje ustvrdio da je ‘Krist sam došao na svijet da posvjedoči ljubav, Krist je došao na ovaj svijet, trpio i umro. Ljubav je razlog opstanka Crkve, apostola i svećenika, ljubav mora biti razlog opstanka i nas kršćana. Naša je sveta dužnost ljubavi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, i to ne samo u riječi, nego u čitavom našem životu i djelovanju.’ Daljnje promišljanje koje proizlazi iz naučavanja sv. Bernarda je ‘Krist je proširio granice ljubavi u beskraj. Mi ne smijemo nikoga isključiti iz svoje ljubavi. Ljubav ne smije pitati za osobu, za rasu, za stalež, za zanimanje, dapače ni za vjeroispovijest”, poručio je.

„Sveti Bernard čvrsto je usidren u Bibliji i u crkvenim ocima, podsjeća nas da bez duboke vjere u Boga, jačane molitvom i razmatranjem, bez prisnog odnosa s Gospodinom, naša su razmišljanja o božanskim otajstvima izložena opasnosti da postanu isprazno umovanje i gube svoju vjerodostojnost. Zajedno s Bernardom iz Clairvauxa i mi moramo prepoznati da čovjek bolje traži i lakše nalazi Boga ‘molitvom no raspravom’”, zaključio je preč. Zohil.