Svetkovini je prethodila trodnevnica započeta na Veliku Gospu, 15. kolovoza, s misom koju je predslavio pop Ante Luketić i na kojoj je bio blagoslov djece. Drugi je dan preč. Šimo Božić slavio misu na kojoj je bila podjela bolesničkog pomazanja. Trodnevnica je završila misom koju je predslavio vlč. Ivica Tolla te je uslijedilo euharistijsko klanjanje.

Poldanju misu na samu svetkovinu predvodio je o. Marko Maglić, župni vikar u Gospiću u zajedništvu s mons. Milom Pecićem, mons. Milom Čančarom, preč. Josipom Šimatovićem, preč. Šimom Božićem, domaćim župnikom vlč. Dinom Rupčićem, vlč. Andrijom Kekićem, vlč. Matom Kujundžićem, vlč. Milom Rajkovićem, vlč. Ivicom Tollom i popom Antom Luketićem.

Propovjednik je u homiliji naveo značaj sv. Jelene Križarice, majke cara Konstantina, koja je pronašla relikviju Kristova križa u Jeruzalemu i na tom mjestu dala sagraditi baziliku Kristova groba. Nastavio je svoju homiliju govorom o križu.

„Križ koji je poganima ludost, Židovima sablazan, nama kršćanima postao je mjesto s kojega je Krist zavladao. Nije bilo čovjeka, nema čovjeka i neće biti čovjeka na ovome svijetu, koji neće imati križ, poteškoće i probleme u životu. Pitanje je samo kako pristupamo svemu tome i gdje crpimo snagu za prihvaćanje svoga križa. U svemu tome pomaže nam naša vjera, ali ne vjera iz navike, iz običaja, nego živa vjera, živi odnos sa osobom Isusa Krista i taj odnos raste i razvija se u svakodnevnoj molitvi, sakramentalnom životu, redovitom pristupanju pričesti. Tada križ nije teret koji nas vodi u očaj, beznađe, samosažalijevanje… nego sredstvo spasenja”.

Propovjednik je naveo dva primjera iz vlastitog života, iskustvo dvoje prijatelja koji su umrli u dobi od dvadeset i tri godine od tumora. Oboje su prihvatili svoj križ, u svojoj bolesti tješili i hrabrili druge, imali pouzdanja u Boga da sve vodi, pa i onda kada se to protivilo logici ljudskog razmišljanja. Na koncu su se oboje preselili u vječnost, ali s osmijehom na licu. „To su primjeri ljudi koji žive oko nas, živi primjeri koji nam daju snage, koji nas potiču da razmislimo o životu, o prioritetima, o primjerima svoga života, o vlastitom odnosu s Bogom. Te primjere možda toliko i ne vidimo oko sebe jer smo zaglušeni i zaslijepljeni ekranima, bukom, neprestanom pričamo. Potrebno je svakome od nas napraviti mali odmak od svega toga kako bismo čuli što nam to Bog želi reći”.

O. Marko Maglić je na kraju pozvao vjernike da ostanu vjerni dragome Bogu i u križu i u nevoljama života i da ih smireno i hrabro podnose i prikazuju Bogu, „jer mi kršćani jedino treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista u kojem je spas, život i uskrsnuće naše, po kojom mi smo spašeni i oslobođeni”.

Večernju misu dslavio je tajnik gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića i kancelar biskupije preč. Mišel Grgurić, a koncelebrirao je vlč. Dino Rupčić, župnik u Drežnik Gradu, Rakovici i Vagancu.

Preč. Grgurić propovijed je započeo govorom o sv. Jeleni kao svetoj ženi i majci koja je svojim skromnim načinom života pridonijela ostvarenju Božjeg plana za svijet. Iako je bila odabranica velikog vojskovođe, isti ju je odbacio kad je postao car. Propatila je u odvojenosti od sina, koji ju je, čim je naslijedio oca, vratio na mjesto koje joj pripada. Međutim u kojem god statusu bila, sv. Jelena je uvijek bila ista, ponizna. „Kada je car Konstanc umro, na prijestolju ga je naslijedio sin Konstantin koji je odmah u Rim pozvao svoju majku Jelenu i proglasio ju caricom. Carica Jelena koja je bila odbačena od svoga muža nije se u toj bijedi slomila, niti se kasnije uzdizala zbog časti koje joj je njezin sin udijelio. Ostala je za čitavog svog života žena i majka uzornog života. Kao carica pomagala je brojnim siromasima, u Svetoj zemlji dala je sagraditi dvije velike bazilike. Zatim je došla u Jeruzalem kako bi pronašla Isusov križ”.

Nastavio je postavljajući svima pitanje: „Što mi je činiti da bih postigao život vječni?“

„To je vječno pitanje. Svakoga to na neki način kopka, zaokuplja, muči i progoni. Čovjek iz današnjega Evanđelja htio je biti sretan, siguran kako se dolazi u raj. Isus izravno ne odgovara nego uzvraća: Ti kaži, ti poznaš zakon, sam si zakonoznanac. I on odgovara: ‘Ljubi Gospodina Boga nadasve i ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!’ Tko to čini, učinio je sve. Više od toga ne može se učiniti i nije potrebno. Kršćanin bi trebao svojim životom ponoviti Isusov život. On bi trebao svima pružiti ruku i srce, komad kruha i komadić srca, previti ranu, otrti suzu, svakoga učiniti veselijim i sretnijim koliko mu je to moguće. ‘Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu su dvoja vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo zajedno!’” (Kierkegaard).

Propovijed je završio riječima: „Na kraju recimo da pravo pitanje nije: ‘Tko je moj bližnji?’, nego ‘Kome sam ja bližnji?’ Svaki čovjek koji me treba, kojemu sam blizu, neka mi bude bližnji. Ljubimo i ispunili smo zakom. Učinimo dobro kako nam srce kaže, što bi željeli da drugi učini nama. Činimo ljudima oko sebe ono s čime bi se mogli pojaviti pred Bogom. Ljubimo kao što želimo biti ljubljeni. Ljubimo bližnjega kao sebe samoga! Ljubimo onako kako Isus nas ljubi. Ljubimo primjerom sv. Jelene!”